Magazin
INTERVJU: VLADIMIR ŠEKS

Znali smo da radimo nešto važno, da se Hrvatska konačno rješava Jugoslavije
Objavljeno 7. listopada, 2017.
TVORAC ODLUKE O RASKIDU DRŽAVNO-PRAVNIH SVEZA S OSTALIM REPUBLIKAMA I POKRAJINAMA BIVŠE SFRJ, O PRAVNOJ BITCI ZA HRVATSKU NEOVISNOST I NAJVAŽNIJIM DATUMIMA

Vezani članci

TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (I.)

Datum je povijestan, praznik je dvojben

TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (II.)

Davor Marijan: Imali smo petnaest izgubljenih godina od Tuđmanove smrti

Uoči Dana nezavisnosti razgovarali smo s tvorcem Deklaracije o nezavisnosti (odluke o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama s kojima je tvorila bivšu SFRJ) Vladimirom Šeksom.

U nizu važnih datuma novije hrvatske povijesti (30. svibnja, 25. lipnja...), kako prolazi ovaj 8. listopada? Smatrate li ga najvažnijim u toj konkurenciji?

- Mislim da su 8. listopada i 25. lipnja 1991. u istom rangu. Naime, 25. lipnja Sabor je, nakon što nije uspio sporazum svih jugoslavenskih republika o mirnom razrješenju krize i novom povijesnom dogovoru oko budućnosti Jugoslavije, jer ga je Srbija sabotirala, donio Ustavnu odluku o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom državom te pokrenuo postupak razdruživanja i međunarodno priznanje. Brojni autori uzimaju 25. lipnja, koji se sada obilježava kao Dan državnosti, kao najvažniji datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Toga je dana, a na temelju prethodnoga referenduma 19. svibnja, snažno manifestirana volja hrvatskog naroda i Sabora, izražena i kroz Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. No, to ima jednu manjkavost, jer se radilo o proklamaciji, deklaraciji. Točno je da je Hrvatska u to vrijeme već izvršavala sve one komponente koje su važne da bi neka država imala svojstvo države. Dakle, imala je de facto zakonodavnu vlast na svom području, kao i izvršnu i sudbenu vlast, sve elemente bitne za status državnosti. Već je ranijim ustavnim izmjenama u srpnju 1990. godine praktično cijeli ustavni poredak Jugoslavije stavljen u fazu mirovanja, a 1991. ustavnom odlukom konačno je i suspendiran. No, problem je što je to bila tek proklamacija, a konačni, neopozivi raskid s Jugoslavijom, uslijedio je, prema mom shvaćanju, 8. listopada, jer tada je Hrvatski sabor neopozivo i definitivno ustvrdio u preambuli da na temelju referenduma od 19. svibnja i Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske od 25. lipnja, a nakon što je JNA pokušala atentat na hrvatsko državno vodstvo 7. listopada, Jugoslavije više nema i da se raspala. Kasnije je to Badinterova komisija samo potvrdila. U toj odluci Hrvatska raskida državnopravne sveze s republikama i pokrajinama s kojima je tvorila bivšu, dotadašnju SFRJ, i taj cjelokupni poredak Hrvatska više ne priznaje, ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje federacije, ni jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije SFRJ. A Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika na temelju uzajamnosti i s kojima nije u oružanom sukobu. I u tome je sadržana jedna neopozivost. Zato ima mnogo uporišta za tezu da je 8. listopada doista Dan nezavisnosti i kao takav se obilježava.

Kako ste, i na temelju čega, sastavili tekst odluke o raskidanju svih veza s bivšom državom u kojoj se jasno spominje i oružana agresija na Hrvatsku, što je u toj odluci sve pisalo?

