Povijesne zastave u Muzeju Slavonije do 1945. naziv je izložbe koja bi u ovoj muzejskoj ustanovi, zahvaljujući dugogodišnjem radu višeg kustosa Ante Grubišića, voditelja Povijesnog odjela, trebala biti otvorena početkom listopada. Svečanom predstavljanju 50-ak zastava i zastavnih vrpci, od kojih je većina dovedena u reprezentativno stanje, prethodile su opsežne pripreme i višegodišnja restauracija.

Kao granična je odabrana 1945., godina nakon koje se u Osijeku gasi cehovski život (i većina starih građanskih udruga), a upravo su cehovi (pekara, mesara, krojača...) i udruge imale svoje zastave.

- Naša zbirka zastava broji 145 komada, no tu pripadaju i zastavne vrpce, na kojima se obično nalazilo ime tzv. kume, odnosno pokroviteljice izrade zastave, najčešće članice neke ugledne, imućne plemićke obitelji. Krajem 19. i u 20. st. to su bile primjerice žene predsjednika udruge ili slične ugledne članice društva – pojašnjava Grubišić. Zastava u ovoj zbirci ima oko 30 i vrlo je vrijedna, a od MSO-a veću i vrjedniju ima samo Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, u kojoj je, zanimljivo je, “zbog centraliteta”, kaže kustos, završilo i (nekoliko) mnoštvo iz Osijeka. Neke su u glavnom gradu završile s ciljem formiranja vojnog muzeja (za vrijeme Drugog svjetskog rata) i nikada nisu vraćene. Za spomenutu izložbu izložit će isključivo građu iz vlastitog fundusa.

- Mi imamo vrlo lijepu zbirku, u kojoj je najstarija zastava ceha pekara iz 1800., a i nekoliko je vrlo vrijednih i lijepih iz prve polovine 19. st. Iako cehovi propadaju 1872. jer ih ubija konkurencija i mehanizacija, industrijalizacija, nastavljaju svoj kulturni i društveni život kao da se ništa nije dogodilo. Osijek je nekoć bio veliki obrtnički grad i imao je 50-ak različitih obrta, no nisu svi imali zastave jer su se u to vrijeme izrađivale u Beču, što je bilo vrlo skupo jer su sadržavale zlatovez, umjetničke slike, na kopljima su bili zlatni čavli... Primjerice, kovači su svoju platili oko 500 forinti, a godišnja im je članarina bila dvije do pet – ističe autor izložbe.

S obzirom na to da su umjetničke slike izrađivane na platnu ili na koži/svili, bile su u vrlo lošem stanju jer su na čestim proslavama mahali tim zastavama, pa je nama danas za obnovu trebalo više od 20 godina, a u restauraciju je uloženo više od pola milijuna kuna, u prosjeku od 20 do 60 tisuća, a za pojedine je obnova trajala tri do četiri godine jer su bile u raspadajućem stanju. Neke primjerke danas s jednog mjesta na drugo prenosi pet osoba.

- I to još nije gotovo! No više ne možemo čekati, a i bit će zanimljivo vidjeti razliku između restauriranih i onih kojima taj proces tek predstoji – kaže Grubišić.

Zbirka nije nikada do sada cjelovito izlagana, samo pojedinačno predmeti, u sklopu drugih zbirki i izložbi, i to samo one iz 20. st. jer one mogu visjeti, u boljem su stanju jer nemaju sliku, nego su vezene. Uz to, u prošlom je stoljeću već i u Osijeku bilo umjetnika koji su to mogli izrađivati. Proslave nekoć nisu mogle proći bez zastava, a među najveće se svrstavaju svakako proglašenje Osijeka slobodnim kraljevskim gradom 1809., proslava Tijelova svake godine, cehovske proslave i neizbježne posvete zastave... pri čemu se okupljao najveći broj građana.

Zbirka je to koja se čuva u posebno, ručno izrađenom ormaru i čiju je građu iznimno zahtjevno izlagati jer su zastave načinjene od osobito osjetljivog materijala, teško je njime rukovati, neke se ne smiju vješati, pa će biti položene (jedan postament za izlaganje dug je oko 19 metara), neke s obje strane imaju umjetničku sliku (što znači da bi obje strane na izložbi trebalo prikazati, a to poskupljuje postav!)... Upravo je zbog tog razloga Ante Grubišić namjeravao izraditi replike svake zastave, što bi olakšalo i gostovanja u drugim muzejima, no u namjeri su ga spriječile – financije.

- Dobili smo vrlo malo novca, 40 tisuća kuna, od kojih treba napraviti izložbu s katalogom, pa smo morali biti domišljati. Izložit ćemo 30-ak zastava i malo zastavnih vrpci jer one nisu restaurirane – kaže Grubišić. Svu građu namjeravaju obnoviti, ali je ritmom kojim dobivaju novac – a to znači ponekad i dvije-tri godine ni kune! – to iznimno sporo. Restauriranje su počeli još 90-ih, u Zagrebu, a prva je na red došla zastava ceha pekara (najstarija) i HPD-a “Lipa”, koji je samo jedno od nekoliko pjevačkih društava čije su zastave u fundusu MSO-a. I u vrijeme dok su bile u uporabi, zastave su se obnavljale, nekada i nedugo nakon izrade jer su vrlo često i u različitim prigodama bile u uporabi.

Svjestan je autor izložbe da bi se uz zastave dalo mnogo toga izložiti – medalje, filmski i fotografski materijal..., no ovaj će put to biti samo zastave, bez priloga.

- Sve su zastave unikatne, no imamo nekoliko vrlo jedinstvenih, poput one gimnazije iz 1842., što ju čini najstarijom školskom zastavom u Hrvatskoj! Imamo i najstariju sačuvanu trobojnicu s ilirskim grbom, iz 1848., godine inauguracije bana Jelačića. Velikih je razmjera i restaurirali smo ju – dodaje Ante Grubišić. Sačuvane su i četiri zastave osječke građanske garde – iz 1807., 1809., 1848. te 1917., Prvog svj. rata. Jedinstvenom Grubišić ocjenjuje i dvije zastave organizacije žena HSS-a - Hrvatsko srce, koja se javlja uoči 2. svj. rata. Upravo zastava čepinskog Hrvatskog srca posljednja je donacija muzeju zahvaljujući Alojzu Petroviću, poznatom hrvatskom olimpijcu.

- Obratili smo se mnogima za pomoć, ali se nitko nije odazvao od današnjih obrtnika, a ni Grad nije prepoznao vrijednost. Samo nas je Županija pomogla s pet tisuća kuna – zaključuje Grubišić, kojemu do izložbe predstoji još mnogo posla.