U nedjelju, 8. listopada, Republika Hrvatska slavi svoj Dan neovisnosti. Koliko su zapravo i taj i svi drugi državni blagdani vjerodostojni u funkciji obilježavanja nacionalnog identiteta?

- Na dan 8. listopada Hrvatska se prisjeća donošenja Odluke o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, što se smatra zaključnom odlukom u procesu osamostaljenja Hrvatske. Taj datum prema tome ima jaku simboliku, tim više što su se istog datuma dogodila još dva važna događaja vezana uz hrvatsku neovisnost - 8. listopada 1075. u Solinu je okrunjen kralj Zvonimir, krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., što je bila potvrda priznanja Kraljevine Hrvatske kao međunarodnog subjekta, a 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik pokrenuo je Rakovičku bunu, jedan u nizu neuspjelih pokušaja da se ostvari neovisnost Hrvatske. Međutim, taj blagdan kao da ima tek komemorativni karakter i uglavnom se slavi svečanom sjednicom Sabora i polaganjem vijenaca, bez velikih proslava na otvorenom i prigodnih kulturnih i zabavnih programa. Nešto je bolja situacija s Danom državnosti 25. lipnja, koji je zapravo središnji državni blagdan, ali daleko je to od proslava u drugim državama. Dan državnosti pada u nezgodno vrijeme, kad su godišnji odmori, i tri dana nakon Dana antifašističke borbe pa je građanima tih dana važnija briga kako spojiti dva blagdana, nego da kontempliraju o hrvatskoj državnosti. No da ljeto i godišnji odmori ne moraju biti otegotna okolnost za slavljenje nekog blagdana pokazuje primjer 5. kolovoza, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, kada slavimo pobjedu u Domovinskom ratu. To je jedini državni blagdan koji se u Hrvatskoj doista slavi i kad građani znaju što slave. Svim ostalim blagdanima trebalo bi udahnuti dušu (u slučaju 8. listopada da se primjerice obilježavaju događaji ne samo iz 1991., nego i iz 1871. i 1075.) ili razmisliti o promjeni blagdanskog kalendara koji je u dobroj mjeri posljedica jednostranih odluka, bez javne rasprave, i međustranačke trgovine, naročito nakon 2000., kad je promjenom datuma Dana državnosti i uvođenjem Dana neovisnosti započela zbrka s blagdanima.

Za Amerikance je Dan neovisnosti ključni datum i slave ga u velikom stilu, što se za Hrvatsku baš i ne bi moglo reći. Kako to komentirate?

- U SAD-u se Dan neovisnosti 4. srpnja kontinuirano slavi već 240 godina, od 1777., dok smo u Hrvatskoj najprije imali Dan državnosti 30. svibnja, da bismo ga 2002. prebacili na 25. lipnja te uz njega uveli i 8. listopada kao Dan neovisnosti. Naravno da je među građanima nastala zbrka, tim više što se i 25. lipnja i 8. listopada zapravo slavi isti događaj, osamostaljenje od Jugoslavije, pa među stručnjacima postoji rasprava o tome kojeg je datuma Hrvatska zapravo postala neovisna, što stvar još dodatno komplicira. Iz današnje perspektive može se reći da nije trebalo mijenjati 30. svibnja kao Dan državnosti jer taj je datum bio prihvaćen u narodu i zbilja se svečano slavio jer je uveden praktički spontano. Predsjedništvo HDZ-a je naime 12. svibnja 1990. uputilo poziv “čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske da 30. svibnja 1990., dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno.” Ujedno je preporučeno “da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti” i kao “dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine.” Tako je već sam 30. svibnja 1990. prozvan Danom hrvatske državnosti i svečano proslavljen diljem Hrvatske, a Sabor je taj datum u ožujku 1991. i službeno proglasio blagdanom. Tog je dana konstituiranjem novog Sabora izabranog na prvim demokratskim i višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 45 godina prestala komunistička vladavina i uspostavljena demokracija. Time je počeo i proces osamostaljenja Hrvatske i taj datum doživljavao se kao prekretnica novije hrvatske povijesti. Na simboličkoj razini 30. svibnja 1990. inauguriran je kao “rođenje nove Hrvatske” tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića, kada je netom izabrani predsjednik Franjo Tuđman položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, u zipku koju su blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam Ševko Omerbašić. Nultom točkom današnje hrvatske države 30. svibnja smatra se i danas pa na internetskim stranicama ministarstava popisi bivših ministara počinju ministrima izabranima upravo potkraj svibnja 1990., a Stjepana Mesića koji je od svibnja do kolovoza te godine bio na čelu Vlade smatra se prvim hrvatskim premijerom, iako je formalno imao iste ovlasti kao i njegov komunistički prethodnik Antun Milović. Da povučemo paralelu sa SAD-om: 4. srpnja 1776. bila je proglašena američka neovisnost, ali to ne znači da su dotadašnje britanske kolonije u Sjevernoj Americi postale neovisna država jer je do 1783. trajao rat za nezavisnost, a američki ustav je donesen tek 1787. No 4. srpnja 1776. prihvaćen je kao nulta točka procesa američkog osamostaljenja i ušao je u opću svijest, kao što je kod Hrvata 30. svibnja 1990. Jer i hrvatsko osamostaljenje bilo je proces koji se sastojao od više važnih događaja, kao što su proglašenje amandmana na Ustav 25. srpnja 1990. kad su uklonjena socijalistička obilježja i proglašena državna suverenost Hrvatske, proglašenje Ustava 22. prosinca 1990., referendum o samostalnosti Hrvatske 19. svibnja 1991., donošenje Ustavne odluke i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Hrvatske 25. lipnja 1991. te konačno donošenje odluke o prekidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom 8. listopada 1991. No ne zaboravimo ni međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1991. i primanje Hrvatske u UN 22. srpnja 1992., kao krunu procesa osamostaljenja i međunarodne afirmacije Hrvatske.