- Bio sam imenovan za voditelja radne skupine za izradu svih državotvornih akata vezanih uz potpuno osamostaljenje Hrvatske i bio sam na čelu radne skupine koja je izradila ustavnu odluku od 25. lipnja kojom je Hrvatska proglašena suverenom i samostalnom državom i kojom pokreće postupak za razdruživanje od SFRJ i međunarodno priznanje. Ali 7. srpnja 1991. trojka Europske zajednice izvršila je pritisak na Sloveniju i Hrvatsku i nametnula tromjesečni moratorij na hrvatske i slovenske odluke o samostalnosti s izlikom da bi se u tom razdoblju mogao naći mirni izlaz iz jugoslavenske državne krize i postići novi dogovor o sudbini bivše federacije, ali uvijek u jugoslavenskom okviru. Moratorij su iskoristili Srbija i JNA i pobunom dijela Srba u Hrvatskoj i BiH izveli još žešću agresiju na Hrvatsku s nakanom da ju se slomi i prisili na kapitulaciju. Sterilna europska trojka, iako je vidljiva jasna nakana Srbije i JNA, skrštenih je ruku promatrala i pripremala se na slom Hrvatske. Konačno, 7. listopada Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, s potpuno posrbljenom JNA odlučili su pobiti cjelokupno hrvatsko državno vodstvo. Političkim atentatom u raketiranju Banskih dvora, osim što je trebao biti ubijen predsjednik Tuđman, trebali su biti likvidirani kao sporedne žrtve i Hrvati Stjepan Mesić, predsjednik predsjedništva SRFJ i predsjednik vlade SFRJ Ante Marković, kao i klub zastupnika HDZ-a. Nekoliko dana prije toga predsjednik Sabora imenovao je jednu užu radnu skupinu sa mnom na čelu, uz suglasnost predsjednika Tuđmana, radi pripreme odluke o definitivnom raskidu. Tada sam napisao nacrt jednog jedinstvenog dokumenta o raskidu svih državnopravnih sveza. Podsjetio sam se na odluku Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine, čime je Hrvatska raskinula državne i pravne sveze s bivšom Austro-Ugarskom. Ovdje pak stoji - s republikama i pokrajinama koje su tvorile bivšu SFRJ. Nakon provedene rasprave tog 8. listopada promijenio sam nakanu i predložio dva akta, uz još jedan prijedlog zastupnika iz Vukovara. U prvom aktu bio je sadržaj odluke o raskidu državnopravnih sveza, u drugome su bili zaključci u kojima središnje mjesto zauzima odluka Sabora da je na RH izvršena oružana agresija od strane Srbije i JNA, a u trećem zaključci koji su nalagali aktualnoj vladi da poduzme sve moguće korake i mjere radi pomoći i izvlačenja Vukovara iz obruča.

Moratorij na odluku o samostalnosti istekao je dan ranije, 7. listopada, kada su zrakoplovi JNA bombardirali Banske dvore, kod dijela zastupnika pojavio se strah, strepnja... Usto, tamo nije bio predsjednik Tuđman, niti su ljudi znali gdje je. Kako se danas svega toga sjećate?

- Kao da se dogodilo danas, svakog detalja, klime, raspoloženja... Zbog svih tih okolnosti dan ranije odlučeno je da se sve ne održi u Saboru, nego na drugom mjestu. A kada smo se našli na tom drugom mjestu, u suterenu zgrade Ine, u Šubićevoj, vidjeli smo da je nad nama jedna staklena kupola, odnosno da to nije nikakva zaštita. To se osjećalo i u atmosferi u dvorani pa je Žarko Domljan, koji je vodio prvi dio sjednice, upozoravao da se ona što prije završi. No, nije išlo tako, brojni su se ljudi javljali za riječ, željeli su iskazati svoj bijes i ogorčenje zbog napada na Banske dvore i cijele agresije. Dakle, jedno vrijeme tu je bila i strepnja, ali u isto vrijeme i odlučnost da kako nam bude - bude, i da se taj posao nastavi.

Koliko se u vašim međusobnim razgovorima uoči sjednice osjećala ta napetost, jeste li bili svjesni značenja onoga što radite?

- Bilo je jedno veliko uzbuđenje i napetost, jer znali smo da radimo nešto važno, da se konačno rješavamo Jugoslavije. Da stavljamo završnu točku na to, da je to sad gotovo i da ćemo toga dana te večeri to doista i napraviti.

Zašto je bilo važno da se ne usvoji amandman danas pokojnog Šime Đodana?

