Regija
SLAVKO DROKAN PREBJEGAO JE 1961.

Nakon 45 godina pečalbe mir našao u rodnom selu
Objavljeno 11. listopada, 2017.

GORNJE PREDRIJEVO

Slavko Drokan (75) iz Gornjeg Predrijeva ratno je dijete, rođen 1942. godine. Imao je samo tri godine kad mu je majka poginula.

– Sa mnom u naručju mama je u vrijeme granatiranja sela bježala u podrum. Pala je granata, majka je poginula, a ja sam kao trogodišnje dijete ranjen na sedam mjesta. Do svoje sedme godine hodao sam na štakama i tek tada počeo sam hodati bez pomagala.

Ranjavanje trogodišnjeg tjelešca ostavilo je teške posljedice i trajne ožiljke. Liječnici su se kasnije čudili kako Slavko može hodati i kako je uopće živ. Bio je “žrtva fašističkog terora”, ali nikad nije dobio pomoć ili stipendiju jer mu je otac bio u domobranima.

Zamjerio Slovencima

Kad je u Osijeku izučio alatničarski zanat i nije mogao dobiti posao, 1961. odlučio je otići u Austriju. Ali tada se još (sve do 1965. godine) nije moglo legalno preko granice pa je Slavko, kao i mnogi Hrvati, imao velikih neugodnosti. Slovenci su ga prijavljivali, a slovenska policija ga je uhićivala, maltretirala i vlakom vraćala u Zagreb. Zbog svega što mu se tada događalo u Sloveniji, priznaje da su mu se Slovenci zamjerili i da će, ako ikad bude trebalo, u Austriju ići preko Mađarske. Unatoč svemu, uspio je tajno prebjeći u Austriju, gdje je bilo i mladića koje je vojska ranila prilikom bijega preko granice.

– U Austriji, međutim, nitko nije mogao ostati. Mogli smo birati da nas autobusom vrate u Jugoslaviju ili da nas pošalju u Južnu Ameriku. Najviše nas odlučilo je otići u Južnu Ameriku, gdje su izbjeglice primali u Brazilu i Argentini. Mi nismo mogli birati kamo ćemo ići, nego su nas dijelili tako da su Hrvate slali u Argentinu, a Srbe u Brazil.

Slavko i danas, kad je u mirovini, ističe koliko vrijedi i koliko mu je u životu pomogao zanat. Unatoč velikom broju nezaposlenih, u Argentini je odmah dobio posao u tvornici oružja Bereta u Buenos Airesu, gdje je radio s vrsnim talijanskim majstorima. Nakon sedam godina i ženidbe u toj južnoameričkoj zemlji otišao je Slavko u Australiju, gdje se tada tražio velik broj alatničara. Tamo je ostao sljedećih 38 godina.

Udba na plesu

Na čuđenje kako to da ni jednom u tako dugom razdoblju od 45 godina nije posjetio svoju rodbinu u Hrvatskoj, Drokan pojašnjava:

– U Argentinu su poslije rata bježale ustaše, jer ih je jedino ta zemlja primala. Kamo god bih izašao među naše ljude, ili na ples, svagdje je bila slika Ante Pavelića. Politika je jedno, a život drugo: čovjek nije mogao biti u Argentini a da se ne susreće sa svojim narodom. Da sam došao, odmah bi me uhitili kao ustašu. Jednom na plesu Udba je bacila bombu i poginula je jedna djevojčica, ali za taj događaj nitko nije mario. Zato iz Argentine nitko nije dolazio u Hrvatsku na odmor, a ako bi došao, morao bi doći pod nekim drugim imenom. Lako je danas raditi u Njemačkoj pa svaki vikend doći kući, trebalo je izdržati 45 godina i ne vidjeti nikoga svoga.

Nakon tako duge pečalbe po svijetu, Slavko Drokan vratio se 2006. godine u svoje rodno Gornje Predrijevo, zadovoljan što je tu našao mir. Ostvario je tako svoju želju i došao kamo ga je srce vuklo gotovo pola stoljeća. Presretan je što može uživati u zelenilu velike i uređene okućnice, što se jutrom budi s cvrkutom ptica, što može u šetnju sa svojim psima dok supruga Katica pripremi doručak. I svaki dan živi za onih 45 godina. Ne smeta mu što su kćerke ostale u dalekoj Australiji, jer jedna tisuća ili mnogo tisuća kilometara jednako su daleko. I ne smeta mu što nema bolnice u blizini, jer ni bolnica ne spašava kad dođe vrijeme odlaska…

Petar ŽARKOVIĆ

U Austriji nitko nije mogao ostati. Hrvate su slali u Argentinu, a Srbe u Brazil

Izučeni alatničar, Slavko je bez problema našao posao u tvornici oružja Bereta

Velika sirotinja, a voli domovinu

Govoreći o sustavu školstva, Slavko Drokan kaže da u inozemstvu mladi uče ono što im treba u životu i njihovu budućem poslu, a kod nas “bubaju” sasvim nepotrebne stvari. Kome je važno, kaže, kako se zove glavni grad neke državice u Africi ili Aziji, on je radio sa školovanim ljudima koji nikad nisu ni čuli za Hrvatsku ili Jugoslaviju. A kako se voli svoja zemlja pokazuje davni primjer iz Brazila. Kad je Drokan bio u Južnoj Americi, tamo su tisuće djece živjele doslovce na cesti, bez roditelja i bez ikoga svoga. Prolazniku je bilo teško obraniti se od njih, oni su bili spremni uzeti sve što su mogli skinuti s čovjeka. A kad je u nekom restoranu ostalo hrane poslije gozbe ili odlaska gosta, konobar ih je znao pokretom ruke pozvati i oni bi u trenutku sve pokupili i pojeli. “Oni su velika sirotinja, ali nitko od njih ne umire od gladi i nema Brazilca u emigraciji. Jer oni vole svoju državu”, kaže Drokan.

Psuju vladu, a ne državu

– U Hrvatskoj nitko ne raspoznaje državu od vlasti. Svi samo viču “Hrvatska ne valja!” i psuju svima. Ja kažem: O.K., i u Australiji psuju, ali vladu, a nikad Australiju! Možeš vikati na vladu, ali ne na Hrvatsku. Pogledaj Amerikance, svatko ima pet zastava na kući, a tu nema ni jedne zastave kad dođe proslava. Bandić u Zagrebu hoće nešto pokazati ljudima, bar malo, a viču na njega jer nemaju pojma. I ja u svom dvorištu stalno imam dvije zastave, hrvatsku i australsku - ističe ponosno Slavko Drokan.

Možda ste propustili...

ZA DJECU OD 3 DO 11 GODINA

Otvara se Šumski pedagoški centar

POST FESTUM PARLAMENTARNIH IZBORA

Orahovački HDZ prvi je put pobijedio nakon 2007.

9. OBRTNIČKO-GOSPODARSKI SAJAM

Predstavit će i kovački zanat

Najčitanije iz rubrike