Postoje li i zašto još uvijek nejasnoće oko državnih praznika u RH? Slavimo li možda krive datume - o tome ste pisali za Vijenac...? Kakvo je stanje s državnim blagdanima recimo u Češkoj, ima li tamo nejasnoća, prijepora, ili je sve puno jednostavnije?

- U Hrvatskoj zapravo vlada zbrka s pojmovima državnost, samostalnost, neovisnost... Samostalnost i neovisnost su sinonimi i nema dvojbe da je Hrvatska postala samostalna ili neovisna 1991., no državnost ima još od ranog srednjeg vijeka, najkasnije od devetog stoljeća, i ona nije bila prekidana ni u vremenima kad su u Hrvatskoj vladali strani vladari jer Hrvatska je i tada imala svoj Sabor, bana i upravu. Dakle, cijelo to vrijeme postojao je politički entitet koji se zvao Kraljevina Hrvatska, pa i onda kad je zbog osmanskih osvajanja bio sveden na ostatke ostataka ili kad mu je zbog apsolutizma bečkog dvora autonomija bila svedena na mininum. Jedina iznimka je razdoblje od 1918. do 1939. kad je Hrvatska bila izbrisana sa zemljopisne karte. Slično je bilo i u Češkoj i u Mađarskoj koje su, kao i Hrvatska, izabrale 1526. kralja iz dinastije Habsburg te su postupno gubile samostalnost, ali zadržale elemente državnosti i status zasebnih kraljevina. Habsburgovci su se posebno krunili za ugarske i hrvatske kraljeve u Požunu, a posebno za češke kraljeve u Pragu. Češka i Mađarska Dan državnosti slave na blagdan svojih svetih vladara. Kod Čeha je to 28. rujna, blagdan Svetog Većeslava (Václava), češkog kneza iz desetog stoljeća koji je Češku trajno vezao uz kršćansku Europu i Zapad, zbog čega ga je njegov brat poganin dao ubiti. Slične zasluge u Mađara ima njihov prvi kralj, Sveti Stjepan iz 11. stoljeća, pa na njegov crkveni blagdan 20. kolovoza slave početke svoje države. Česima je inače središnji blagdan 28. listopada, kad su 1918. stvaranjem Čehoslovačke ponosno stekli neovisnost, dok dan nastanka samostalne Češke 1993., iako je blagdan, nema velike važnosti, tim više što pada na Novu godinu. Mađari uz blagdan Svetog Stjepana imaju i dva nacionalna dana – prvi pada 15. ožujka, u spomen na početak revolucije 1848., a drugi 23. listopada, na dan kad je 1956. počela pobuna protiv sovjetske prevlasti. Taj datum ima dvostruku važnost jer je istog dana 1989. ukinuta socijalistička republika. Osim Hrvatske, Češke i Mađarske, samo još pet država u Europi ima praznik koji se zove Dan državnosti i kod većine on se vezuje uz raniju povijest. Iznimka je Slovenija, koja Dan državnosti slavi kad i Hrvatska jer je istoga dana proglasila samostalnost, te BiH čiji je Dan državnosti, 25. studenoga kao spomen na osnivanje ZAVNOBiH-a 1943., preostao još iz bivšeg sustava, premda ga danas slave samo Bošnjaci. I Slovenija i BiH uz Dan državnosti imaju i Dan neovisnosti i slave ga na dane kad su 1990., odnosno 1992., održale referendume o neovisnosti, Slovenija 26. prosinca, a BiH 1. ožujka. Litva Dan državnosti slavi 6. srpnja u spomen na svoga prvog i jedinog kralja Mindaugasa, koji se tog dana 1253. okrunio, a Litavci imaju i dva blagdana vezana uz stjecanje neovisnosti 1918. (16. veljače) i 1990. (11. ožujka). Srbija slavi Dan državnosti 15. veljače, na dan početka Prvog srpskog ustanka 1804. kojim su udareni temelji modernoj srpskoj državi te na dan donošenja prvog srpskog ustava 1835., a Crna Gora 13. srpnja na dan kad je 1878. na Berlinskom kongresu priznata njezina samostalnost. Crna Gora ima i Dan neovisnosti, 21. svibnja, dan kad je 2006. na referendumu izglasana njezina neovisnost.