- Zato što bi to izazvalo goleme probleme. Đodan je predložio da se doda točka koja je trebala glasiti: “Republika Hrvatska neće postavljati pitanje promjene granica pod uvjetom ako Republika BiH bude samostalna i nezavisna država, a isto tako ako Republika Crna Gora bude samostalna i suverena država te da se garantira narodima Vojvodine pravo na samostalno određenje”. I jedan dio zastupnika to je popratio velikim pljeskom, sve radikalne ideje bila su tada praćene velikim pljeskom, bez obzira na to što je bilo neprihvatljivo. Morao sam to staviti na glasovanje te se podigla većina ruku. Kada sam počeo govoriti da se to utvrđuje velikom većinom glasova nastao je veliki žamor, jer su mnogi ipak shvatili što to znači i da za to na međunarodnom planu nećemo imati ničiju potporu. No, Šime Đodan ih je zaveo svojom spretnom retorikom. I u tome ja pitam žele li da se ponovi glasovanje, a za riječ se javljaju Ivica Račan i Vladimir Veselica. I Račan je vrlo odgovorno rekao da to može biti jako opasno i da Đodan povuče taj prijedlog i da se slože s prijedlogom koji sam ja iznio u ime Predsjedništva i radne skupine. I da u vrijeme kada se mi borimo za ostvarivanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, ne trebamo mi otvarati pitanje granica, ako si ne želimo naštetiti. I onda Veselica također kaže da to ne radimo, da će nam to otežati pregovaračke pozicije. Pa se javljaju i Đuro Perica, Ante Klarić i drugi, te se zalažu za moj prijedlog. Međutim, Šime Đodan opet ustraje na svome. I onda sam ja predložio da ne usvojimo Đodanov prijedlog, iako ne sumnjam u iskrenost i plemenitost njegovih motiva i namjere, nego onaj radne skupine. Tako je i bilo, a za Đodanov prijedlog na kraju je bilo osmero zastupnika. I kada smo to izglasali opet je bio pljesak, kao i kada je Đodan govorio. To je bilo nešto nevjerojatno, takvo je vrijeme bilo. I onda je krenula himna, a Šime Đodan je demonstrativno ostao sjediti.

Zašto je 8. listopada godinama bio bez statusa blagdana?

- Teško je odgovoriti na to. Navjerojatnije je to bilo zato što se dominantno uzimalo da je 8. listopada bio samo jedna izvedenica od 25. lipnja i da je ključna politička odluka o proglašenju Hrvatske samostalnom državom donijeta u lipnju. Međutim, i tog 25. lipnja prethodila je jedna vrlo burna rasprava u Hrvatskom saboru. U ime radne skupine predložio sam nacrt Deklaracije o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom državom i Ustavne odluke o RH kako suverenoj i samostalnoj državi. I onda je Ivica Račan, u ime Kluba zastupnika SDP-a, predložio amandman da Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od ostalih republika i pokrajina, prema kojima je tvorila dotadašnju SFRJ, ali i postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika na temelju ravnopravnosti. I onda su na tu raspravu intervenirali, prvi Ante Klarić, potom još jedan zastupnik, a rekli su da Sabor nema mandat za takvu odluku. Nakon toga sjednica je nakratko prekinuta zato da se ustavna komisija i radna skupina koju sam prevodio očituju o tom amandmanu. Kratko smo vijećali i otklonili Račanov amandman koji je smjerao da RH ponovno pokrene postupak za udruživanje u novi savez jugoslavenskih republika. Još sam tada naglasio: Ni s Bečom, ni s Peštom, ni s Beogradom. I nakon toga Račan se javio za riječ i rekao da oni to ne prihvaćaju i da ta jednostrana odluka neće naići na razumijevanje međunarodne zajednice, pa će Hrvatska ostati izolirana. I da će glasati protiv te odluke. I onda je dio njihovih zastupnika izišao iz dvorane. Ostalo ih je 29, a samo je jedan od njih glasao “za”, Marko Vlašić - Čiće, a svi ostali protiv predložene ustavne odluke. Tako je ta ustavna odluka onda donijeta.

Znači, SDP, čija je vlada Danom državnosti proglasila upravo taj 25. lipnja namjesto 30. svibnja, tada uopće nije glasovao za tu odluku?

- Da, neobično je to, ali je tako.

Jesmo li sada konačno nadišli tu zbrku i sporenje o važnim datumima iz ratnog razdoblja? Biste li sukladno tome osobno još nešto mijenjali u rasporedu blagdana, ili je konačno vrijeme da povijest, pa tako i ovu “blagdansku”, ostavimo na miru?

