Objavljeno 17. listopada, 2017.
Strana osobna imena, kada je riječ o javnoj komunikaciji, mnogi vrlo često pišu pogrešno. Ne pomaže ni činjenica što živimo u doba interneta i visoke (formalne) pismenosti, a zahvaljujući iznimnom maru hrvatskih jezikoslovaca opskrbljeni smo brojnim provopisima.
Kao u onoj simpatičnoj dječjoj pjesmici Grigora Viteza “Kako živi Antuntun”, u kojoj njezin junak radi sve naopako, mi ljude koji dolaze iz zemalja u kojima se piše ćirilicom, poput Rusije, Ukrajine ili Bugarske, uporno pišemo prema engleskom pravopisu. Tako se, primjerice, poznata ruska tenisačica Marija Jurjevna Šarapova u našim medijima može pronaći i kao Maria Sharapova.
S druge strane, imena naših susjeda Mađara, koji pišu latinicom, nerijetko pišemo fonetski. Dakle, onako kako se njihova imena izgovaraju, slijedeći, zapravo, pravopisna pravila srpskog jezika! Posljednji objavljeni hrvatski pravopis, onaj u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, propisuje da se mađarska imena pišu “onako kako se pišu u jeziku iz kojega su preuzeta”.
Najčešća je žrtva jezičnog nemara mađarski pjesnik Sándor Petöfi, koji u Retfali ima svoju ulicu od 1947. godine (prije se ta ulica nazivala Stjepana Radića i Dravska). Čak i u toj nekada neupitnoj mađarskoj enklavi, na uglu Petöfijeve i Kolodvorske, pronašli smo ploču s natpisom “Ulica Šandora Petofia” na kojoj se zrcali nepismenost, nerazumijevanje sebe i drugoga te manjak snošljivosti.
Ako izuzmemo pripadnike mađarske manjine, kojih u našem gradu ima nešto manje od tisuću (979), velika većina Osječana ne zna ništa više o tome mađarskom velikanu, osim činjenice da je riječ o pjesniku. Mogući je razlog pjesnikove neprepoznatljivosti među Hrvatima stara kavga s Mađarima iz 1848. U vrijeme ne baš uspješne hrvatske vojne ekspedicije na Mađarsku, Petöfi piše svoju glasovitu pjesmu “Stari zastavnik” (“A vén zászlótartó”) koja počinje stihovima: “Kukavica Jelačić trči prema Beču...” (“Fut Bécs felé Jellacsics, a gyáva...”). Jelačićevo povlačenje 29. rujna 1848. nakon Bitke kod Pákozda doživljeno je među Mađarima kao veliki poraz, a u doba komunizma taj će sitniji vojni okršaj u kojem su poginula čak sedmorica Mađara biti slavljen kao Dan armije. Iako su brojne pjesme Sándora Petöfija (1823. - 1849.), rođenog kao Alexander Petrovics (otac mu je bio podrijetlom Srbin, majka Slovakinja), prevedene na hrvatski i srpski, baš nitko, pa ni Jova Jovanović Zmaj, nije iz političkih obzira preveo tu Petöfijevu pjesmu rugalicu Jelačiću, napisanu u erdeljskom Erdutu (Erdöd), odakle starinom potječu hrvatski plemići i banovi Erdödyjevi, njih čak petorica. Najpoznatiji među njima, Ivan/János Nepomuk Erdödy, ostat će zapamćen po tome što je 1790. u Saboru na Budimu lupio šakom o stol i Mađarima skresao u lice: “Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!” (latinski: “Regnum regno non praescribit leges!”). Nažalost, takvih političara mi više nemamo. Petöfi (26) tragični je junak mađarske povijesti. Poginuo je nekoliko mjeseci poslije braneći Mađarsku revoluciju u borbi s Ruskom vojskom kod Fehéregyháze (danas Albesti Mures u Rumunjskoj), iako postoji i teorija da je skončao od sušice 1856. kao ratni uznik u dalekom Sibiru.
Iza sebe je ostavio važan i utjecajan pjesnički opus, no njegova je najpoznatija pjesma među Južnim Slavenima birtijaška himna “Na kraj šora”, čiji prvi stihovi u prijevodu Zmaja Jove glase: “Na kraj šora čađava mehana,/ Trska strši, glava nečešljana,/ Posrnula od teškoga pića,/ To je kuća seoskih golića”... Zanimljivo, i Jelačić i Petöfi i Zmaj Jova u Osijeku imaju svoju ulicu, ali ne i veliki hrvatski ban Erdödy.
Draško CELING
NEZGRAPNI ENGLESKO-LATINSKI NAZIV
Nedavno održan događaj “Spirit of Imperium Romanum” u Kopačevu nezgrapno je nazvan posve nepotrebnom kombinacijom engleskog i latinskog jezika koja je još besmislenija kada se uzme u obzir da engleska riječ “spirit” (u značenju “duh”) potječe od latinske riječi “spiritus”. Ako već hrvatski nije dovoljno podoban, puni bi naziv ove turističke priredbe na latinskom glasio “Spiritus Imperii romani”, a na engleskom “Spirit of Roman Empire”. Ni nadnevak nije dobro napisan jer iza brojčane oznake dana u mjesecu slijedi naziv mjeseca u nominativu (dakle, 16. rujan, a ne, kako je pravilno, 16. rujna). Naposljetku, pogrešno je napisano i ime Sándora Petöfija kada je riječ o nazivu ulice.