Magazin
TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (I.)

Datum je povijestan, praznik je dvojben
Objavljeno 7. listopada, 2017.
Zašto ga i kako slavimo, i zašto je još uvijek prijepora oko 8. listopada?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: DAN NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (II.)

Davor Marijan: Imali smo petnaest izgubljenih godina od Tuđmanove smrti

INTERVJU: MARIJAN LIPOVAC, POVJESNIČAR, BOHEMIST I PUBLICIST IZ ZAGREBA

U Hrvatskoj vlada zbrka s pojmovima državnost, samostalnost, neovisnost...

INTERVJU: VLADIMIR ŠEKS

Znali smo da radimo nešto važno, da se Hrvatska konačno rješava Jugoslavije

U nedjelju, 8. listopada, Republika Hrvatska slavi svoj Dan neovisnosti. Toga dana 1991. godine prvi saziv Hrvatskog sabora u dramatičnim okolnostima, u zgradi Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu, donio je povijesnu odluku da Hrvatska raskida sve državnopravne veze s bivšom SFRJ.

Odluku o neovisnosti Sabor je donio jednoglasno, a pročitao ju je tadašnji potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. “Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ”, rekao je Šeks, te poručio kako je zadaća Vlade, Sabora i svih državljana Hrvatske “da oživotvore tu odluku i da obrane hrvatsku nacionalnu samostalnost, suverenost i neovisnost”.

Hrvatska od tog trenutka više nije smatrala legalnim ni legitimnim ni jedno tijelo bivše države, ni njene pravne akte, bivša zajednička država za nju je prestala postojati. Povijesnu odluku o neovisnosti, Sabor je temeljio na referendumskoj volji hrvatskih građana da imaju samostalnu državu, te na Ustavnoj odluci o samostalnosti i suverenosti koju je donio 25. lipnja 1991. godine. No stupanje na snagu lipanjske Odluke odgođeno je za tri mjeseca, na temelju Brijunske deklaracije od 7. srpnja i zahtjeva Europske zajednice koja je vjerovala da se rastuća jugoslavenska kriza i srpska agresija mogu riješiti mirnim putem.

Tromjesečni moratorij na Odluku o samostalnosti istekao je 7. listopada 1991., na dan kada su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore u kojima je tada bila rezidencija prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je u trenutku napada bio u zgradi.

Bili su to dramatični dani za cijelu državu, agresija JNA i pobunjenih lokalnih Srba proširila se na gotovo cijelu Hrvatsku, svakodnevno su napadani Vukovar, Vinkovci, Osijek, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik..., te brojna druga manja mjesta.

Nakon napada na Banske dvore, od kojih ga dijeli samo Markov trg, Sabor je zbog opasnosti da se napad ponovi, 8. listopada zajedao u zgradi Ine, u Šubićevoj ulici, dakle, izvan povijesnog zdanja na Trgu svetog Marka. Na tu se činjenicu osvrnuo tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan. “Još od vremena turskih zuluma, Hrvatski sabor nije bio prisiljen tražiti neko tajno i skrovito mjesto i sama ta činjenica dovoljno govori kuda ovi novovjeki zulumčari povijesno i civilizacijski pripadaju”, zaključio je Domljan.

VAŽNOST DATUMA NEUPITNA, ALI...

Iako je važnost tog datuma neupitna, on čitavo desetljeće nije imao status državnog blagdana. Tek 2001. godine Sabor je donio odluku da se 8. listopada proglasi Danom neovisnosti. Značajan je to datum za Hrvatsku, praznik je i neradni dan, ali kao da se ništa posebno ne slavi. Uglavnom izostaju roštiljanja, koncerti ili vatrometi, kako je to uobičajeno u mnogim državama. Rijetke su i zastave na kućama. Mnogo poznatiji je Dan državnosti 25. lipnja, kada je 1991. Sabor donio ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dok se Dan državnosti slavio 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. bilo je veselije, ljudi su se bili vezali emotivno uz taj datum, ali od 2001. koalicijska vlada je to promijenila i priznajmo - rijetki se snalaze koji je blagdan najvažniji u RH. Hrvati su primjerice skloni plagiranju američkih trendova, ali ne i prihvaćanju entuzijazma u proslavi nacionalnih praznika.

