Magazin
KAJKAVSKI BLUES

Biti ranjivi znak je da smo još živi: Kajkavština je izvanredno podobna za bluz!
Objavljeno 7. listopada, 2017.
ČEDO ANTOLIĆ O ALBUMU PRVIJENCU SNIMLJENOM SA SINOM MATIJOM, GLAZBI, ŽIVOTU, LJUBAVI I SVIJETU...

Jedan od najboljih hrvatskih albuma iz ovogodišnje glazbene produkcije svakako je debitantsko studijsko ostvarenje oca i sina, Čede i Matije Antolića, longplay “Bluz po domačem”, u izdanju “Dallas Recordsa”.

Ta nesvakidašnja kombinacija tradicionalne američke bluzerske forme i domaćih, napose zagorskih etnofolkerskih sazvučja, prožeta je lirikom u kajkavskom narječju. O albumu i svemu vezanome uz glazbu razgovarali smo s Čedom Antolićem.

Za početak pitanje - kako je uopće došlo do toga da snimite i objavite album “Bluz po domačem”? Rekli ste da u početku i niste imali namjeru snimati blues-album, već su u jednom trenutku iz njega buknuli stihovi i slike sjećanja na vlastitu mladost... Pojasnite malo taj put od ideje do realizacije.

- Možda bi najbolje bilo da vam kažem kako se glazbom bavim, cijeli život, kao dijete u pijesku kada stvara oblike i likove i pri tome proizvodi zvukove koji nastaju iz čiste nakane da nešto 'naprosto bude', bez plana i programa, prije svih školovanja, jer ja i nisam školski pismen, note poznajem na svoj način, a zapravo sam zauvijek ostao na plaži u djetinstvu.

Cijeli album je nastao u meni i u mome sinu Matiji, on mi je sjajan suradnik. Prošlo je podosta godina dok nismo došli do finalne izvedbe. Mi nikamo ne žurimo i nije gotovo dok nije gotovo, odnosno dok ne osjetimo da je to - to. No, nije bilo lako odrediti smjer albumu jer u nama glazba svira u širokom dijapazonu formi i raznih oblika, a na kraju je dovoljan jedan titraj srca, iskustva i predanosti pa da sve dođe na svoje.

Literarno gledano, u sve su se upleli dojmovi i uspomene iz djetinstva koje je bilo sveprisutno u Hrvatskom zagorju, bolje rečeno u okolici Stubice, odakle je moja majka, Potočnica, a tako sam naslovio i pjesmu njoj posvećenu. I to je bilo to. Dodao bih još kako sam tekstove pisao gdje god bih se našao, na primjer u Omišu, u hotelu prije spavanja, a nakon recitala Grad koji sam izvodio s Reneom Medvešekom.

VIDI SE KAKO DIŠEM

Što je za vas zapravo blues? Naime, koliko god je blues autentični američki idiom, njegovo je razumijevanje univerzalno, da tako kažem. Zašto? Drugim riječima, naučiti svirati blues je jedna strana priče, dok je druga u svirku udahnuti dušu. Vaš komentar na tu teoriju i praksu?

- Za mene tu nema neke posebne čarolije, bluz ili osjećaj, predanost formi koju je netko u vremenu krstio na temeljima muke i ljepote negdašnjih pjevača i glazbenika. Treba znati da su mnogi bluzeri muku mučili s preživljavanjem, kao i ljudi o kojima su pjevali, bilo je tu i kriminala, ali taj dio 'autentičnosti' mene nije dotaknuo. Stanje duše je u temelju bluza, a što se tiče samog sviranja, pa ja nisam neki, glazbeno gledano, veličanstveni bluzer, ali sve ostalo vjerojatno jesam. Prijatelji koji su s nama radili, koliko znam, nemaju problem što su nam pomogli, dapače, oni su osjetili to što smo udahnuli pjesmama i to se čuje.

Na tom tragu - veza bluesa sa Zagorjem? Vidimo po vašem albumu (ali i nekim drugim izdanjima nekih drugih autora, Levačića primjerice), da se dodirne točke lako nalaze. Zašto je tome tako, gdje je ta “tajna veza” kajkavštine i amerikanštine, u čemu se ogleda?