Kad je u pitanju tradicija državnosti, Hrvatska je svakako bliža Češkoj i Mađarskoj nego Sloveniji i ako bi se za Dan državnosti Hrvatske pokušalo naći neko novo smislenije rješenje, moglo bi se ugledati na njihov primjer. Malo je konkretnih datuma iz najranije hrvatske povijesti, kad se počela formirati hrvatska država, a jedan od njih je 7. lipnja 879. kad je papa Ivan VIII. blagoslovio kneza Branimira i Hrvatsku i time, kako se uobičajeno smatra, prvi put priznao hrvatsku državu. Točnije, blagoslov se dogodio na blagdan Uzašašća 21. svibnja, a sa 7. lipnja datirano je Papino pismo Branimiru u kojem ga o tome izvještava, što se slavi kao Dan hrvatske diplomacije. Premještanje Dana državnosti na datum iz ranije hrvatske povijesti bio bi podsjetnik na činjenicu da Hrvatska kao država i nacija nije nastala tek 1991., već da su njezini korijeni mnogo stariji, kao i kod još nekih europskih država čiji blagdanski kalendar, za razliku od hrvatskog, to jasno naglašava. Dakle, moguće rješenje blagdanske zbrke bilo bi premještanje Dana državnosti na 21. svibnja ili 7. lipnja, uz Dan neovisnosti koji bi ostao 8. listopada ili bio prebačen na 25. lipnja jer većina stručnjaka smatra da je tog dana Hrvatska postala neovisna, bez obzira na to što je odluka o tome bila prolongirana do 8. listopada. Drugo rješenje bio bi povratak Dana državnosti na 30. svibnja uz ukidanje Dana neovisnosti jer je, kako sam rekao, put u Hrvatsku neovisnost započeo 30. svibnja 1990. koji u općoj svijesti funkcionira kao nulta točka moderne Hrvatske više nego 25. lipnja ili 8. listopada, pogotovo što, kako sam rekao, nema suglasja o tome koji je od ta dva datuma važniji. Prema mišljenju akademika Davorina Rudolfa, Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio temeljni konstitutivni političko-pravni akt o stvaranju neovisne države Hrvatske koji nije stavljen izvan snage tromjesečnim moratorijem o kojem Sabor i Vlada uostalom nisu nikad ni raspravljali. Prema akademiku Rudolfu, odluka od 8. listopada 1991. nije konstitutivan akt u nastanku države Hrvatske, već je time samo okončano razdruživanje u dijelu koji se odnosi na državno-pravne sveze.

Kad se gleda s vremenske distance od 25 i više godina, je li cijena koju smo platili za rađanje hrvatske države, neovisnost i samostalnost, bila previsoka (Vukovar, recimo) ili drukčije nije moglo?

- Da je krajem osamdesetih godina na vlast u Srbiji kojim slučajem došao neki srpski Václav Havel, tada bi Hrvati možda došli do svoje države mirnim putem kao Slovaci. Ili, da se bar pojavio srpski Mihail Gorbačov ili Boris Jeljicin koji ne bi sprječavali jugoslavenske republike u njihovim željama da dođu do samostalnosti. Srpsko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem međutim nije pristajalo čak ni na preustroj Jugoslavije u konfederaciju jer su tražili “modernu federaciju” s hegemonijom Srbije, ili umanjenu Jugoslaviju u granicama velike Srbije, što je podržao i vrh JNA. Rat protiv Hrvatske počeo se pripremati još krajem osamdesetih godina, Hrvatska ga nije željela, ali ga, odlučna u namjeri da konačno izbori svoju neovisnost, nije mogla izbjeći, no unatoč golemim žrtvama u ratu je pobijedila i oslobodila sav svoj teritorij.