I stoga je već običajena rasprava o previše državnih blagdana, a s tim u svezi i povezivanju više dana u neradne, vjerojatno nikad neće prestati, kao ni dvojbe oko pojedinih datuma kada se koji blagdan slavi, bez obzira na to što su blagdani zakonski regulirani. Tu su prijepori oko pojedinih datuma od 1990. do 1991., koji su se nekoliko puta mijenjali, pa stoga i imamo dva ključna nacionalna blagdana - Dan državnosti 25. lipnja i Dan neovisnosti 8. listopada.

Pa ponovimo, do 2001. Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. godine. Danas se taj datum obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora. Unatrag 13 godina Dan državnosti obilježava se 25. lipnja, a Dan neovisnosti 8. listopada. Nerijetko se u stručnim i političkim krugovima proglašenje Dana državnosti 25. lipnja drži kao Račanov doprinos “detuđmanizaciji” Hrvatske. O tom pitanju simptomatični su rezultati ankete koju je u lipnju 2013. provela agencija TIC-Moj telekom, a objavio Obzor Večernjeg lista. Prema tom istraživanju samo 35 posto građana zna da Hrvatska slavi Dan državnosti 25. lipnja, dok ih je 27 posto uvjereno da je Dan državnosti još uvijek 30. svibnja! U prilog totalnoj zbrci u glavi građana ide i rezultat ankete prema kojem 17,5 posto ispitanika misli kako je Dan državnosti 8. listopada (kada se slavi Dan neovisnosti), dok 12 posto ih misli da je Dan državnosti 5. kolovoza, kad je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a 8,7 posto misli da je pravi datum 15. siječnja, dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. I kako šlag na tortu kompletne zbrke - 27,7 posto ispitanika tvrdi da Dan neovisnosti pada 25. lipnja, 22,7 posto misli da je riječ o 5. kolovoza, 19,7 posto odlučilo se za 15. siječnja, 15,2 posto za 30. svibnja, a pravi odgovor dalo je tek 14,5 posto.

UMJESTO DVA, JEDAN PRAZNIK?

S obzirom na netom iznesene podatke, ne trebaju uopće čuditi i inicijative pojedinaca iz HDZ-a o vraćanju Dana državnosti na 30. svibnja. U vezi s cijelom tom zbrkom, realno je stoga i pitanje trebaju li nam uopće ta dva državna blagdana u ovakvom razdvojenom “izdanju”. Pojedini povjesničari drže kako bi Sabor trebao podvući crtu i odlučiti na temelju argumenata, stručnog mišljenja i povijesnih činjenica, kada je zapravo Republika Hrvatska postala samostalna država, a time i neovisna i ustavnopravna. Jer tu su i dalje mišljenja podijeljena. Uzimajući u obzir pojedina tumačenja, to nije bilo 25. lipnja 1991., jer je na tu odluku Brijunskim sporazumom stavljen tromjesečni moratorij, nego upravo 8. listopada iste godine, dakle na dan koji se slavi kao Dan neovisnosti, ali ne i Dan državnosti.

Uglavnom, Dan državnosti, 25. lipnja, i Dan neovisnosti, 8. listopada, i dalje su za mnoge građane zbunjujući datumi. Pojednostavljeno bi se moglo zaključiti da nam ne trebaju dva razdvojena blagdana - Dan državnosti i Dan neovisnosti - nego bi ih možda najbolje bilo spojiti u jedan - Dan državnosti i neovisnosti, koji bi se u tom slučaju, s obzirom na netom izneseno mišljenje, trebao slaviti 8. listopada.