- Kajkavština je izvanredno podobna za bluz, ima u njoj posebne muzikalnosti, grubosti i jasnosti, ona je vuglasta, čista i lišena nepotrebnih zavijutaka, a opisi krajolika i načina života naprosto dišu punim plućima. Ali nije ona stvorena samo za bluz, pročitajte predivne Domjanićeve pjesme, pa ćete osjetiti njezinu punu ljepotu.

MATIJINA ULOGA

Koliko vam je posvećenost duhovnoj glazbi, kroz karijeru, olakšala stvaranje jednog takvog albuma?

- Mislim da je album 'Bluz po domačem' u velikoj mjeri i duhovan, možda i produhovljen, vidi se tko sam i kako dišem i do čega mi je stalo. Od 1969. godine sviram u crkvi, vodim zborove, a dandanas i ta je spoznaja neodvojiva od svakog mojeg stvaralaštva. Mala razlika postoji, ali je nebitna, album nije deklariran kao duhovni, ali lako shvatite tko ga je napisao.

Album nije zapravo cijeli sastavljen od klasičnog bluesa američkog tipa sviranja, ubacili ste i neke pjesme bliske po izričaju (aranžmanima) gospelu, country-folku, čak i rock'n'rollu. Pjesma “Put, med zvezdanim” sugestivnog je kontemplativnog ugođaja u tekstu, a i glazbena oprema je izvan klasičnih blues shema. Možete li to malo pojasniti, taj širi pristup, i u glazbenom i u tematskom smislu?

- Zapravo bi odgovor na to pitanje mogao biti kako nisam ničim opterećen, formom ili oblikom. Kada Matija pjeva uz harfu 'Put, med zvezdanim', za mene i za mnoge druge slušatelje to je vrhunac osjećaja i ljepote sadržane u tekstu i prekrasnom Matijinom glasu, i to je jedino važno u toj pjesmi. Zapravo želim reći kako je Matija uradio jako puno da bi album bio to što je. Imamo mali studio u sobi i svaka ideja je izvediva u trenu, a mi smo uvijek spremni.

Širina prisutna na albumu proizlazi iz našeg poimanja glazbe. Mi volimo dobru pjesmu ili djelo, klasiku, sve vrste, jer glazba ili je ili nije za sladokusce tog tipa. Kada sam bio u bolnici, slušao sam Renee Fleming i Rusalku, pjesmu mjesecu od Dvorzaka, a što reći na plejadu bluzera tipa Muddy Waters, onda Ray Charles, The Allman Brothers Band, naše klape u Omišu i još toliko toga. Onda čovjek pronađe u sebi, osjeća i zna, spreman je reagirati u bilo koje doba dana, i evo malog doprinosa glazbi kroz album “Bluz po domačem”.

Jesu li Zagorci (i Podravci) skloniji nostalgiji, melankoliji, što se dijelom osjeti i u vašim pjesmama? Kako, naime, pripadajuća sredina, tradicija i kulturna baština, uključujući naravno i glazbenu, djeluje na vaše bavljenje glazbom, jučer, danas i sutra?

- Ah, nostalgija... Ja zapravo nisam sklon nostalgiji, lijepo je sjetiti se nečega, ali još je ljepše gledati u novi dan, u ono što će doći, optimist sam potpuno, a radost stvaranja je iznad svega. Ne znam jesu li Zagorci i Podravci skloniji melankoliji, zapravo nije to loše, samo čovjek treba znati mjeru, pa nije problem biti malo tužan, to je u redu, ne možemo samo galamiti i juriti nekamo, tako je to s dušom, biti ranjiv znak je da smo živi.

SVIMA SE SVIĐA

U pjesmi “Tak mora biti, kaj ne!?” osjeti se, bar sam ja osjetio, i izvjesni fatalizam mirenja sa sudbinom, a u toj i drugim nekih pjesmama reference koje mi padaju na pamet odnose se i na Krležine Balade Petrice Kerempuha. Vaš komentar?