- Nismo to razriješili. Meni to sve sliči na kvadraturu kruga. Imamo i 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a imali smo i 30. svibnja kao Dan državnosti, i to je trebalo ostati. Kroz pet godina u Hrvatskoj i među Hrvatima u svijetu slavio se kao Dan državnosti i bio je općeprihvaćen. Na žalost, nakon 2000. HSLS-ov zastupnik Ivo Škrabalo, čemu se priklonio i SDP, iz krajnje sebičnih razloga išli su to ukinuti, jer da su to odredili Tuđman i HDZ. Neće biti kako hoće HDZ, nego kako ćemo mi. I onda je došlo do te zbrke da je Dan državnosti prebačen na 25. lipnja, 30. svibnja uzeli su kao Spomendan Hrvatskog sabora koji se obilježavao u nekoliko navrata svečanom sjednicom Sabora, a danas više ni to. To je potpuna zbrka datuma. Zašto je imao težinu taj 30. svibnja? To je dan konstituiranja prvoga demokratskog višestranačkog Hrvatskog sabora. Svi hrvatski sabori od pamtivijeka nisu bili demokratski izabrani parlamenti. Ovo je bio prvi demokratski izabrani parlament voljom naroda, i drugo, taj parlament, taj saziv parlamenta, donio je ključnu državotvornu odluku, a to je Ustav, odluku o raskidu veza s Jugoslavijom i proglasio Hrvatsku suverenom i samostalnom državom, dakle, donio je sve državotvorne odluke vezane uz nezavisnost i samostalnost Hrvatske. Sad imamo totalnu zbrku, kada pitate građane oni nemaju pojma ni koji je blagdan, ni kada je koji. Tek rijetki nešto o tome znaju, ali nema dostojnog obilježavanja. Pitanje je zašto HDZ nije 2003. godine, kada se vratio na vlast, tu nešto učinio, jer smo mi to u izbornoj kampanji obećavali. Nažalost, nismo. Sanader je onda rekao da to ne treba dirati, da su se ljudi već naviknuli i to je bila pogrešna procjena. I sad kako godine teku to više i nije lako mijenjati.

HDZ, otkako se vratio na vlast, nije u prilici mirno vladati. Najprije smo imali krizu Oreškovićeve vlade, potom novu vladu i raskid s Mostom te stvaranje nove većine, a zadnjih mjeseci vlast je opterećena “slučajem Agrokor”, kurikuralnu reformu će, izgleda, ipak izgurati, ali ih muče ploče s pozdravom “za dom spremni”. Mogu li Plenković, Vlada i tanka saborska većina izdržati danas sve to i bez podrške krajnje desnice na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem?

- Mislim da Vlada hoće i mora izgurati svoj mandat. Najopasniji za nju sada je rasplet ovih zbivanja oko Agrokora. Projicirajući konačni rasplet golemi dio javnosti sve to smatra neshvatljivim i neprihvatljivim i traži glave onih koji su odgovorni. Kako političke, iz sadašnjih i prošlih garnitura, tako i glave iz Agrokora. I ta je ogorčenost velikog dijela javnosti sasvim prirodna. Kada usporede goleme štete koje su nastale i koje još mogu nastati za državni proračun, gdje bi građani trebali plaćati bankrot, ili spašavanje vojnika Todorića, tada ogorčenost i temperatura rastu do toga da se traže i uhićenja. To je glas javnosti. Mislim da je Vlada napravila ono što je jedino bilo moguće, da pokuša sanirati što može, a da ne dođe do totalnog raspada sustava Agrokora, što bi onda izazvalo i galopirajući raspad i potonuće brojnih sitnih i srednjih dobavljača. Mislim da će se ta situacija prevladati. Što se tiče ovoga drugoga, u HDZ-u ne stanuje ono što se kolokvijalno naziva krajnjom desnicom. Ona je krajnje politički marginalna, ali je zato vrlo glasna i ima previše prostora. Određeni listovi i portali time se pothranjuju zajedno s jednim dijelom publike te se omalovažava i vrijeđa sve demokratske stečevine hrvatske države. Nevjerojatno je koliko se tu izlijeva gnjeva, mržnje, bijesa, uvreda. Oni idu u svom rušilačkom pohodu, zaogrnuti togom velikog hrvatstva, a zapravo riječ je, kao što je ta ekstremna desnica uvijek u pravilu bezuvjetno radila, na najveću štetu hrvatskih nacionalnih, državnih interesa. I uvijek u korist hrvatskih neprijatelja. Oni koji označavaju da je savez dijelom HNS-a s HDZ-om izdajnički čin, zapravo su objektivno najveći izdajnici nacionalnog interesa.

U problemima je i SDP koji je unutarstranačke prijepore ipak zasad primirio. S obzirom na vaše iskustvo, je li uopće moguće vratiti poljuljano međusobno povjerenje u njihovim redovima, nakon teških riječi koje su međusobno izrekli?

