Magazin
TEMA TJEDNA: INICIJATIVA ZA RASPISIVANJE REFERENDUMA (II.)

Mirko Štifanić: U boj za interes svoj - Demagogija i briga za manjine
Objavljeno 30. rujna, 2017.
O IZBORIMA MANJINSKIH PREDSTAVNIKA U SABOR I MOGUĆNOSTI PROMJENE SADAŠNJEG IZBORNOG ZAKONA...

Vezani članci

TEMA TJEDNA: INICIJATIVA ZA RASPISIVANJE REFERENDUMA (I.)

Ispravljanje nepravde ili nova politička manipulacija

USPOREDNI INTERVJU

Antonija Petričušić: Inicijativa je uvreda liberalnoj demokraciji

Kada se radi o potrebi promjena izbornog zakona općenito, pa i onog dijela koji definira izbor manjinskih zastupnika, intelektualci te svi razumni ljudi moraju imati isti, nepristrani, odnos prema tzv. lijevim i desnim političarima, odnosno prema zastupnicima iz većinskog naroda, ali i prema predstavnicima nacionalnih manjina.

Ti potonji svaki poticaj za promjene nastoje prikazati kao ugrožavanje prava etničke skupine. Tada postupaju iz pozicije - mi protiv njih. Takva “magla” omogućava ponašanje u stilu - u boj za interes svoj.

Izbor manjinskih predstavnika na dosadašnji način omogućava takvo ponašanje loših političara, koje iritira sve građane jer je suprotno interesima svakoga bez obzira na to je li pripadnik većine ili neke od manjina. Demagogija i briga za manjinu tada postaju komplementarne, a zadržavanje manjine kao svojeg terena - glavni cilj.

Drugim riječima, nerijetko se može zaključiti kao da izabranim predstavnicima nije glavni cilj zaštita i promicanje prava pripadnika manjine, nego da se nastoji koristiti nezaslužene povlastice, ali i sprječavati integraciju (iz)gradnjom zida prema većini, a manjinu zadržati u - etnogetu. Kao da se ljude nastoji uvjeriti da je najbolje rješenje - ili mi ili oni.

NUŽNE SU PROMJENE

To nekom može lijepo zvučati, ali nema nikakve koristi za pripadnike etničke skupine. Štoviše, šteti njihovim interesima i potrebama. Koliko tisuća ljudi koji su otišli ili će otići iz Hrvatske svoj odlazak duguje tzv. nacionalnim i etno meštrima? Nema, dakle, nikakva smisla, osim cementiranja stanja u kojem se zastupnici manjina pretvaraju u etnobiznismene, huškajući, odnosno prstom pokazujući, na opasnost od pripadnika većinskog naroda kao, primjerice, problematičnoga, pa i neofašističkih orijentacija, a za iste ili slične osobe iz svoje zajednice nalaze opravdanje. U biti, umjesto politički demokratske kulture i dijaloga potiče se kultura ulice.

U ponašanju takvih političara jedno se stalno ponavlja: na riječima ističu da im je jedini cilj dobrobit i sreća manjine, a djela su, nerijetko, suprotna. To podrazumijeva da dužnosnici moraju promijeniti (do)sadašnji način ponašanja. Od njih se, naime, očekuje nešto više i bolje od prokazivanja loših strana pripadnika većinske etničke skupine te poistovjećivanje cijelog naroda s time, s jedne strane, a s druge da novi izborni zakon potiče kulturu dostojanstva građanina kao - kompletne ljudske osobe. To je moguće u građanskoj Hrvatskoj, a ne u etnički podijeljenoj i suprotstavljenoj.

Loša politika u stvarnosti temelji se na konfliktogenim i ideološki isključivim floskulama s ciljem utjecaja na mišljenje, motivaciju i ponašanje članova etničke skupine pri čemu je najvažnije - biti protiv “njih”.

Na taj način zanemaruje se razvijanje i prepoznavanje ključnih društvenih i moralnih vrijednosti i njihova važnost u funkcioniranju društva, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini. To nameće potrebu mijenjanja sadašnjeg stanja i odnosa u kojima političari u biti vladaju s ideologijom kao isključivom istinom. A održivi razvoj i napredak, koji je potreban svim ljudima, ostvariv je u modelu funkcionalne demokracije u kojoj participiraju građani.