Argumenti za taj termin su sljedeći - tog je dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Taj je datum značajan i ako idemo malo dublje u povijest - 8. listopada 1075. u Solinu je okrunjen kralj Zvonimir (krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., što je bila potvrda priznanja Kraljevine Hrvatske kao međunarodnog subjekta), a 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se ostvari neovisnost Hrvatske.

Kako god bilo, oba datuma od ključne su važnosti za Republiku Hrvatsku. Naravno da bi stručnjaci imali štošta reći i o samim pojmovima državnost i neovisnost. Jer, gledajući čisto laički, zar imati svoju državu ne znači ujedno i biti neovisan? Odnosno, pojam samostalna država, dakle njezina državnost i državotvornost, podrazumijeva i njezinu neovisnost. Ali, eto, ta dva pojma, u smislu službenih državnih blagdana, u nas se slave odvojeno, jedan u lipnju, drugi u listopadu. U takvoj situaciji ne preostaje nam drugo nego dva puta izvjesiti zastave na svoje kuće, na prozore stanova, na pročelja institucija i svuda gdje im je mjesto. No, o tom pitanju sramotno smo neodgovorni i zaboravni. Ili, dva državna praznika, jedan neovisnosti, a drugi državnosti, zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire ravnodušje pa se u nas dostojanstveno i ne slave?

Piše: Damir GREGOROVIĆ

VJERAN PAVLAKOVIĆ

Više slobodan dan, a manje svečani ritual

 

Za razliku od Hrvatske, SAD svoj Dan neovisnosti slavi spektakularno, u velikom stilu. Koliko su naš Dan neovisnosti, 8. listopada, ali i svi drugi državni blagdani, u funkciji obilježavanja nacionalnog identiteta?

- Državni praznici i komemorativni kalendar pružaju značajan uvid u nacionalni identitet, a pogotovo u top-down institucionalne procese koji konstruiraju povijesne narative. Drugim riječima, praznici ukazuju na to koji bi se povijesni događaji trebali pamtiti, a koji zaboraviti. Činjenica da postoji nekoliko praznika u Hrvatskoj koji komemoriraju neovisnost otkriva kolika je važnost državotvornog narativa u hrvatskom nacionalnom identitetu, ili Tuđmanovim riječima, tisućugodišnji san o nezavisnoj hrvatskoj državi. Kao dodatak Danu Državnosti, 25. lipnja, i Danu neovisnosti, 8. listopada, mislim da možemo uzeti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, kao autentičan, pa možda i najautentičniji praznik koji slavi stvaranje moderne hrvatske države. Mislim da su i 25. lipnja i 8. listopada preapstraktni i ne toliko određeni u značenju vezano uz početak Domovinskog rata, dok je 5. kolovoza bio prekretnica u osiguravanju realizacije državotvornog projekta unutar trenutačnih granica uz, dakako, niz kontroverzi koje i dalje karakteriziraju tu komemoraciju. Malo banalnija usporedba između 4. srpnja u SAD-u i 5. kolovoza bila bi da oba praznika padaju u ljeto, kada se ti praznici slave piknicima, koncertima i vatrometom, a ne samo sa sterilnim političkim govorima. Postoje i povremeni pokušaji uspostavljanja 10. travnja kao legitimnog dana neovisnosti, ali to ostaje većinom samo među marginalnim desničarskim grupacijama i među nekim emigrantskim zajednicama.

KOMEMORATIVNA KULTURA

Mogu li se i koliko (i kako) državni blagdani staviti u kontekst (vezu) s komemorativnom kulturom u Hrvatskoj? Napose kad se radi o RH unatrag posljednjih 25 godina, vezano i uz Domovinski rat, ratne žrtve i dr.?

