Kao pravnice i sociologinje, a vezano i uz zaštitu ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, kakvo je vaše mišljenje o inicijativi za raspisivanje referenduma za promjenu izbornih pravila po kojima pripadnici nacionalnih manjina biraju svoje zastupnike u Hrvatskom saboru?

- Kao pravnica mislim da je takva inicijativa uvreda i šamar liberalnoj demokraciji i pokušaj uvođenja neliberalne demokracije. Liberalna demokracija omogućava da se izbornim ciklusima uspostavlja vladavina većine, ali ima osigurače koji jamče ostvarenje prava manjina i njihovu nediskriminaciju. Etničkih, rodnih, seksualnih, vjerskih, rasnih itd. Manjinske skupine ne smiju biti predmetom odlučivanja većine, jer u tom slučaju nužno postaju žrtvama neliberalnih praksi. A prijedlog za ukidanje odlukom većine posebnog prava glasa nacionalnih manjina, koji imaju svoje predstavnike u Hrvatskom saboru, upravo je to!

Kao sociologinja promatram kako konzervativne društvene grupe mudro iskorištavaju političke institucije koje su im na raspolaganju i vrlo proračunano i jednostrano koriste pravni diskurs da bi plasirali svoja uvjerenja i vrijednosti u hrvatsko društvo, predstavljajući se pri tome, ni manje ni više, zaštitnicima navodno ugrožene većine.

Čini se da se u Hrvatskoj ne može bez referenduma, gotovo kao u Švicarskoj. Kako to komentirate?

- Čini se da su određene interesne grupe i političke grupacije spoznale da postoji niša koju mogu koristiti za plasiranje svojih vrijednosti i ideja. A nacionalni referendum postao je to onog trenutka kad je izglasan jednostavniji sustav za provedbu nacionalnog od lokalnog referenduma, a sve radi osiguranja valjanosti referenduma za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Izmjenama Ustava iz 2010. godine snižen je prag za valjanost nacionalnog referenduma s potrebnih više od 50 % ukupnog broja izišlih birača, a za lokalne referendume zadržan je prag od 50 %. I dok se ta politička odluka pokazala mudrom za priključivanje Hrvatske Europskoj uniji, jer je na referendum o EU izišlo manje od 50 % birača, tu su nišu prepoznali čelnici konzervativnih udruga i iskoristili ju za uspješno provođenje referenduma koji je referendumskom odlukom mogao postati ustavnom definicijom braka kao isključivo zajednice muškarca i žene. Tadašnju su poruku omotali u celofan brige za obitelj, negirajući da žele uskratiti pravo građankama i građanima homoseksualne orijentacije da i oni, zakonskim izmjenama, imaju pravo sklopiti brak. Prisjetimo se da su referendumskom inicijativom konzervativne udruge već pokušale, krajem 2014., mijenjati izborno zakonodavstvo, tražeći tri preferencijalna glasa ustavotvornom inicijativom “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”, no nisu uspjeli prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma o toj inicijativi. Zanimljivo, tada im sustav izbora predstavnika nacionalnih manjina u Sabor nije nimalo smetao. Predloženo pitanje, o kojem su tražili da građani odlučuju na referendumu, između ostalog, sadržavalo je ovu rečenicu: “Zastupnici se u Hrvatski sabor, osim zastupnika nacionalnih manjina, biraju prema sustavu razmjernog predstavništva.” Ipak, unatoč neodržavanju referenduma tadašnji su se zahtjevi te inicijative djelomično prelili u izmjene izbornog zakonodavstva, pa je uveden jedan preferencijalni glas. Daleko od toga da ljudi iz udruge “U ime obitelji” skrivaju svoje apetite za krojenjem političke zajednice po svojoj mjeri i da ne koriste vrlo oportuno političke i pravne institute i jezikom prava pokušavaju opravdati svoje zahtjeve.

Prema vašem mišljenju, treba li se sadašnji izborni zakon mijenjati, je li to uopće moguće?

