Reporter, voditelj i urednik Slavonske Televizije Marin Ćurić poznato je lice u slavonskobaranjskim domovima. Dok STV upravo ovoga tjedna obilježava 25 godina emitiranja, Marin broji 15 godina profesionalnog novinarskog rada. Dok u opuštenom razgovoru ovaj magistar novinarstva i odnosa s javnošću djeluje simpatično i neopterećeno, to je u potpunoj suprotnosti s njegovom ozbiljnom, često i vrlo agresivnom TV pojavom u političkoj emisiji.

Punih 15 godina radiš na STV-u. Što ti prvo prođe kroz glavu kad se prisjetiš svojih prvih radnih dana?

- Uzbuđenje, nevjerojatan adrenalin i želja za učenjem. S nestrpljenjem sam čekao svaki novi radni dan jer me svaki dan čekalo nešto drugo na poslu. Ponekad se poželim vratiti u te dane (smijeh), ali onda se sjetim i ogromne nesigurnosti, pa me nostalgija brzo prođe.

Koja si sve radna mjesta prošao u tom razdoblju i što si naučio/spoznao o ovom poslu?

- Okušao sam se i na radiju i u tisku, ali televizija je bila i ostala moja ljubav. A na njoj sam uistinu radio sve – od početnika honorarca, do voditelja, glavnog urednika, reportera, dnevnog urednika, producenta, projekt menadžera... Naučio sam mnogo i još uvijek učim. I mislim da učenje ne prestaje. Novinarstvo se mijenja i tko nije spreman na konstantne promjene teško će biti uspješan u ovom poslu. Pomažu izražena informatička pismenost, znatiželja, kritički način razmišljanja. Naučio sam da ne treba sam sebe sputavati, a u svojoj okolini treba zadržati ljude koji ti daju potporu i maknuti se od onih koji te obeshrabruju.

Vodio si “Ritam grada”, emisiju o automobilizmu, razne mozaične emisije, središnje Vijesti, a tu su i “Teme dana” i “Javna stvar”... Postoji li još neki format u kojem bi se htio okušati?

- Na manjim televizijama imamo mnogo veću slobodu u kreiranju sadržaja, ali nažalost, nema dovoljno novca. Ideja je mnogo, pogotovo među mlađim ljudima. Volio bih voditi kviz, neki produkcijski zahtjevniji, ozbiljniji kviz. Nisam prežalio nestanak starih dobrih kvizova s ekrana. Danas se sve svelo na brzinu i pogađanje pojmova. Nema ni inovativnosti, samo se otkupljuju strane licence.

Kako to da si se, s početkom jesenske sheme, vratio u talk-show “Teme dana” nakon dvije godine stanke?

- Tako su se poklopile stvari. Ne bih volio raditi iste stvari iz sezone u sezonu. Nedostajao mi je program uživo i promjene u posljednji tren. Volim zahtjevnije forme za koje je potrebna ozbiljnija priprema i istraživanje. Iako za to često nema dovoljno vremena.

Možeš li izdvojiti bar jednog gosta zahvaljujući kojem su ti “Teme dana” ispale i bolje nego što si zamišljao?

- Ne bih volio baš nekoga izdvajati. Volim kad dođu svi, ovo je mala regija (smijeh). Važno mi je da voli razgovarati, da mogu “izvući” iz njega sve što želim, da je spreman na neugodna pitanja, telefonska pitanja gledatelja, suočavanje s protivnikom, čuti i komentirati suprotno mišljenje. To jamči zanimljivu i dinamičnu emisiju.

Koliko se situacija u medijima, odnosno novinarstvu promijenila od 2002. godine, kad si počeo raditi, do danas?

- Smanjio se broj onih koji novinare doživljavaju kao neugodna, naporna njuškala, a sada nas se više doživljava kao važnu kariku u razvoju demokracije. Tome je doprinijelo razotkrivanje brojnih afera posljednjih godina. Ali posla je još uvijek jako puno. I dalje je vrlo opasno kopati po nekim stvarima i bojim se da će tako ostati još dugo. Zabrinjava davanje prednosti zabavnim sadržajima, često kako bi se ljudi “odmorili” od politike i afera. Mislim da je to pogrešno – ljudi moraju znati što se događa. Pokušaji da se naciju “zaglupi” više se i ne kriju.

Kako ocjenjuješ generalno stanje u medijima u Hrvatskoj, ali i regiji? Jesmo li u vremenu klikabilnih, površnih informacija ili možemo pronaći kvalitetu?

- Generalno je loše. Sumnjam da ćete pronaći novinara koji kaže da je stanje super. Sve manje ljudi želi se baviti ovim poslom. Pritisak je često nevjerojatan. Smatra se da novinar može biti svatko s računalom. Ili solidnim znanjem engleskog. Da se razumijemo, tako egzistira dosta internet portala u državi – prevođenje kuruze i celebrity tričarija. Tko voli, nek' izvoli.

Dođe li ti nekad da ti je puna kapa novinarstva i poželiš se baviti nečim posve drugim? U kojem se još poslu možeš zamisliti?

- Otprilike dvaput godišnje (smijeh). Ali ljubav prema poslu je daleko jača. Imam brojne interese, a ako se ne bih bavio novinarstvom, više bih se dao u informatiku, marketing, turizam, korporativne komunikacije. Ne želim biti klišej i završiti u odnosima s javnošću (smijeh).

Danas je 25. rođendan televizije, a i tvoj je rođendan uskoro. Kako ćeš ga proslaviti?

- U krugu najbližih, kao i uvijek. Više ne pridajem značaj rođendanima kao što sam to radio u dvadesetima. Sad mi je dovoljno druženje kod kuće s dragim ljudima, kuhanje neke večere ili odlazak u restoran.

U posljednje vrijeme dosta putuješ, i poslovno i privatno. Koja ti je sljedeća destinacija? Koje bi destinacije mogao ponovno posjetiti, a koje nove imaš želju razotkriti?

- Lud sam za putovanjima, jedan je kovčeg uvijek spakiran kod kuće u slučaju da me “pukne”. Pa makar i do toplica u Mađarsku. Gotovo da nema europske zemlje koju nisam posjetio, bio sam i u Aziji i Australiji, a Amerike ostaju kao nešto za budućnost. Od gradova najdraži su mi London i Rim. Ove godine posjetio sam Rumunjsku privatno i Grčku poslovno, a ovaj vikend spremam se poslovno u Brisel.