Dakle, novi izborni zakon treba omogućiti da pripadnici manjina i većine zajedno preuzmu sudbinu u svoje ruke, odnosno da stvarno odlučuju o svim bitnim pitanjima od zajedničkog interesa. Međutim, takvog zakona i drukčijeg ponašanja političara neće biti ako se pita političare iz manjine i većine kojima odgovara sadašnji zakon. Zbog toga je to pravo pitanje o kojem se trebaju izjasniti građani na nacionalnom referendumu.

Bitno je to što se stvarno događa u društvu, a ne što političari govore da bi dobili naklonost odnosno glasove građana. Naime, sada se vide problemi i teške društvene posljedice funkcioniranja manjinskih, ali i većinskih predstavnika prema važećem izbornom sustavu. Nameće se zaključak da se nakon gotovo tri desetljeća predstavničke demokracije uglavnom ne može govoriti o pravim, poštenim i mudrim političarima koje građani cijene i poštuju. Naime, istraživanja Eurostata potvrđuju da gotovo devedeset posto građana nema povjerenja u političke stranke, političare i institucije sustava. Stoga su potrebne promjene izbornog zakona, ne samo način izbora pripadnika manjina. One trebaju smanjiti odnosno ograničiti moć pojedinaca, što koriste oni koji zadovoljavaju svoje egoističke i klijentelističke interese. Osim toga, novi izborni zakon trebao bi njihov autoritet i važnost za etničku skupinu svesti na razumnu razinu. To znači da se predstavnici manjina ne bi mogli ponašati kao vladari svoje etničke skupine, nego bi bili u funkciji ostvarivanja onoga za što se ljudi izjasne.

Sada političari u koje građani nemaju povjerenje sami ističu da, primjerice, čelni ljudi Istarske županije znaju iščitati potrebe ljudi!? Na isti način, valjda gledajući u staklenu kuglu, to rade i predstavnici manjina te se protive promjeni izbornog zakona. S tim ciljem ističu da je usmjeren protiv manjina, iako nije ni antimanjinski, ni antivećinski, ni antidijasporski, nego u interesu svih građana Hrvatske.

Za informirane i od ideologije emancipirane građane koji žele realizirati ustavnu vrijednost da što izravnije utječu na političare, odnosno da političari doista rade za dobrobit građana, inicijativa o potrebi promjene izbornog zakona nije iznenađenje. To je interes svih građana, jer će njihovi predstavnici provoditi ono za što se na referendumima izjasni većina građana, a ne što vide gledajući u staklenu kuglu pa vide prije svega svoje interese.

Eventualni referendum o potrebi promjene izbornog zakona kvalitetni je pokušaj nadilaženja aktualnog stanja, koje se u praksi nije pokazalo dobrim rješenje. Naime, demokracija se uči i samo na taj način ona može napredovati na zadovoljstvo i korist većine građana, bez obzira na etnička, nacionalna, svjetonazorska i druga obilježja, koja se nikakvim referendumom ne treba dovesti u pitanje. Ona i nadalje ostaju i poštuju se kao osobne vrijednosti koje nisu zapreka za dobre odnose između pojedinaca, niti sprječavaju suradnju etničkih i drugih grupa i zajednica.

BIT REFERENDUMA

Inače, da se u Hrvatskoj može bez referenduma, potvrđuje činjenica da je do sada provedeno vrlo malo takvih izjašnjavanja građana na kojima su građani mogli istaknuti svoje mišljenje. U Švicarskoj, koja je u biti zemlja referenduma te dobro uređena, napredna i demokratična, građani gotovo svaki mjesec imaju prilike izjašnjavati se, pa i odlučivati, na referendumima. To potvrđuje činjenicu da referendumi nisu sami sebi smisao. Drugo, nije važno tko pokreće određenu inicijativu za održavanje referenduma, nego što predlaže i tko će imati koristi od toga. Treće, najvažnije je da se građani izjašnjavaju na referendumu, jer nakon toga će sudjelovati u ostvarivanju rješenja koje je dobilo natpolovičnu podršku. Četvrto, ograničit će se samovolja i arogantnost političara.

Referendumsko izjašnjavanje najbolja je mogućnost i način da, primjerice, pripadnici manjina kao građani, i bez svojih “Vođa”, preuzmu sudbinu u svoje ruke, a to mogu samo ako “iziđu iz rezervata” u kojima ih nastoje zadržati političari koji su zarobljenici egoističkih interesa. Takvo obnašanje zastupničke ili druge dužnosti sada omogućava aktualni izborni zakon, odnosno da se vlada poput “demokratskih diktatora”. Tada se političari pretvaraju u prave “žderače demokracije”, posebno ako s izgovorom da se “brinu za dobrobit etničke skupine” prave biznis za svoju korist.

