Magazin
TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (II.)

Ana Holjevac Tuković: Srbija mora preuzeti odgovornost za rat u Hrvatskoj i BiH
Objavljeno 14. listopada, 2017.
KOJI SU UZROCI ESKALACIJE NAPETOSTI I MOŽE LI SE I KAKO STANJE UOPĆE NORMALIZIRATI...?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (I.)

Zakopani u prošlosti: Srbija se ne miri s činjenicom da je izgubila rat!

INTERVJU: MILJENKO ANTIĆ, POLITOLOG, SPECIJALIZIRAN ZA MEĐUNARODNE POLITIČKE ODNOSE

Tezu o građanskom ratu pobio je i srpski odvjetnik Srđa Popović

USPOREDNI INTERVJU

Goran Bandov: Najvažniji je mir, on nema kvalitetnu alternativu

Posljednjih tjedana ponovno su zaoštreni odnosi između Hrvatske i Srbije zbog izjava najviših srbijanskih dužnosnika. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prošlog je mjeseca izjavio da je imenovanje Srbije kao agresora u Zakonu o hrvatskim braniteljima otvaranje Pandorine kutije.

Nedugo zatim u Beogradu je otkriven spomenik majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 1991. raznio objekt sa streljivom u skladištu streljiva Barutana kraj Bjelovara. Namjera majora JNA bila je izazvati eksploziju cijelog skladišta, koja bi, da ga u tome naumu nisu spriječili herojski hrvatski branitelji, cijeli grad Bjelovar sravnila sa zemljom. Pritom je poginulo jedanaest hrvatskih branitelja. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova s tim u vezi poslalo je prosvjednu notu veleposlanici Srbije u Zagrebu. Nakon što je Aleksandar Vulin, srbijanski ministar obrane, početkom ovog mjeseca u Šibeniku, nazvao Domovinski rat građanskim ratom, s najviših državnih razina - iz Hrvatskog sabora, Vlade i od predsjednice Republike, odgovoreno mu je da to nije točno. Više puta istaknut je obrambeni karakter Domovinskog rata i uloga hrvatskih branitelja u obrani od velikosrpske agresije. Nepobitno je, dakle, da je Domovinski rat bio obrambeni, a da je Srbija bila agresor!

To govore činjenice utemeljene i na izvorima srpske strane, a potvrđuje ih vrlo jasno i Haški sud u presudi Gotovina - Čermak - Markač, u kojoj se navodi da u Hrvatskoj nije bio građanski, nego obrambeni rat, vođen prema pravilima međunarodnog ratnog prava. Također, Međunarodni sud pravde u presudi u tužbi Hrvatske protiv Srbije, u članku 426, vrlo jasno kaže da su vodstva Srba iz Srbije i Srba iz Hrvatske odgovorna za pokušaj stvaranja etnički homogene države.

Izjave najviših srbijanskih dužnosnika, koji pokušavaju negirati odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj i BiH, pokazuju da je srž problema to što se oni nisu odmaknuli od velikosrpske politike, čiji su pobornici bili i početkom 90-ih. Kada se govori o uzrocima rata u Hrvatskoj, treba podsjetiti da su sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća srpski nacionalisti započeli obnovu velikosrpskog projekta iz 19. stoljeća, prema kojem je zapadna granica velike srpske države (tzv. velika Srbija) planirana duboko u hrvatskom teritoriju, do zamišljene linije Virovitica - Karlovac - Karlobag. Pod izlikom ugroženosti Srba u Hrvatskoj i na Kosovu tražilo se okupljanje, “homogenizacija” svih Srba i srpskih teritorija u SFRJ. Jasno je naznačeno da Jugoslavija kao cjelina nije “jedna država u kojoj žive svi Srbi”, nego da se jedinom pravom srpskom državom može smatrati samo “SR Srbija izvan pokrajina Vojvodine i Kosova”. Sukladno sa sadržajem Memoranduma, novo srbijansko vodstvo, predvođeno Slobodanom Miloševićem, zahtijevalo je preuređenje jugoslavenske države u državu s izrazitom srpskom dominacijom. Alternativa tomu bila je ratna ekspanzija i povlačenje novih granica, u kojima bi se objedinili svi teritoriji na kojima žive Srbi.