- Odluka države i lokalnih zajednica kako komemorirati važne praznike, očito utječe na to kako će ti datumi biti percipirani u javnosti. I Dan državnosti i Dan neovisnosti nisu bili popraćeni nikakvim značajnijim komemorativnim događanjima, stoga ne iznenađuje da se njih doživljava više kao slobodan dan nego kao svečani ritual. Također, militarizirani narativ Domovinskog rata kao utemeljujući trenutak moderne hrvatske države te emocionalna snaga žrtava, iz Drugog svjetskog rata i iz 1990.-ih rezultirali su većim naglaskom na datume povezane s konfliktima, nego na one mirotvornog karaktera, kao što je potpisivanje Erdutskog sporazuma. Još jedan razlog zašto Dan neovisnosti dobiva tako malo pozornosti jest to što komplicira razumijevanje Domovinskog rata. Drugim riječima, kako opisati sukob u Hrvatskoj prije 8. listopada, ako je neovisnost od Jugoslavije proglašena upravo toga dana?

Je li cijena koju smo platili za rađanje hrvatske države, neovisnost i samostalnost, bila previsoka ili drukčije nije moglo?

- Teško je reći koliko je žrtava previše s obzirom na to da je gubitak bilo koje osobe u svrhu postizanja političkog cilja tragedija, i svi su ljudi koji žive na današnjem teritoriju Republike Hrvatske proživjeli velike gubitke kroz 20. stoljeće zahvaljujući različitim nastojanjima redefiniranja granica i političkih sistema. Ne mislim da je ijedan političar svjesno htio vidjeti razinu smrti i uništenja koji su se dogodili za vrijeme Domovinskog rata, ali onog trenutka kada je sukob eskalirao i postao još radikaliziraniji, bilo je jasno da je hrvatska neovisnost moguća jedino uz oružani otpor i žrtvu tisuće građana. Smatram da su veća otvorenost na dijalog i čvršće osuđivanje nasilja protiv civila mogli smanjiti pokolj u određenoj mjeri, ali odluka o uporabi nasilja u svrhu rješavanja jugoslavenske krize, podrivana traumatičnim sjećanjima iz Drugog svjetskog rata, dovela je do brutalnosti koju je popratio raspad države.

TUĐMANOV DOPRINOS

Kako biste ocijenili prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, njegovu ulogu, njegov doprinos u stvaranju RH, i kasnije, u poraću?

- Jasno je da je samo netko s nacionalističkom vizijom i odlučnošću Franje Tuđmana mogao pogurati državotvorni proces do njegovog završetka. Mislim da su ove karakteristike ujedno i snaga i slabost Tuđmana kao političara. On je uspio privući i hrvatsku ljevicu i hrvatsku desnicu u postizanju cilja za neovisnost i bio je nedvojbeno hrabar u odupiranju Miloševiću, JNA i tajnim službama koje su zasigurno imale mnogo planova likvidirati njega i hrvatsko vodstvo. Međutim, njegov nedostatak političkog takta, elementi autoritarizma i koncept prije nacionalne nego građanske države, oslabili su napredak u tolerantniju i liberalniju demokraciju. Podižući tzv. “domoljublje”, ili nacionalni identitet, iznad političke odgovornosti, tolerancije, moralnih vrijednosti, ili čak kompetentnosti za vrijeme Tuđmanove ere, Hrvatska je dopustila cvjetanje korupcije, kršenje građanskih prava te utvrđivanje mediokriteta u političku kastu i ekonomski sustav. Kao u slučaju mnogih povijesnih vođa, Tuđman je kompleksna figura čija pozitivna postignuća i pogrešne odluke treba analizirati s veće historijske distance, za razliku od trenutačnih politiziranih debata oko njegove ostavštine, a u posljednje vrijeme ponajviše oko njegove uloge u ratu u Bosni i Hercegovini. No, njegov vodeći doprinos u postizanju neovisne Hrvatske definitivno je neupitan.

