Magazin
TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (II.)

Davor Marijan: Imali smo petnaest izgubljenih godina od Tuđmanove smrti
Objavljeno 7. listopada, 2017.
MIŠLJENJE POVJESNIČARA O VAŽNOSTI DATUMA 8. LISTOPADA KAO DRŽAVNOG BLAGDANA...

Vezani članci

INTERVJU: MARIJAN LIPOVAC, POVJESNIČAR, BOHEMIST I PUBLICIST IZ ZAGREBA

U Hrvatskoj vlada zbrka s pojmovima državnost, samostalnost, neovisnost...

TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (I.)

Datum je povijestan, praznik je dvojben

INTERVJU: VLADIMIR ŠEKS

Znali smo da radimo nešto važno, da se Hrvatska konačno rješava Jugoslavije

Za početak - kako je bilo raditi (pisati) jednu tako studioznu, opsežnu i zahtjevnu knjigu kakva je “Hrvatska 1989.-1992. rađanje države”. Kao povjesničar, s kakvim ste sve problemima bili suočeni i kako ste ih rješavali, sami i uz pomoć suradnika?

- Dugo, i na momente jako naporno. Ne zbog same teme i koncepta, nego i zbog niza drugih poslova. Iako je knjiga sintetskog tipa, raščlamba je klasična, jer sam se morao fokusirati isključivo na izvore. Uporabljive literature gotovo i nema, a ono što postoji, s rijetkim izuzetcima opterećeno je predrasudama i s rezultatima koji ne mogu izdržati metodološku provjeru.

NISMO IMALI IZBORA

U knjizi kao ključne godine za rađanje Republike Hrvatske navodite razdoblje između 1989. i 1992. godine. Sažeto, zašto baš taj vremenski okvir? Pojašnjavate to u Predgovoru, no, ipak, za one koji knjigu još nisu pročitali, a to kane učiniti, “ponovite gradivo”, da tako kažem...

- Razdoblje je kratko i jezgrovito. To su oni trenutci kada vrijeme “brže” teče i kada se zbivanja množe i imate dojam da se u tih nekoliko godina više zbilo nego u prethodnih nekoliko desetljeća. Do sada sam se uglavnom bavio vojnom poviješću koja je uže specijalizirana i ograničava širi kontekst. Taj širi kontekst mi je postao nužan, a nije bilo knjige koja predstavlja historiografski pregled prelaska iz neslobode u slobodu, iz jednostranačja u pluralizam. S obzirom na to da sam za navedeno razdoblje imao uvid u veliku količinu dokumenata smatrao sam da sam dužan ponuditi svoje viđenje ovog značajnog razdoblja. Ukratko, radi se o razdoblju od smrti Josipa Broza Tita do međunarodnog priznanja Hrvatske, tj. primanja u UN. Razdoblje je obilježeno krizom Jugoslavije, ekspanzijom srpskog nacionalizma, otvaranjem srpskog pitanja u Hrvatskoj 1989., krajem “hrvatske šutnje”, pojavom višestranačja, pobjedom HDZ-a na izborim 1990., političkim sukobima oko budućnosti Jugoslavije te pobunom Srba u Hrvatskoj i svesrpskom ratu protiv Hrvatske. Početak 1992. prirodni je kraj prve dionica Domovinskog rata u kojoj je Hrvatska izdržala srpsku agresiju, premda je bila dobro uzdrmana i s gotovo trećinom okupiranog teritorija.

Koliko su okolnosti u kojima se Europa tada nalazila, a mislim na okončanje hladnog rata, pad Berlinskog zida i slom SSSR-a i komunizma, bile olakotni faktori na putu stvaranja Republike Hrvatske, bez obzira na Miloševićev krvavi ratni pohod na “disidente” iz SFRJ, poput Slovenije i Hrvatske?

- To je ključ procesa unutar kojeg je Hrvatska dobila priliku da postane samostalna država. Bio je to kraj poretka koji se temeljio na zatiranju slobode i nastavak stvaranja nove demokratske Europe. Hrvatska je iskoristila taj trenutak, premda joj međunarodni čimbenici nisu bili skloni, jer su preferirali jedinstvenu Jugoslaviju. Pri tome su bili spremni i “zažmiriti” na uporabu sile kako bi se ona održala, što je dobar primjer kako fraze o demokraciji i politički interesi koji ih prate često ne korespondiraju. Ne treba zaboraviti da je Hrvatskoj u najtežim trenucima međunarodna zajednica nametnula embargo na oružje. Fascinantno je kako neki svjedoci i tumači tog razdoblja ističu ulogu nekih država u priznanju Hrvatske, a zanemaruju da su iste podržale embargo na oružje. Takav postupak je opravdavanje nečiste savjesti koji je donekle ispravljen međunarodnim priznanjem.