- U pjesmi 'Tak mora biti, kaj ne!?' ne radi se o tome da se mirim sa sudbinom, nego se radi o 'krivoj' osobi, a ljubav na silu nema prostora u meni. Nema nasilja, nego ponizna kreativnost, nježnost i poštovanje. Vrijeme u kojem živimo baš i nije takvo, ali čovjek je osoba i ima karakter, pa ja eto tako mislim i nisam ništa izgubio. Dapače, mislim da znam što je ljubav i prijateljstvo. Sada sam već ostario, ali ne mijenjam stavove. Krleža se igrao riječima i pojavama kako je htio, ako je Petrica Kerempuh u svemu bio sretan... to je u redu, zar ne?

U konačnici, jeste li obojica zadovoljni kako je album ispao? Biste li sad kad je vani možda nešto mijenjali? Zapravo - dok ste ga snimali, što je bio glavni problem, ako je problema uopće bilo?

- Ne bismo ništa mijenjali, a ako budemo, to će biti na svirkama jer ne robujemo snimljenom, već se veselimo i zezamo. Problem na snimanju nije postojao, osim kreacije za koju smo se borili, a to i nije problem. Kada smo vježbali s našim djevojkama prateće glasove, to i nije izgledalo osobito ozbiljno, ali je ispalo krasno. Supruga Verica bi ispekla bazlamaču, okrjepa dobro dođe i naše cure Kristina Majer, Marija Brabenec, Ivna Ivanković i Dora Bunić uvijek bi imale osmijeh na licu, to valjda slušatelji osjećaju.

Kako ste zadovoljni kritikama, recepcijom albuma u javnosti? Prema mome sudu kandidat je za Porina...

- Što se kritika tiče, pisanu sam vidio samo jednu, a ljudi su uglavnom jako zadovoljni, tako je bilo i 25. svibnja 2017. u malom Lisinskom. Mi smo jako zadovoljni, a što drugo nego da čovjek ode u novi dan. Evo, nastupili smo na Krapini, s pjesmom “Jožek je naš stari pajdaš”, i nemamo se čega sramiti. Uglavnom, nisam čuo ništa drugo nego da je album sjajan, to je najvažnije.

Što je sljedeće? Novi album, sličan ili različit, koncertna promocija “Bluza po domačem”?

- Želja nam je da ove jeseni album 'Bluz po domačem' još jednom izvedemo negdje, a gdje će to biti ne znam, ali se nadam. Matija stalno radi u kazalištu, kao i svi ostali pajdaši, svatko na svome mjestu, stoga se nadam da je to moguće. Možda u nekom kazalištu, ta mi je želja oduvijek bila.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

MAGIČAN ALBUM
U sjeni zagorskih brega

Zagorje i blues - nemoguća varijanta, netko će reći, no sudeći prema ovom albumu, to uopće nije istina. Naprotiv, dokaz je kako treba samo malo dobre volje, puno znanja (sviranja) i pokoji gemišt da ideja o spoju nespojivog s teorije prijeđe u praksu. Već se na tom tragu dokazao Tomislav Goluban, ali i Podravac Miroslav Evačić, no sad su na svoje došli Čedo Antolić i njegov sin Matija, koji su nam podarili vlastitu alkemijsku varijantu u kojoj se korijenska američka tradicija, dakle blues (ali i country, i folk) miješaju u sjeni zagorskih brega s lokalnom kajkavštinom. Glazbeno iskustvo Antolića je evidentno, no svoj obol albumu dali su i vrsni prateći glazbenici. Ukupno je na CD-u 16 pjesama, koje u formi laviraju od klasičnog delta i urbanog bluesa preko country-folk-bluesa do gospela, duhovne glazbe (izvrsne “Otec moj”, “Potočnica” i osobito “Put, med zvezdanim”), u produkciji i miksu koji u ovakvom izdanju vrlo dobro zvuči. Naravno da sve može asocirati i na nekakav soundtrack za “Balade Petrice Kerempuha”.(D.J.)

Od 1969. godine sviram u crkvi, vodim zborove, a dandanas i ta je spoznaja neodvojiva od svakog mojeg stvaralaštva...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!