Koliko je samo učenika dobilo jedinice i glavobolje zbog Panamskog kanala jer su stroge učiteljice geografije tražile dlaku u jajetu. Zamislite, neki vjetrovi sudbine otpuhali su me baš tamo gdje je taj kanal glavni turistički proizvod - u Panamu, simpatičnu zemlju s jedva četiri milijuna stanovnika.

Daklem, za početak evo malo geografije, odnosno zamljopisa, u sjećanje i na moju učiteljicu i učitelje. Panama je najjužnija država Srednje Amerike. Obuhvaća dio kopna koji spaja Sjevernu i Južnu Ameriku te graniči s Kostarikom na zapadu i Kolumbijom na istoku. Na Tihi ocean izlazi na jugu, a na sjeveru na Karipsko more. Naravno, ako niste u školi, detaljnije se o generalijama možete informirati na Wikipediji, koja je uza sve svoje mane ipak koliko-toliko otvoren prozor u svijet informacija.

Bilo kako god, na glavu stavljam svoj panamski šešir kako bih vam što bolje dočarao tu egzotičnu zemlju. Pa neka priča počne...

Prilično izmoren “punomasnim” letovima iz Moskve preko Frankfurta i Toronta renomiranom Air Canadom, oči sam otvorio tek kada sam se našao u dugačkom redu mnogobrojnih putnika koji su strpljivo na aerodromu Tocumen čekali provjeru putovnica i carinu. Nešto su me policajci pitali, ali nisam razumio jer španjolski ne divanim, samo sam kimnuo glavom i stavio prst na čitač otisaka. I to je bila sva procedura, a sigurno su me pitali (na sekundu pomislih) imam li možda za prijaviti cigarete i alkohol, kao što me pitaju revni carinici na mom omiljenom i harmoničnom zagrebačkom aerodromu. Ti zagrebački katkad pročeprkaju i po prljavom rublju ne bi li našli cigarete (inače ne pušim, ali valjda izgledam kao pušač), a ove panamske baš briga što nosim. Znaju da sam turist i sretni su što ću svoj boravak u njihovoj turističkoj zemlji platiti šuškavim i njima mirisnim, zelenim i slatkim američkim dolarima!

A onda sam želio izbjeći taksi. Zbunjenim Amerikancima taksisti 20 kilometara dugu vožnju od Tocumena do središta Panama Cityja naplaćuju i pedesetak dolara. Uber odlično funkcionira i nešto je jeftinji, ali... Uglavnom, prošao sam četrdeset puta jeftinije! Naime, uhvatio sam gradski autobus, koji košta desetak kuna, i sljedećih 45 minuta uživao u lijepim vinjetama grada, koji krase mnogobrojni kontrasti, od nebodera i modernih prometnica do siromašnih četvrti. Amerikanci inače vole Panamu jer je to odlična zemlja za umirovljeničke dane. Nije skupa za život, nekretnine su prejeftine, a zaobilaze je sve tropske oluje i orkani pa tu mnogi doživljavaju svoju novu mladost.

Trebalo je krenuti redom i prvog dana nikako ništa ne razgledati, nego se dobro naspavati i pripremiti plan razgledanja. Inače, hoteli s pet zvjezdica u Panami nisu pretjerano skupi i soba se može iznajmiti već za pedesetak dolara. No u domaće, jeftine, hotele stranci bolje da ne ulaze jer se mogu šokirati, a medicinske su usluge u toj državi za istu skupinu - iznimno skupe. Turisti s tankim proračunom mogu odsjesti u hostelima, ali oni su obično prepuni strane radne snage iz susjednih država pa bi boravak bio neka vrsta mirisne pokore. Ali, Bože, ima nas svakakvih pa tko voli, nek izvoli.

Ono što me u Panami odmah oduševilo opuštenost je u zraku. Tu je i drveće opušteno, a o ljudima da ne govorim. Panamci su veseli i sretni kada mogu pomoći strancima. Strpljivo objašnjavaju, i rukama i nogama, a često vas i povezu trošnim automobilima. Policajaca je na ulici više nego na policijskoj akademiji, a, kako sam uvidio, i oni su bili presretni. Lagano su uz tamna pića čavrljali sa zgodnim prostitutkama u hotelskim barovima, pričali viceve i snimali selfije. Ipak je to drugi svijet, koji mi, strogi Europljani, katkad nepravedno kritiziramo smatrajući da svi narodi svijeta moraju biti primjer bezgrešnosti koju mi uživamo.

Panama je jedina država na zemaljskoj kugli u kojoj možete vidjeti kako sunce izlazi na Pacifiku, a zalazi na Atlantiku. A bez Panamskog kanala ostala bi bez velikog izvora prihoda, jer on čini trećinu cjelokupnog godišnjeg dohotka. I ono što je prilično čudno, iako imaju svoju valutu, koja se zove balboa (po španjolskom istraživaču Vascu Núñezu de Balboi, koji je 1513. otkrio Tihi ocean), koriste se američkim dolarom. I balboa se tako dijeli na 100 centi i od 1904. godine istovrijedna je dolaru, a u optjecaju su samo kovanice od 1, 5, 10, 25 i 50 centi te ona najveća, od jednog dolara. Sav papirnati novac čine dolari pa ako mislite u Panamu, svakako ih ponesite dovoljno.