Nakon višegodišnje tzv. hrvatske šutnje “iznuđene” obračunom Tita s Hrvatskim proljećem iz 1971., koliko je odluka Račana i Saveza komunista Hrvatske da se ide na višestranačke izbore bila prekretnica u stvaranju hrvatske države? S tim u vezi, koliko je odluka Tuđmana da s HDZ-om uđe u taj “otvoreni politički prostor” bila u to vrijeme povijesno hrabra odluka, i dalekovidna, kako smo kasnije vidjeli?

- Mislim da Račan nije imao izbora. On nije bio demokrat, no bio je razuman komunist, i što ne treba zaboraviti preuzeo je SKH na kraju 1989. Predugo su komunisti šutjeli i, između ostaloga, i zbog toga su, srećom, izgubili vlast. Politička aktivacija kod Tuđmana, usprkos sudskoj zabrani, pokazuje koliko je dobro razumio povijesne procese. Čak i krajem 1989. utjecajni pojedinci smatrali su da je pluralizam igra UDBE koja će u jednom trenutku uhititi sve koji su mimo SKJ istupili na političku scenu. Kod takvih su traume nakon sloma Hrvatskog proljeća bile vrlo jake.

Kad se gleda s vremenske distance od 25 i više godina, je li cijena koju smo platili za rađanje hrvatske države bila previsoka (Vukovar, recimo), ili drukčije nije moglo? U poglavlju “Rađanje hrvatske države” pišete o tome, no možete li sažeti to dramatično vrijeme u nekoliko rečenica i najvažnijih stvari?

- Problem je bio jednostavan, ili prihvatiti srpski diktat i pokoriti se, ili se suprotstaviti. Tu izbora nije bilo. Srbija je odbila ravnopravan dijalog i tražila je da odlučuje o sudbini svih ostalih naroda. Nije prihvatila konfederaciju na temelju republičkih granica i aktivirala je opciju svi Srbi u jednoj državi. Znamo kako je završila. Na žalost, u Srbiji i dalje ne vide ništa sporno u tome, tišti ih samo pretrpljeni poraz.

ULOGA TUĐMANA

Knjigu zaključujete s 1992. godinom. U tom trenutku stanje u Hrvatskoj bilo je i dalje ratno, no Hrvatska se počela cijeniti na međunarodnoj sceni, postali smo priznata država, primljeni smo u UN... Međutim, rat u BiH je tek započinjao. Kako biste u tom razdoblju ocijenili prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, njegovu ulogu, njegov doprinos? Pišete da je Tuđman tada bio “na svom državničkom vrhuncu”...

- Tuđman je bio ratni predsjednik i državnik. Teško je gledati u cjelini njegov mandat, posebice nakon mirne reintegracije, jer je bio stariji i bolestan. Očito je da se izvanredno snalazio u ratnim okolnostima. Imao je jasno stajalište o prošlosti i budućnosti i velik stupanj toleriranja neistomišljenika, premda su neki njegovi potezi i danas sporni. U svakom slučaj bio je ključna osoba u tranziciji i dobar primjer za jedno vječito pitanje u historiografiji, ono o odnosu mase i pojedinca u prijelomnim vremenima. Jedan dio njegovih kritičara previše tuguje za Jugoslavijom, a drugi mu prigovara što je nedovoljno učinio za demokratizaciju države. I to države koja je do početka 1998. bila u ratnom stanju pri čemu se ignorira da je rat stanje u kojem se slobode redovno i bitno ograničavaju. Mislim da ih nije ograničavao ni izbliza koliko je trebao.

Kad se sve zbroji, koliko je još neistraženih stvari iz toga razdoblja stvaranja hrvatske države? Što nedostaje, kakvo je stanje s dokumentarističkom građom, arhivima, postoje li sive zone, da tako kažem, koje tek treba istražiti...? U tom kontekstu, planirate li nastavak knjige, jer čini se da bi bilo vrlo intrigantno obraditi i razdoblje od 1992. do 1995., do Oluje i okončanja rata, ali i rat u BiH...

- U istraživanje suvremene Hrvatske tek se zagrebalo. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati knjige koje bi trebao pročitati što veći broj čitatelja. Mislim na one koje su utemeljene na izvorima, a ne političkom aktivizmu. Nastavak ove knjige za sada ne planiram. Ako ostanem na temama iz Hrvatske nakon 1990., radije bi na temelju tiska napravio skicu za razdoblje od smrti Tuđmana do sada.

IDEOLOŠKI RAT

U nedjelju, 8. listopada, slavimo Dan neovisnosti. Sažeto - možemo li biti zadovoljni sa svime što smo kao država postigli od osamostaljenja do danas? I kako ocjenjujete današnji položaj RH, u kontekstu novih odnosa u Europi i svijetu, geostrateških napetosti, stanju u Europskoj uniji...?

