Prema posljednjim podatcima Hrvatske liječničke komore, iz Hrvatske je od ulaska u Europsku uniju otišlo na rad u inozemstvo i tamo do danas ostalo 568 liječnika.

Više od polovine njih mlađe je od 38 godina. No, Hrvatska nije jedina članica Europske unije koja se suočila s ovim problemom. Broj liječnika i medicinskih sestara koji migriraju iz jedne u drugu zemlju članicu viši je od bilo koje druge visoko regulirane profesije u EU, a tokovi migracija najčešće su s istoka prema zapadu, odnosno iz siromašnijih zemalja EU-a u one bogatije. Nedavno objavljena analiza Europske komisije pokazala je da su egzodusom zdravstvenih djelatnika najpogođenije najnovije članice EU-a, zajedno s krizom pogođenim Portugalom i Grčkom.

Zaključak je kako ove zemlje obrazuju svoje liječnike za bogatije susjede. Tako je primjerice Estonija 2004. godine imala 4312 liječnika koji su radili u praksi, no od tada se više od 1800 liječnika prijavilo za kvalifikacije u inozemstvu. U 2011. Odbor estonskog obiteljskog liječničkog društva upozorio je na zabrinjavajuću budućnost zemlje u kojoj “ponekad ne postoji obiteljski liječnik unutar radijusa od 100 kilometara”.

No, mladi estonski liječnik Ingmar Lindström, koji je diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Tartu u Estoniji 2001. godine, objašnjava kako su razlozi odlaska vrlo jednostavni. Naime, on je u Estoniji zarađivao samo 600 eura mjesečno, i to kao liječnik obiteljske medicine. Uživao je u svom poslu i volio mjesto gdje je živio, ali s tom plaćom, priznaje, nije mogao platiti sve račune. Za njega je bolji život značio odseliti se u samo 200 kilometara udaljenu Finsku. S druge strane zaljeva, naime, mladi liječnici zarađuju između 2000 i 3000 eura mjesečno, što je četiri do pet puta više od onoga u Estoniji. Nedostatak liječnika u Finskoj cijeli mu je postupak dodatno olakšao.

Prema podacima Europske komisije, zdravstvena potrošnja po glavi stanovnika drastično se mijenja u zemljama EU-a, s 816 eura godišnje u Rumunjskoj na više od 4000 eura u Luksemburgu, Njemačkoj i ostalim zapadnoeuropskim zemljama. To objašnjava i migracijske puteve liječnika.

Upravo zbog toga Rumunjska je između 2009. i 2015. izgubila polovinu svojih liječnika. Nekoliko godina nakon što je Poljska pristupila Uniji, više od 60 posto studenata medicine pete i šeste godine izjavilo je kako planira nastaviti raditi u inozemstvu. Slovačka je imala oko 15.000 liječnika praktičara kada je 2004. godine pristupila EU, ali ih je od tada čak 3800 zatražilo odlazak.

Europska komisija upozorava i kako se selidba uglavnom mladih profesionalaca prema zapadu događa u vrijeme kada se prosječna starost liječnika u EU raste. Tako je u 2014. jedan od tri liječnika u EU imao 55 godina ili više. To znači da će do 2020. godine u mirovinu otići više od 60.000 liječnika, odnosno 3,2 posto radne snage, što znači da će potrebe zapada za ovom radnom snagom biti sve veće. S druge strane u nekim istočnoeuropskim državama gubitak liječnika i medicinskih sestara već uzima danak. Tako je u Rumunjskoj 10 posto stanovništva izvijestilo kako je bez medicinske pomoći. Mađarsko Ministarstvo za ljudske potencijale prošle je godine upozorilo kako bi zemlja mogla izgubiti polovinu svojih 6500 obiteljskih liječnika u sljedećih deset godina iseljavanjem i umirovljenjem. Stoga je potaknuto financiranje osnovnih medicinskih usluga i uveden je niz mjera, od potpore pojedinim liječnicima do ureda za razvoj zdravlja subvencioniranih iz EU-a, a sve s ciljem poboljšanja zdravstvenog sustava za liječnike opće prakse. U Estoniji je također već započelo regrutiranje kadra s istoka, točnije iz Rusije, a vlada je povećala plaće zdravstvenih radnika kako bi ih uvjerila da ostanu. Druge su zemlje također već poduzele sličan pristup, ponekad i financijsku potporu Unije. Hrvatska za sada nema odgovor na gubitak svog medicinskog kadra.