BUDUĆI IZAZOVI

Možemo li biti zadovoljni sa svime što smo kao država postigli od osamostaljenja do danas? Vidimo da ideološki prijepori i dalje traju, čini se kako rat partizana i ustaša još nije gotov... Koliko sve to narušava ugled RH kako demokratske, uređene i uljuđene države, usto još i članice Europske unije?

- Smatram da zasigurno postoje impresivni napreci što se tiče svih izazova s kojima se država suočava, ne samo zbog postsocijalističke tranzicije, nego i zbog velike devastacije koja je proizišla iz rata. Euroatlantska integracija, kreiranje stabilnog demokratskog političkog sustava te razvitak živopisnog turističkog sektora pozitivni su aspekti ostvareni u zadnjih 25 godina. Neprekidne debate o Drugom svjetskom ratu, nasljedstvo komunizma, pa čak i Domovinski rat, posljedice su mediokritetne političke elite koja se bavi simboličkom politikom radije nego da se suoči s ozbiljnijim socioekonomskim problemima ili investira u dugotrajno strateško promišljanje. Politička elita koja se povodi za revolucionarnošću, beskompromisnošću i “uzmi koliko god možeš dok si na vlasti” principima, iako donekle razumljiva u kontekstu turbulentne povijesti 20. stoljeća, svejedno sprječava razvoj odgovornih političara koji će djelovati u korist svih građana, a ne samo uske interesne skupine. Ovo se također reflektira na hrvatske odnose sa susjedima gdje je nacionalistička retorika uvijek lakša od ozbiljnog dijaloga. Istina, vođe iz susjednih zemalja također su otežali taj dijalog, ali mislim da je Hrvatska trebala donijeti hrabrije diplomatske odluke u prošlosti. Budući izazov je stvoriti državu demokratskijom i humanijom tako da najkreativniji, najtalentiraniji i najproduktivniji mladi ljudi ne odlaze u inozemstvo. Najuspješnije EU zemlje su one koje su otvorene, tolerantne prema različitim idejama i vrednuju težak rad, bez obzira na etnicitet ili ideologiju, i to je razlog da se ova vlada, kao i budući vođe, čvrsto suprotstave netoleranciji, ksenofobiji, nepotizmu i ekstremnom nacionalizmu koji prijete otjerati upravo one generacije koje su najsposobnije stvoriti uspješnu zemlju za kakvu su branitelji dali svoje živote u Domovinskom ratu.(D.J.)

Dr. sc. Vjeran Pavlaković, izvanredni prof. na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije. Voditelj projekta “Konceptualiziranje nacije i kolektivnih identiteta u Hrvatskoj: Politički rituali i kulturalna memorija trauma 20. stoljeća”, pod okriljem Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) - www.framnat.eu.

DAVORIN RUDOLF
Dan neovisnosti je 25. lipnja!

Republika Hrvatska proglašena je neovisnom i samostalnom državom na svečanoj sjednici Sabora 25. lipnja 1991. godine. Tom prigodom doneseni su temeljni konstitutivni političko-pravni akti - Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o suverenitetu i samostalnosti Republike Hrvatske, zatim Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Svi su ti akti - koje valja tretirati kao političko-pravnu cjelinu - objavljeni u Narodnim novinama br. 31 iz 1991.

U članku 1. Ustavne odluke o suverenitetu i samostalnosti kaže se jasno i jezgrovito: “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.”

U članku 2: “Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.”

A u članku 4: “Ustavne odluke: Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ.”

Tim državnim političko-pravnim aktima utemeljena je suvremena država Hrvatska i započeo je postupak razdruživanja novonastale države Hrvatske od drugih jugoslavenskih federalnih jedinica (republika) i bivše zajedničke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Istodobno je pokrenut postupak za međunarodnopravno priznanje neovisne i samostalne države Hrvatske.