GLAS RAZUMA

O tome govori i predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko, koja se bavi istraživanjem uzroka raspada Jugoslavije, ljudskim pravima, srpskom političkom poviješću i stanjem srbijanskog društva. U razgovoru za časopis Vijenac naglasila je odgovornost srpskih političkih elita i srbijanskog vodstva za rat u Hrvatskoj i BiH. Naglasila je da dokaze o tome da su Srbi rat protiv Hrvata pripremali od smrti Josipa Broza Tita “ne vidi samo onaj tko neće”. Istaknula je da je krug oko Ćosića stalno tvrdio da su komunističke granice umjetne i da Srbija mora novom granicom zaokružiti etnička srpska područja. Pravni anali su o tome objavili raspravu. Inače je beogradski Pravni fakultet bio jedan od stupova velikosrpskog projekta, tu su definirani svi Miloševićevi politički pothvati, odatle se počelo govoriti o pravu Srba na pobunu, negiralo postojeće jugoslavenske republike, njihovi argumenti korišteni su u tekstovima objavljivanima u Književnoj reči i brojnim publikacijama, novinama i knjigama. I Memorandum SANU jedan je od tih dokumenata. Svi su oni tvrdili da treba reorganizirati Jugoslaviju, s tim što bi Srbi uzeli i zaokružili svoj etnički teritorij. Srpska elita bila je svjesna da od 1974. svi jugoslavenski narodi žele više samostalnosti, više samouprave, što njoj nije odgovaralo. (...) Sve dok je Jugoslavija bila centralistička federacija, to je zadovoljavalo srpsku elitu. U trenutku kad se postavilo pitanje novog sporazuma o jugoslavenskoj federaciji počinje srpski otpor politici koja je bila u interesu svih republika. (...) (“Bez istine nema pomirenja” - razgovor Andrije Tunjića sa Sonjom Biserkom, Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br. 558-560, Matica hrvatska, 25. srpnja 2016.)

Brojni su izvori koji jasno demantiraju tvrdnje današnjih najviših dužnosnika Srbije i pokazuju da vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, zaista ni u jednom trenutku, nije pomišljalo odustati od ideje da svi Srbi na prostoru bivše Jugoslavije moraju živjeti u jednoj državi. Srpsko vodstvo ni nakon poraza u operaciji Bljesak, u svibnju 1995., nije odustalo od isključive odluke da će teritorij samoproglaše RSK, zapravo okupirani teritorij Republike Hrvatske, biti dio Srbije, odnosno “velike Srbije”. Takvu velikosrpsku politiku podržavao je i današnji predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kada je na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, u Glini, 1995. govorio: “Ništa više nema od vijesti u Krajini, kao da je to inostranstvo, kao da je to u Hrvatskoj. E neće moći. Nikada Srpska krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. (...) Ukoliko srpski radikali pobjede i poraze predsjednika Srbije (Slobodana Miloševića, nap. a.), vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupanja biti neće. Živeli!”

DRAŠKOVIĆEVO PRIZNANJE

Miloševićeva velikosrpska politika koja je srpski narod u Hrvatskoj nastojala iskoristiti za teritorijalnu ekspanziju, te je poticala pobunu i poslije rat u Hrvatskoj, odgovorna je za odbijanje mirne reintegracije okupiranoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, kao i za odlazak dijela srpskoga stanovništva iz Hrvatske uoči i tijekom Oluje. Zbog beskompromisne politike tadašnjeg srpskog vodstva vojna operacija Oluja u kolovozu 1995. bila je jedina moguća i neodgodiva opcija vraćanja okupiranog teritorija RH u njezin ustavnopravni poredak. Zapravo, odbijanjem mirne reintegracije okupiranog teritorija u sastav RH vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za odlazak Srba.