- Mislim da i u ovom slučaju treba početi s Tuđmanom. Bio je državnik koji je uspio dovršiti proces stvaranja države. Kada je umro, više od desetljeća okrivljavan je za sve što je njegovim kritičarima palo na pamet. Oni “demokrati” što su došli nakon njega bili su tu da riješe probleme, ili bar da ih počnu rješavati. No, što smo dobili? Petnaest izgubljenih godina. I sada se tek počinje raditi na onim problemima koje je trebalo rješavati nakon Tuđmanove smrti. Imamo ideološki rat koji je izazvala ljevica, što se sustavno ignorira. Taj je rat našao adekvatan odgovor desnice i sada postoji previše ekstremizma i isključivosti na političkoj i medijskoj sceni, premda to nisu jake opcije, što se vidi prema rezultatima na izborima. Na prijepore iz prošlosti trošimo golemu količinu energije umjesto da se ona usmjeri u rješavanje brojnih problema kojih imamo. No, ulazak u NATO i EU svakako je uspjeh, premda dio političke elite i dalje gleda prema Istoku.(D.J.)

Dr.sc. Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, autor niza knjiga s tematikom vojne povjesti i Domovinskog rata.

SLAVEN LETICA

Blagdan prema Škrabalovom političkom kalendaru

 

Cjelokupnu današnju zbrku oko Dana državnosti izazvala je saborska većina lijevoga centra koja je 2002. na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, donijela novi “Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima”, kojim je “detuđmanizirala” i državne blagdane, nakon što je prije toga ukinula ustav Prve Republike.

Prema “Škrabalovom političkom kalendaru” naša je zemlja stekla dva rođendana: državnosti i neovisnosti.

Prvo: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, deset dana kasnije na Brijunima, na “zamolbu” Europske komisije, zamrznuta na tri mjeseca. Zato je bio u pravu povjesničar i hrvatski ratnik dr. Ante Nazor kad je u HAZU-u kazao da ga zbunjuje i žalosti odluka Ustavnoga suda RH da je rat u Hrvatskoj međudržavni karakter dobio tek 8. listopada 1991. “Ispada tako”, rekao je, “da smo se mi od 26. lipnja do 8. srpnja 1991. (kad je usvojen Brijunski moratorij na odluke o samostalnosti i suverenosti) borili za samostalnu i suverenu RH, a onda smo postali paravojska sve do tog 8. listopada.”

Drugo: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na “tajno” saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani Ine, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba Predsjedničke) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA, i Ante Marković kao predsjednik vlade SFRJ.

Cinik bi mogao kazati: Ako već slavimo, blagujemo i spomenarimo Dan državnosti (25. lipnja i Dan neovisnosti 8. listopada), što je s Danom suverenosti i Danom samostalnosti?

Naime, kako je RH - na temelju “volje naroda” izražene na Referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, održanom 22. siječnja 2012. godine (na Referendum je izišlo samo 43,5 % birača, od kojih je 66,27 % glasova ZA, 33,13 % PROTIV) - 1. srpnja 2013. dobar dio suvereniteta dobrovoljno prenijela na Europsku uniju, taj bi se dan mogao proglasiti “Danom gubitka punog suvereniteta”.

Cijelu zbrku i javnu graju oko slavljenja hrvatske državnosti-neovisnosti-samostalnosti-suverenosti istodobno je nemoguće i jednostavno riješiti. Nemoguće ako primjenjujemo logiku kreacionizma i Velikog praska i tragamo za jednim jedinim danom ili danima kad su simbolički, formalno-pravno ili suštinski ostvareni državnost-neovisnost-samostalnost-suverenost. Moguće ako državnost i sve što uz nju ide shvatimo kao trajni ili vječni PROCES u onom smislu u kojem papa Franjo razmišlja o stvaranju svijeta i svemira, a njegov imenjak dr. Franjo Tuđman o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatske državnosti i njenim surogatima ili pratiteljicama: neovisnosti, samostalnosti, suverenosti.

Rješenje je, dakle, u povratku na Dan državnosti 30. svibnja, uz jasnu svijest da postoji dvadesetak ili tridesetak datuma koji u posljednjih 25 godina simbolički označavaju EVOLUCIJSKI PROCES hrvatske državnosti-neovisnosti-samostalnosti-suverenosti.

Izvadak iz opsežnog teksta prof. dr. sc. Slavena Letice, objavljenog u povodu znanstvenog skupa pod naslovom “Dan kada je nastala država Hrvatska 1991.”, održanom u HAZU 20. veljače 2015., na kojoj je i dr. Letica i sam sudjelovao.(Priredio: D.J.)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!