Kako biste u razdoblju borbe za neovisnost i stvaranja RH ocijenili, da tako kažem, prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana, njegovu ulogu, njegov doprinos?

- Franjo Tuđman je 1990. očito najbolje artikulirao hrvatske nacionalne ciljeve i za njih dobio potporu većine hrvatskih građana na izborima. Pod njegovim vodstvom, i to suprotno volji najmoćnijih zemalja, stvorena je neovisna Hrvatska, izboreno međunarodno priznanje, a okupirani dijelovi Hrvatske oslobođeni vojno ili mirnom reintegracijom. Time su stvoreni temelji za razvoj i napredak Hrvatske na svim razinama, uz korištenje svih potencijala koje ima, kao i za punu afirmaciju hrvatskog naroda i njegova identiteta na svjetskoj razini, što nije bilo moguće u vremenima kad je Hrvatska bila dio višenacionalnih država. Zahvaljujući jedinstvu hrvatskih građana i povoljnim međunarodnim okolnostima, Tuđman je ostvario ono što nisu uspjeli ni Ante Starčević, ni Stjepan Radić ni Vladko Maček i stoga pripada među najveće osobe hrvatske povijesti, a kako vrijeme dalje odmiče, zasluge mu priznaju i njegovi nekadašnji oponenti, što dovoljno govori. Možda s vremenom čak postane ikona hrvatske ljevice. Nažalost, zbog vlastitih pogrešaka i negativnog nasljeđa prošlosti mnoge prilike smo propustili i ideali s kojima se 1990. krenulo u stvaranje neovisne Hrvatske nisu potpuno ostvareni, a to je i jedan od razloga zbog čega Hrvati ne slave svečano svoju neovisnost jer ona, naravno, nije sama sebi svrha. Nadajmo se da će biti drugačije kad neovisna Hrvatska postane zemlja sretnih i zadovoljnih građana.

Vidimo da ideološki prijepori i dalje traju, čini se kako rat partizana i ustaša još nije gotov... Koliko sve to narušava ugled RH kao demokratske, uređene i uljuđene države, usto još i članice Europske unije? Nakon preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, govori se i o micanju imena Masaryka...

- Do promjene imena Masarykove ulice u Zagrebu neće doći zbog odnosa snaga u Gradskoj skupštini i tko god bi pokretao to pitanje doživjet će neuspjeh, iako bi dobio zapažen medijski tretman. Masarykova ulica ima simbolički značaj koji nadilazi osobu Tomáša Masaryka o kojem i političari, kao i povjesničari, mogu imati mišljenje kakvo žele, no pritom trebaju voditi računa o tome što Masaryk kao otac češke neovisnosti znači Česima i kako bi u Češkoj bila primljena vijest da se u glavnom gradu Hrvatske uklanja njegova ulica. Bi li nama bilo drago da se u Pragu uklanjaju Strossmayerov trg i Ulica Nikole Tesle? Česi i Hrvati stoljećima su prijateljski narodi i teško je u Europi naći primjer toliko intenzivnih odnosa dvaju naroda koji, ne zaboravimo, nisu susjedi. U situaciji kad sa svim susjednim zemljama imamo otvorenih pitanja zasigurno nam ne treba kvariti odnose i s Češkom, i to upravo u trenucima kad hrvatsko-češke veze doživljavaju uzlet na svim razinama, pa i kad su posrijedi češke investicije u hrvatsko gospodarstvo. Također, smiješno je preimenovanje Masarykove ulice stavljati u isti kontekst kao i preimenovanje Trga maršala Tita, jer ako je Tito uklonjen kao simbol komunističkog totalitarizma i Jugoslavije, upravo to bi trebao biti razlog više za ostanak Masarykove ulice jer Masaryk je bio antikomunist i demokrat, zagovornik prava naroda na samoodređenje, a to što je davao potporu stvaranju Jugoslavije (ali ne pod srpskom hegemonijom, nego uz dualizam Srbije i Hrvatske), ne znači da je krivac što su Hrvati 1918. završili u Jugoslaviji. Krivci su tadašnji hrvatski političari koji nisu znali artikulirati hrvatski nacionalni interes i za njega se izboriti kod zemalja pobjednica Prvog svjetskog rata kao što je to za Čehe i Slovake učinio Masaryk. Kamo sreće da su Hrvati 1918. imali svog Masaryka!(D.J.)

Prof. Marijan Lipovac, povjesničar, bohemist i publicist iz Zagreba, predsjednik je Hrvatsko-češkog društva. U svome radu bavio se i problematikom državnih blagdana.