Nažalost, izvjesno je da visoki dužnosnici u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, čak i neki povjesničari koji s takvim udrugama intenzivno surađuju, agresiju na Hrvatsku, iza koje stoji Srbija, žele prikazati kao građanski rat. Nasuprot tome, zanimljivo je da je krivnju u Srbiji, odnosno u vođenju njezine politike 90-ih, već 1995. prepoznao tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković (inače, početkom 90-ih poznat kao veliki zagovornik “velike Srbije”). U intervjuu danom listu Vreme u kolovozu 1995. na pitanje o krivnji za pad Krajine i sudbinu srpskog stanovništva na tim prostorima Drašković je odgovorio: “Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. Na drugoj strani, mi koji nismo mislili tako, ispostavlja se da nismo bili u stanju objasniti narodu da je u velikoj zabludi. Zato što nismo uspjeli reći narodu na vrijeme što ga čeka i sami smo krivi.”

S takvim priznanjem još dugo nakon 1995. nije se pomirio Aleksandar Vučić, pa je desetak godina nakon završetka Domovinskog rata, govoreći u Skupštini Srbije, ponovio rečenicu izgovorenu u Glini i zadobio velik pljesak nazočnih srbijanskih zastupnika: “A mi (Srbi) ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin, i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!”

VUK ĆUD NE MIJENJA

S obzirom na navedeno, ključno pitanje za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa je misli li isto Aleksandar Vučić i danas, kad je predsjednik Srbije. Sudeći prema izjavama članova njegove vlade (Vulin, Dačić...), ali i njega samoga, sukladno s narodnom izrekom, može se zaključiti da Vučić možda može promijeniti dlaku, ali ne i ćud!

Takvu politiku prepoznao je i na nju upozorava Helsinški odbor Srbije: “I nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena, postoji veliki otpor transformaciji društva, pluralizmu i demokratskim vrijednostima. (...) Srbi ne postoje kao pluralno društvo koje bi omogućavalo dijalog unutar njih samih i otvorilo pitanja nužna da se dođe do istine koja je očita. Postoje pojedinci i grupe, postoji marginalan i marginaliziran dio društva koji to želi, ali većina društva misli da su Srbi superioran narod koji je u odnosu na Hrvate i druge jugoslavenske narode jedini sposoban organizirati i imati državu.”

Prema tome, kad se govori o sadašnjim, a i budućim odnosima Srbije i Hrvatske, da bi bila ostvarena temeljna pretpostavka za uspostavu trajno boljih susjedskih odnosa, Srbija bi, prije svega, morala preuzeti odgovornost za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dr. sc. Ana Holjevac Tuković, arhivist-povjesničar, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb

DAVOR PAUKOVIĆ

Političke elite ne mogu “probaviti” toliko povijesti

 

Premda na mnogim poljima, recimo na području kulture i znanosti, već duže vrijeme postoje poprilično dobri odnosi i suradnja, posebno među mlađom populacijom, politički i javni diskurs uglavnom je negativan.

Politički odnosi Hrvatske i Srbije stagniraju na jednoj poprilično niskoj razini od Vučićeva preuzimanja vlasti u Srbiji. Pritom ne mislim da su odnosi u prethodnom razdoblju bili dramatično bolji, ali ipak nešto bolji. Ako analiziramo razdoblje od pada Miloševića do danas, lako ćemo uočiti da je glavni problem u odnosima dviju zemalja tumačenje recentne povijesti. Dolazak Vučića označit će i stanovitu promjenu političkog i javnog diskursa prema događajima iz devedesetih. Ukratko, naglasak je na srpskim žrtvama i postupcima drugih, dok je odgovornost Miloševićeve politike za ratove iz devedesetih gotovo neprimjetna. Najbolji primjer navedenoga je obilježavanje dana sjećanja na žrtve Oluje, započeto kao veliki nacionalni događaj 2015. godine, na dvadesetu godišnjicu akcije. Ta se komemoracija prometnula kao veliki svesrpski događaj na kojoj se obilježava stradanje srpskog naroda, pri čemu se potpuno zanemaruje kontekst i razdoblje koje je prethodilo Oluji. Uz to ide i preuveličavanje broja žrtava, što je više-manje karakteristika svih nacija s prostora bivše Jugoslavije. Tako se kod obilježavanja stradanja u logoru Jasenovac službeno govori o 500.000 ili 700.000 ubijenih Srba, iako bi prema dosadašnjim relevantnim istraživanjima najkorektnije bilo navesti između 80.000 i 100.000 svih žrtava logora. Jednako tako se za Oluju navodi gotovo 2000 ubijenih civila, što je također pretjerivanje.