Na temelju tih činjenica Dan neovisnosti Republike Hrvatske jest samo jedan - 25. lipnja. Nema nikakva valjana razloga za još jedan državni praznik kojim bi se obilježavao nastanak države Hrvatske. Primjerice, 8. listopada (da nonsens bude potpun, taj se datum danas službeno naziva Danom neovisnosti!). Dva državna praznika, jedan neovisnosti, a drugi državnosti (usvojeni su u Saboru u listopadu 2001. na prijedlog Vlade premijera Ivice Račana) zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire opasno ravnodušje, pa se u nas dostojanstveno i ne slave.

Izvadak iz teksta akademika prof. dr. sc. Davorina Rudolfa, objavljenog u Vijencu, br. 510, od 11. srpnja 2013.

JOSIP JURČEVIĆ
Politiziranjem do povijesnih dubioza

Povjesničar Josip Jurčević kaže kako je 8. listopada sigurno jedan od najznačajnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Ističe kako je to posve jasno kada se sve zajedno sagleda unatrag, iako u tom trenutku ili kada smo bili bliže tome vremenu možda i nije izgledalo toliko važno. “Kada danas to promatramo u formalno-pravnom, političkom i međunarodnom smislu, nedvojbeno je upravo ono što je tamo jasno rečeno - konačni, potpuni definitivni raskid s bivšom, drugom komunističkom Jugoslavijom. Time je Sabor definitivno potvrdio aktivaciju onoga na što je bio stavljen tromjesečni moratorij. Iz svega što se događalo sada se vidi da taj moratorij nije bio odgoda i pokušaj mirnog rješenja, čime se to opravdavalo, nego zeleno svjetlo Slobodanu Miloševiću da oružanim putem likvidira hrvatsku državu... Taj datum, 8. listopada, sigurno je bio jedan od ključnih i tako je i pozicioniran”, zaključuje Jurčević, dodajući kako zbog raznih političkih igara i stranačkih interesa taj datum nije bio dovoljno valoriziran do 2000. godine. I tada se promjena, tvrdi, nije dogodila zbog povijesne važnosti tog datuma, nego da bi druge stranke koje su tada došle na vlast promijenile i razlomile datum 30. svibnja, kao dotadašnji Dan državnosti koji je uspostavila HDZ-ova vlast. Pa tu, ističe, ulazimo u historiografsku dubiozu oko toga koji je datum važniji. No, možemo reći da je 8. listopada doista prevažan datum, bez obzira na to što se oko njega još lome koplja, ponekad da bi se na tome i uhvatili politički bodovi - ističe Jurčević, dodajući kako je s obzirom na hrvatsku piramidu interesa, gdje se najprije gledaju osobni, pa onda stranački, pa tek onda opći interesi, moguće da i oko tog posebno vrijednog datuma opet bude rasprave i promjena, predvidio je Jurčević i prošle godine za Glas Slavonije.

IVO BANAC
Slučajan datum, lipanjski je važniji

- To je, da tako kažem, slučajan datum, jer ono što se dogodilo nakon proglašenja nezavisnosti jest da je to bilo suspendirano na tri mjeseca, manje-više pod pritiskom međunarodne zajednice. Tako da se zapravo formalna obnova ranije proklamacije održala 8. listopada 1991. godine. I to ne može biti važnije od onoga što se dogodilo u lipnju. Prema tome, u nas postoji određena konfuzija oko toga kada je počela hrvatska nezavisnost i to se očituje u činjenici da imamo dva datuma koja pokrivaju isti događaj, samo imaju različite nazive. Mislim da bi se to lako moglo riješiti i da bi Dan nezavisnosti trebao biti u lipnju, rekao je Banac. On ističe kako je 8. listopada, pak, značajan sa stajališta kasnijeg priznanja Hrvatske te ne misli da je imao tako važan učinak “za ono što je već bilo na putu”. “Naravno, bez toga datuma teško da bi došlo do kasnijeg priznanja od niza država”, zaključuje Banac.

Možda ste propustili...

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

NOVA ZBIRKA KRATKIH PRIČA OSJEČKOG PISCA josipa cvenića

Anđeli čuvari u gradu na Dravi

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!