- Držim da je Hrvatskoj potrebna, nužna i važna jedna solidna i stabilna socijaldemokratska stranka i da prave, zrele demokracije u Hrvatskoj nema bez dvije jake stranke. Bez toga, bez tih stranaka koje drže lijevi centar i desni centar, hrvatska je demokracija vrlo šepava i deficitarna. Tako da sam ja zagovornik i želim mnogo sreće i uspjeha SDP-u, da se osovi na noge, ali, naravno, i dalje ostane oporbena stranka. Da se stabilizira, i u tom smjeru podupirem osobno i predsjednika Bernardića da ostane i dalje predsjednik. Konačno, nakon sjednice Glavnog odbora i Predsjedništva, gdje je dobio gotovo apsolutnu potporu pa smatram da će se oni okrenuti drugim temama, kao prava oporbena stranka. Mediji su ovih mjesec-dva bili zaokupljeni tim previranjima u SDP-u, a sada će se dio njih opet vratiti traženju potencijalnih slabih točaka u HDZ-u i pokušajima konfrontiranja pojedinih ljudi unutar naše stranke.

Razgovarao: Igor BOŠNJAK

VAŽNO I DANAS

Dramatični 25. siječnja 1991.

U prvoj svojoj knjizi govorite o pravnoj bitci koja se vodila od izbora u svibnju 1990. do početka otvorene agresije na Hrvatsku, jer su zbog međunarodnih okolnosti Milošević i JNA dugo tražili pravni okvir za oružanu intervenciju u RH. Što ste činili da biste osujetili pokušaje za legalizacijom oružane intervencije u Hrvatskoj već tijekom 1990. godine?

- Tu je jedan od značajnijih datuma bio 25. siječnja 1991. godine, kada je doista prijetila oružana intervencija i državni udar, kada su srpsko-crnogorski članovi predsjedništva i savezni sekretar za narodnu obranu Kadijević, Adžić i družina, doista htjeli udariti na Hrvatsku, uvesti izvanredno stanje, uhititi hrvatsko državno vodstvo, staviti ih pred sud i instalirati marionetsko-kvislinšku vladu koju su nudili Račanu, a koji je to odbio. Na tom sastanku 25. siječnja, u Beogradu, bili su predsjednik Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik Vlade Josip Manolić te predstojnik Ureda predsjednika Hrvoje Šarinić, i oni su uspjeli spretnim manevrima odložiti sukob. Presudno je bilo i to što Srbija nije za to dobila potporu od tadašnjeg Sovjetskog Saveza, jer je neposredno prije Veljko Kadijević išao u posjet zapovjedniku njihove vojske tražiti potporu koju nije dobio, a došlo je i do intervencije SAD-a koje su ih odvraćale od državnog udara. Osim toga, nisu uspjeli slomiti Bogića Bogićevića, tako da nisu mogli osigurati većinu. Jović i Kadijević uvjeravali su Tuđmana da JNA neće napasti Hrvatsku, a onda su te večeri emitirali onaj film o Martinu Špegelju. Domljan je povjerio vođenje sjednice predsjedniku društvenog političkog vijeća Ivanu Vekiću koji je više puta davao različite obavijesti o tome je li Tuđman još u Beogradu, je li poletio, je li stigao u Zagreb, pa je predlagao da se zaključi rasprava. No, netko je intervenirao da pričekamo razvoj događaja jer je nama, jednoj skupini zastupnika, sve to postalo strahovito sumnjivo i tražili smo da se, dok ne dobijemo obavijest da je predsjednik sletio u Zagreb i došao u svoj dom, sjednica ne zaključuje. I drugo, pripremili smo jedan nacrt odluke da ako Tuđman bude ubijen ili zatvoren, da ćemo proglasiti nezavisnost, a to je bilo moguće prema Ustavu.

Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (I.)

Zakopani u prošlosti: Srbija se ne miri s činjenicom da je izgubila rat!

PAX: NOVI GENIJALNI ROMAN AMERIČKE SPISATELJICE SARE PENNYPACKER

Neke jabuke padaju daleko od stabla!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: MILJENKO ANTIĆ, POLITOLOG, SPECIJALIZIRAN ZA MEĐUNARODNE POLITIČKE ODNOSE

Tezu o građanskom ratu pobio je i srpski odvjetnik Srđa Popović

2

TEMA TJEDNA: ZAHLADNJENJE ODNOSA HRVATSKA - SRBIJA (I.)

Zakopani u prošlosti: Srbija
se ne miri s činjenicom
da je izgubila rat!

3

GLAS IZ LONDONA BRITANSKA PARANOJA

London još u znaku Brexita i straha od terorizma. Kako se snalaze Osječani?