Sada građani, pripadnici manjina, ali i većine, u biti, postoje zbog političara. To se može zaključiti svaki dan prateći rad političara u općinskim, gradskim i županijskim institucijama. Promjenom načina izbora političari će ovisiti o slobodno izraženoj direktnoj volji ljudi te - postojati zbog njih i dok oni podržavaju njihov rad i ponašanje. Put je to prema modernizaciji sustava tzv. predstavničke demokracije i hod prema direktnoj demokraciji, odnosno sustavu koji će omogućiti da svi građani sudjeluju u cjelokupnom demokratskom procesu, a ne samo da jednom u četiri godine daju “legitimitet” pojedincima iz svoje etničke skupine, koji će potom moći raditi što hoće, kako hoće te kada hoće.

Prof. dr. sc. Mirko Štifanić, sociolog i politolog iz Rijeke, autor niza knjiga, istraživač i suradnik u više znanstvenih projekata

NENAD VLAHOVIĆ

Garancija da se u Sabor bira osam zastupnika manjina je neodrživa

 

U cijelosti podržavam inicijativu za raspisivanje referenduma za promjenu izbornih pravila prema kojima manjine biraju zastupnike. Smatram da je dosadašnji način u cijelosti potrošen te da u biti derogira sve ono što je i kako predvidio Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

- S obzirom na to da predlagači nisu u detalje obrazlagali kako pristupiti provođenju inicijative te u kojem bi se obliku izborni zakon mijenjao, mišljenja sam da je prije razmatranja konačnog prijedloga potrebno spomenuti osnovni, bitni, problem, a koji je sadržan u samom Ustavnom zakonu.

Zakon je potrebno sadržajno gotovo cijeli mijenjati ili staviti izvan snage te donijeti novi ustavni prijedlog, i poslije zakon, u kojemu bi bili riješeni i određeni problemi, a koji se, između ostalog, odnose i na pristup sredstvima priopćavanja, koji je člankom 7 garantirao pravo na istupe, primjerice, na javnoj televiziji, u tiskovinama i slično, ali navedeno nije za sada ostvarivo.

Garancija zakona da se u Sabor bira osam zastupnika manjina postala je neodrživa, kao i odredbe o zastupljenosti u tijelima državne i lokalne uprave i samouprave. Nigdje nije izrjekom utvrđeno da na zastupljenost imaju pravo samo članovi SDSS-a, dok se ostalim pripadnicima srpske zajednice pristup sprječava. Zakon nije riješio trajno financiranje, već je prepušteno da to određuje čelnik jedinice lokalne samouprave, tako da je otežano funkcioniranje manjinskih vijeća i slično.

Savjet za nacionalne manjine i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina čine dualizam i troše ogromna sredstva pa se nameće pitanje jesu li te dvije manjinske institucije potrebne. Osobno sam mišljenja da nisu. U Savjetu odlučuju manjinski zastupnici o dodjeli novca sebi, što je očit primjer sukoba interesa u praksi.

Ustavni zakon ima niz odredbi neprimjenjivih u praksi i u terminologiji postoje institucije koje u praksi više ne funkcioniraju (npr. poglavarstva i dr.) Ustavni zakon pretrpio je samo jednu izmjenu i dopunu, i to 2010., a koja je jednu udrugu, i to Srpsko narodno vijeće, pretvorila u ustavnu kategoriju, što je začuđujuće i neprimjereno u odnosu prema nekoliko stotina drugih udruga.

Odredbe oko nadzora i revizije poslovanja nisu zaživjele u praksi, i to je pitanje bitno i njega bi ubuduće trebalo kvalitetnije riješiti.

Sva navedena pitanja nameću potrebu cjelovitog rješavanja ove problematike i bilo bi uputno da se i o njima na referendumu građani Hrvatske konačno izjasne.

Inače, SDSS pogrešno smatra, a to smatra pojedinac, da je to protiv prava srpske zajednice. Nikome se ovom inicijativom ne ukidaju tzv. stečena prava, o kojima taj pojedinac vodi izuzetno veliku brigu. Osnovno je pitanje tko je utvrdio ta stečena prava, a, po mom mišljenju, ovdje se radi o milijunskim sredstvima poreznih obveznika, a o ostalim pravima ne vodi se gotovo nikakva briga.

Što je to kapitalno učinjeno u srpskoj zajednici? Malo toga. Već gotovo desetak godina nitko više ne spominje povratak, obnovu, stambeno zbrinjavanje, zapošljavnje (ne samo njih), konvalidaciju svih dokumenata, otkup stanova pod istim uvjetima te druga pitanja koja bi vodeća politička stranka morala rješavati.

Mišljenja sam da su sredstva koja se dodjeljuju nacionalnim manjinama, osobito srpskoj, talijanskoj, pa i romskoj, enormno visoka, u milijunskim iznosima, i bilo bi nužno da se provede revizija za što su ona utrošena.

Veliko “zalaganje” vodeće srpske stranke i pojedinaca rezultiralo je time da je predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj sve manje i da mnogi koji su se vratili u RH sada odlaze natrag.

Kad se to sve zna, zaista treba izborni zakon mijenjati i načiniti jedinstveni zakon koji bi vodio računa o izborima od mjesnih odbora do Europskog parlamenta. O izboru predstavnika u Sabor RH mišljenja sam da se taj problem može riješiti analogno izboru drugih predstavnika u predstavnička tijela jedinica lokalne uprave i samouprave, a to znači da predstavnici mogu dolaziti i s građanskih lista drugih stranaka.

Ako vodeća srpska stranka smatra kako ispunjava uvjete da prijeđe potrebni prag, neka istakne svoje liste, jer nitko ne smanjuje izborna ni stečena prava.

Neka se izborni zakon uskladi s europskim zakonima jer ovakvo pravo koje imaju manjinske zajednice u RH ne postoji nigdje u državama Europe. Zaista treba učiniti radikalni zaokret i utvrditi pravila koja će spriječiti pojedince da odlučuju o Vladi i parlamentu, da ucjenjuju institucije države Hrvatske, da se ponašaju iznad parlamenta, vlade i zakona čineći neprekidno stanje napetih odnosa, koji zaista prevršuju svaku mjeru.

Dat ću svoj doprinos u provođenju ove inicijative i kao poznavatelj manjinskih prilika o cijelosti informirati javnost o ovoj inicijativi i prijedlozima.

Nenad Vlahović, magistar prava, predsjednik Nacionalnog vijeća Srba u Hrvatskoj

VELJKO KAJTAZI

Neistina je da u Sabor ulazimo s nekoliko stotina glasova

 

Pozadina inicijative za raspisivanje referenduma za promjenu izbornih pravila prema kojima pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u Hrvatskom saboru jasna je nesnošljivost dijela političke scene prema mojim kolegama, ali i općenito prema manjinama.

- Mogli ste čuti da nam se šalje poruka kako se možemo “osjećati kao kod kuće”, iako su Romi na ovim prostorima gotovo 700 godina, a slično je i s drugim manjinama. Romima je Hrvatska jedina domovina, a i aktivno su sujedlovali u obrani Republike Hrvatske, tako da mi ta poruka nije jasna.

Što se tiče same inicijative, manjinska prava ne mogu se mijenjati referendumom jer su dio Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i pokretači tih inicijativa prvo će morati skupiti potporu dvije trećine saborskih zastupnika, što u ovom trenutku ni približno nemaju. Sukladno s Operativnim programima za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, jasno je da ova inicijativa nije ni u skladu sa stavovima Vlade o našoj suradnji.

Cilj njihove inicijative je i snižavanje izbornog praga kako bi dodatno fragmentirali političku scenu i lakše promovirali svoje ideje općenito, a za koje nemaju podršku građana. Da imaju, već bi bili zastupljeni u Saboru.

Ne treba zaboraviti da su manjinski zastupnici već izabrani imenom i prezimenom te sam ja u svakom izbornom ciklusu dosad dobio znatno veći broj glasova nego u prethodnom. Neistina je da u Sabor ulazimo s nekoliko stotina glasova. Imamo čak više nego što su preferencijalnih glasova dobile kolege koji podržavaju inicijativu o kojoj razgovaramo i koji se kriju iza imena svojih stranaka.

To pokazuje da je romska zajednica konačno ušla u institucije i predstavlja svoje zahtjeve kroz institucije. To je ogroman pomak i prilika da se riješe nagomilani problemi koji se dosad nikad nisu rješavali. S druge strane, mijenjamo dominantnu sliku o Romima, koja hrani upravo sve te pokrete usmjerene protiv nas.

- Svaki zakon je tu da se mijenja i ni jedan nije savršen. Svaki tjedan ih mijenjamo, ali u pravnoj državi ih mijenjamo kroz regularne procedure, kroz saborska tijela i voljom građana, koji su posredno zastupljeni saborskim zastupnicima. Jasno je da se manjinska pitanja ne mogu uređivati referendumima i da to nije dobro. Legitimno je da nevladin sektor i pojedinci pokreću takve inicijative, ali za njih moraju dobiti podršku. U ovom trenutku mislim da se diglo previše prašine oko toga jer takve ideje nemaju podršku u institucijama.