S druge strane, u Hrvatskoj se također ponekad pretjeruje s brojevima, primjerice vezano za događaje oko Bleiburga. Cilj ovog spominjanja brojeva nije smanjivanje i omalovažavanje žrtve ili relativiziranje karaktera pojedinih događaja, već primjer kako se vlastita žrtva nastoji prikazati kao najveća i glavna, a često i jedina, što se može pratiti od pripreme raspada Jugoslavije, odnosno osamdesetih godina 20. stoljeća. Posljednjih godina upravo je prilikom obilježavanja Oluje najvidljivija razlika u političkom i javnom diskursu u Hrvatskoj i Srbiji, što je rezultat potpuno oprečnog sagledavanja ratova iz devedesetih. Što se tiče obilježavanja Oluje u Hrvatskoj, trebalo bi više staviti naglasak na završetak rata i kraj sukoba, uz odavanje počasti svim žrtvama, a ne isključivo na pobjedi. I u sljedećim godinama to će najvjerojatnije biti trenutak kada će odnosi dviju zemalja biti na najnižoj razini. S obzirom na to, ključno je pitanje kako ublažiti utjecaj traumatičnih odnosa iz povijesti na uspostavljanju suradnje i dobrosusjedskih odnosa u sadašnjosti i budućnosti. Odgovor na to pitanje povezan je sa strategijama nacionalne izgradnje koje se ne smiju temeljiti samo na povijesnim epizodama koje potenciraju sjećanja na neprijateljstva, već se vrijednosno određivati prema negativnim ili pozitivnim pojavnostima iz prošlosti.

Često se navodi primjer pomirenja Njemačke i Francuske, čija je suradnja danas ključna osovina projekta Europske unije. Iako se radi o drugačijim okolnostima, pojedina iskustva iz tog procesa svakako mogu biti korisna za Hrvatsku i Srbiju. Samo ću navesti primjer zajedničkog obilježavanja žrtava Prvog svjetskog rata, pri čemu je naglasak na žrtvi, a ne na tumačenju tko je i koliko kriv. Ovdje napominjem da to ne znači relativizaciju povijesti kao znanstvene discipline, već odgovor na pitanje što mi želimo od naše povijesti u kontekstu kulture sjećanja. Želimo li da nam povijest bude mobilizacijska snaga u stvaranju neprijatelja i novih sukoba ili iskustvo koje nas podsjeća i opominje na pozitivne i negativne procese i odluke, a u cilju stvaranja bolje budućnosti, u ovom slučaju boljih odnosa sa susjednom zemljom.

Prošla i trenutna politička elita očito ne može “probaviti” toliko povijesti, pa se ona uvijek iznova vraća kao glavni problem u odnosima dviju država. Uz to, ta povijest se i dalje intenzivno koristi za unutarnju političku mobilizaciju i pridobivanje podrške, uključujući različite “memorijske” agente ili aktere kojima na različite načine odgovara narativ “Mi” i “Oni”, tu pritom mislim i na Drugi svjetski rat. Čini se da trenutne političke elite neće izaći na kraj s navedenim problemima, ali bar bi se trebale truditi da ne povećavaju teret koji ostavljaju sljedećoj generaciji. Jedan mogući put je ostavljanje povijesti nadolazećim generacijama, a fokusiranje na paletu konkretnih pitanja koja se mogu jednostavnije riješiti, od manjinskih do graničnog spora, čije bi rješavanje stvarno i simbolički pokrenulo stvari u pozitivnom smjeru.

Dr. sc. Davor Pauković, povjesničar, docent sa Sveučilišta u Dubrovniku

Možda ste propustili...

TJEDNI OSVRT

Cirkus od Sabora

ROCK BAR KING U ĐAKOVU: OAZA DOBRE GLAZBE U SRCU SLAVONIJE

Gitare protiv tamburica: Vrući ritmovi u kraljevskom leglu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

NIKOLA MATIJEVIĆ 11. STUDENOGA SLAVI 81. ROĐENDAN...

Lički zubar otporan na vrijeme:
Burna sudbina umirovljenog
osječkog stomatologa

3

USPOREDNI INTERVJU

Mislav Ante Omazić: Ne smijemo dopustiti da mediokriteti pobjeđuju