Za ručak trebe izdvojiti pedesetak kuna, gradska vožnja podzemnom željeznicom i slikovitim autobusima košta 35 centi (oko dvije kune), a njih prethodno treba položiti na transportnu karticu.

Što se pak stanovništva tiče, Panama je mješavina mnogih rasa i naroda. Velik je broj crnačkog stanovništva, koje je stiglo u vrijeme kopanja Kanala, čuda koje su uz velike žrtve izgradile ljudske ruke. Osim što tu Sjeverna Amerika susreće Južnu, sastaju se tu i Tihi i Atlanski ocean, uz pomoć 77 kilometara dugog kanala, koji je plovidbe brodova učinio bržim i sigurnijim. Francuzi su ga počeli graditi 1881., a dovršili su ga Amerikanci 1914., unatoč žutoj groznici i malariji, od kojih su stradavali radnici. Prokopan je kroz najuži dio Srednje Amerike, cijelom je svojom dužinom dvosmjeran i sastoji se od 17 umjetnih jezera i nekoliko kanala. Prolazak jednog teretnog broda Kanalom traje oko devet sati, a brodove vuku lokomotive, s obale naravno.

Ono što zadivljuje turiste jest i jezero Gatun u sklopu Panamskog kanala, koje je sa svojom površinom od 470 km2 u vrijeme svog nastanka bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Trenutno služi za punjenje kanala i ustava pri prolasku brodova. Oko jezera su kišne tropske šume s brojnim životinjskim vrstama, što je pretpostavka za razvoj ekoturizma, a to Panamci nisu propustili iskoristiti za zaradu.

Panamski sam kanal posjetio kod ustave Miraflores, koja je u blizini Panama Cityja, s koje se pruža prekrasan pogled na nekoliko ustava, u kojima se brodovi podižu na 24 metra u tri razine (svaka je razina visoka osam metara). Ulaznica se naplaćuje 15 dolara za strance ili tri dolara za državljane Paname, što smatram razumnom cijenom jer uključuje projekciju filma o gradnji Kanala te posjet suvremenom muzeju.

Ono što krasi Panama City nisu samo neboderi i banke, zdanja koja su niknula kao gljive nakon kiše. Ima tu i sirotinjskih i opasnih naselja, poput onog naziva Casco Viejo. Bolje ga je zaobići ili proći taksijem, jer se ondje skupljaju ovisnici o drogama, beskućnici i prosjaci. Također, činilo mi se da je tu još više policajaca nego u središtu grada. Panama zna biti opasna, rekli su mi u hotelu, ali neku posebnu opasnost nisam doživio. Već sam se prije dotaknuo prostitucije, koja je legalna i odlično regulirana. Prostitutke obaju spolova trebaju se registirati i sa sobom uvijek nositi osobnu iskaznicu, iako ih većina to ne učini. Registirano ih je samo oko 5000, iako ih na terenu ima puno više. Uglavnom “operiraju” po hotelima u kojima odsjedaju stranci, a cijena kvalitetne “seanse” kreće se od 150 pa sve do 500 kuna (ako usluge pružaju seksualne radnice ili radnici iz, primjerice, susjedne Kolumbije). Svakako u hotelima upozoravaju na HIV infekcije pa stranci moraju biti posebno oprezni pri takvim oblicima zabave. Inače, stanovnici Paname su dosta religiozni, 85 posto njih izjasnilo se rimokatolicima, a 15 posto protestantima.

Nakon nekoliko dana u Panama Cityju odmor od gradske vreve i jeftinog shoppinga (kupnje odjeće) pronašao sam stotinjak kilometara dalje, na obali Tihog oceana pokraj San Carlosa. Za nekoliko dolara otputovao sam minibusom i proveo nezaboravne trenutke u toplom moru uživajući u mangu i vrhunskom rumu s ledom.

Na izvrsnu morsku gastroponudu ne treba trošiti retke pa svakome tko se uputi u glavni panamski grad savjetujem i bijeg u unutrašnjost. Minibus vozio je poznatom Panamericanom, panameričkom autocestom, koja je duga 30.000 kilometara i povezuje gotovo sve države Srednje i Južne Amerike, a zbog Darien Gapa (160 kilometara iskonske prašume) nije cjelovita pa se taj dio mora proći alternativno. U Panamu se preporučuje ići od sredine prosinca do sredine travnja, jer tada ne pada puno kiše i klima je više nego ugodna. Ako baš želite skupo platiti svoj odmor, tada treba putovati za Božić i Novu godinu. Ne preporučuje se putovanje u kišnoj sezoni, od sredine travnja do sredine prosinca, jer vječno padaju kiše, ali uz dobro društvo i rum sve se da izdržati. Još ako ste u društvu i na televiziji je prijenos bejzbola, boksa i nogometa, najpopularnijih sportova u Panami, gdje će vam biti kraj.

Eto, to je bilo to, Panama kakvu sam vidio i (pre)živio. Premda se nisam osjećao kao krojač paname iz glasovitog romana Johna le Carréa, Panamu sam “izšpijunirao” uzduž i poprijeko, uživajući u svakom trenutku. Zato na kraju skidam svoj panamski šešir i nazdravljam čašicom ruma Ron Abuelo Centuria, jednim od deset najboljih na svijetu. Iako se činila prilično udaljena, Panama je sada puno bliže. Jer zemlje u koje se zaljubimo, nikada više ne mogu biti daleko.

Piše: Slobodan KADIĆ