- Mi jesmo EU i naše izborno zakonadavstvo je izraz naše volje i u tom se smislu ne moramo prilagođavati nikome, pa ni ostalim državama članicama. Mi još uvijek doživljavamo EU kao nešto vanjsko, a upravo su napori prema zaštiti manjina jedan od razloga našeg ulaska u Uniju. Licemjerno bi bilo smanjivati ta prava sada kad smo se njima na neki način okoristili u procesu ulaska u EU.

Položaj manjina varira od države do države. Ja nisam fokusiran na funkcije i pozicije, nego na životni standard i manjina i svih ostalih građana. Ako me pitate kako Romi žive u Belgiji, Njemačkoj i Nizozemskoj, odgovorit ću da žive puno bolje. Nigdje u Europi nemate tako jasno odvojena romska naselja, bez osnovne infrastrukture, kao u Republici Hrvatskoj. Problem je toliko velik da nam ni posebno ministarstvo ne bi pomoglo do kraja. Ako nekome smeta što ja o tim problemima svakodnevno govorim, to je njegov problem. Nacionalni interes države je riješiti te probleme kako ne bi postali još veći.

- Skupine koje podržavaju ovu inicijativu u pravilu imaju negativne stavove prema politici koju vode moji kolege iz SDSS-a i prema sprskoj nacionalnoj manjini. To je činjenica. Tu bi politiku prije svega trebali ocjenjivati pripadnici srpske zajednice na izborima i oni to čine. Ako bi netko drugi htio birati predstavnike Srba u Saboru, to ne bi imalo nikakvog legitimiteta, isto kao što su neki pokušali izabrati saborskog zastupnika Roma pa u tome nisu uspjeli. Manjine su integralni dio našeg društva i uvijek će biti zastupljene u Saboru na ovaj ili onaj način, a ova će inicijativa morati u skladu sa zakonskim okvirom pokušati progurati svoje ciljeve i za to pokušati dobiti potrebnu podršku.

Veljko Kajtazi saborski je zastupnik koji zastupa dvanaest manjina, među kojima je i romska

RIJEČ POLITOLOGA
 
Božo Skoko: Za izbore manjinskih predstavnika uopće nema izbornog praga
 

- Kad je Hrvatska ulazila u taj model sa zagarantiranim mjestima u parlamentu za predstavnike manjina, 1995., to je bilo nužno zbog izgradnje demokratskih institucija i jer pripadnici manjina tada ne bi bili izabrani u Sabor. Bio sam mišljenja da je prošlo dovoljno vremena od rata i da je taj model trebalo prevladati, ali s ulaskom Hrvatske u EU pokazalo se da je još potreban zbog nepoštovanja prava manjina, primjerice, uvođenja dvojezičnosti - kaže dr. sc. Siniša Tatalović, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji drži da ovakav način izbora predstavnika manjina treba ostati. Također dodaje da većina pripadnika manjina glasuje za opće izborne liste, a manji dio za manjinske liste, jer su svjesni da su mjesta manjinskih zastupnika u Saboru zagarantirana. Tatalović drži da bi im trebalo dati pravo i da glasuju i za manjinske i za opće liste.

Dr. sc. Božo Skoko, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kaže da smo s 22 manjine u Ustavu europski rekorder. “Problematično je što za izbore manjinskih predstavnika uopće nema izbornog praga, pa netko i sa stotinjak glasova može biti izabran, a njegov mandat u Saboru ima jednaku težinu kao i mandat onoga koji je dobio nekoliko desetaka tisuća preferencijalnih glasova. Tako izabranih osam predstavnika manjina može utjecati na saborsku većinu i odlučivati o vlasti u Hrvatskoj, kao i o svim političkim pitanjima, a ne samo manjinskim pravima, što cijelu priču čini nelogičnom i stvara animozitet prema manjinama. O tim pitanjima trebalo bi racionalno raspravljati te trajno urediti prava manjina na način koji neće izazivati kontroverze”, smatra Skoko.(Priredio: D.J.)

Možda ste propustili...

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra

TJEDNI OSVRT

Cirkus od Sabora

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Damir Markuš Kutina:
Dužni smo pričati istinu o
Vukovaru i Domovinskom ratu

3

OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA I VUKOVAR U POVODU 18. STUDENOGA

Učinimo to, učinimo za zajedničko bolje danas i sutra