- Ono što traži najnovija referendumska inicijativa gospođe Markić i gospodina Đapića je da se zastupnici iz redova nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru biraju na temelju općeg prava glasa, dakle kao kandidati političkih stranaka i lista. Sada se biraju u posebnoj izbornoj jedinici, a to njihovo pravo nije propisano samo Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor nego i Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ustav, primjerice, jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, te čak propisuje da se zakonom može, osim općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor, dakle da imaju dvostruko pravo glasa. Ustavni zakon propisuje da su manjinska prava i slobode nedjeljiv dio demokratskog sustava naše zemlje i da manjinska prava uživaju potrebnu potporu i zaštitu, uključujući i pozitivne mjere u korist nacionalnih manjina. Ustavni zakon osim toga propisuje i da pripadnici nacionalnih manjina biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnoj izbornoj jedinici, u skladu sa Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti smanjena stečena prava nacionalnih manjina. Dakle, da se promijene odredbe izbornoga zakonodavstva, kako predlažu gospođa Markić i gospodin Đapić, svejedno bi bilo potrebno osigurati izbornim sustavom mjeru kojom bi bila osigurana zastupljenost najmanje pet a najviše osam manjinskih zastupnika u Hrvatskome saboru.

Koliko je onda eventualni refrendum kvalitetan pokušaj rješavanja problema?

- Gornjim odgovorom kazala sam zašto smatram da je zahtjev referendumske inicijative besmislen i nepotreban, a u svakom slučaju nije rješenje problema. Ne jednom do sada sam u svojim stručnim i znanstvenim istupima kritizirala institucije političkog predstavništva manjina na svim razinama vlasti: od Sabora preko sudjelovanja predstavnika manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na regionalnoj i lokalnoj razini do institucije vijeća nacionalnih manjina. Dalo bi se štošta poboljšati u ovom području sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnim poslovima, neke od institucija čak, po meni, nemaju smisla jer im se kompetencije preklapaju s drugima. Osim toga, sadašnji model saborske zastupnike manjina stavlja u dvojbu: odati se klijentelizmu i sudjelovati kao manjinski koalicijski partner u vlasti ili ostati u opoziciji i nemati pristup ni položajima moći i odlučivanja, ni mjestima za zbrinjavanje stranačkoga kadra, što rade sve političke stranke kad su na vlasti. Ističem zato da ovo trenutno rješenje političke predstavljenosti nacionalnih manjina u Saboru može biti podložno propitivanju. Ali samo u konzultaciji s predstavnicima nacionalnih manjina, i ako se s promjenama politički predstavnici nacionalnih manjina slažu. U suprotnom, prema odredbama međunarodnog prava nacionalnih manjina, radi se o uskrati i kršenju manjinskih prava.

Iz SDSS-a zamjeraju da je ta inicijativa uperena protiv prava srpske zajednice u RH. Kako to komentirate?

- Zar nije? Ako pobornici ideje o referendumu jasno govore da žele zaustaviti da o Hrvatskoj odlučuju zastupnici koji su izabrani s nekoliko stotina glasova i sebe ne doživljavaju kao pripadnike hrvatskog političkog tijela, ili da predstavnici nacionalne manjine ne trebaju moći odlučivati o proračunu ili Vladi Republike Hrvatske, pri tome lažno tvrdeći da to manjinski predstavnici ne mogu činiti ni u jednoj od država Europske unije, a pri tome pripadaju i radikalno desnim političkim opcijama, čija oni to prava namjeravaju uskratiti doli prava Srba u Hrvatskoj da odlučuju o hrvatskoj vladi i hrvatskom proračunu?

Neki će reći kako smo sadašnji izborni zakon morali uskladiti s EU, no takvo izborno pravo manjine nemaju nigdje kao u RH. Ili imaju? Kakva su vaša saznjanja?

- Ne, nismo trebali izborni zakon uopće usklađivati s pravom Europske unije. Morali smo, doduše, donijeti novo zakonodavstvo o pravima nacionalnih manjina, na što smo se obavezali potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom 2001. Usvajanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u prosincu 2002., a nakon početka pretpristupnih pregovora, morali smo dokazati da provodimo vlastitu manjinsku politiku. Oni koji govore da ovakva prava kao u Hrvatskoj nemaju manjine ni u jednoj državi Europske unije ili su vrlo neuki pa se nisu u stanju služiti internet-pretraživačima i klikom miša saznati istinu, ili pak namjerno zavode javnost navodnom jedinstvenom velikodušnošću hrvatske manjinske politike. Nacionalne, jezične ili regionalne manjine u nizu država europskoga kontinenta, pa tako i u državama članicama Europske unije, imaju svoje političke predstavnike u tijelima nacionalne i regionalne zakonodavne vlasti. Točnije, u sljedećim parlamentima država članica EU: Belgiji, Danskoj, Finskoj, Italiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Sjevernoj Irskoj i Sloveniji.(D.J.)

Asst. prof. dr. sc. Antonija Petričušić, Katedra za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu