Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Gornje Predrijevo uz Dravu, u općini Sopje, imalo je 86 stanovnika. Mjesto dijeli sudbinu velikog broja slavonskih sela i polako nestaje.

U tom je mjestu, naime, 1900. godine bilo 605 stanovnika, a povijesni zapisi kažu da je Gornje Predrijevo najviše stanovnika imalo 1931. godine - njih 638. Svaki sljedeći popis stanovnika upozoravao je na smanjenje njihova broja. Godine 1991. u tom selu živjelo je 168 stanovnika i po nacionalnosti svi su bili Hrvati, da bi 2001. godine u selu ostalo tek 119 mještana, a deset godina kasnije samo 86. Točno pola, odnosno 43 stanovnika Gornjeg Predrijeva 2011. godine bila su starija od 60 godina.

Selo je jedinstveno po svome položaju i obliku, jer cijelo naselje kružnog je oblika, kakvog nema u bližoj, ali niti u daljoj okolici. A tipično je slavonsko selo po bavljenju mještana isključivo poljoprivredom i po tome što ga pogađaju sve teškoće preživljavanja karakteristične za ruralna slavonska područja.

Jučer, 29. rujna, bio je blagdan sv. Mihaela, zaštitnika sela, koji se od davnina proslavlja mjesnim kirvajem u nedjelju poslije blagdana. Tada svoju ostarjelu rodbinu i nekadašnja ognjišta posjećuju mnogi mještani koji su davno otišli u pečalbu, ali su sa sobom ponijeli i uspomene iz djetinjstva. Dolaze tužni, s ponekom suzom u oku, razočarani što im se sve u selu čini manje nego što je nekad bilo, i razočarani zbog spoznaje da im se djetinjstvo izgubilo u nekom dalekom i nepoznatom svijetu.

Ali s njima i brojnim gostima, selo u nedjelju poslije Miholja pohodi više od tisuću ljudi. Susreću se tada rođaci, prijatelji i nekadašnji susjedi, oni koji se vide samo jednom godišnje, ili koje okupi posljednji ispraćaj nekoga od njih. Tada se prisjećaju kako je nekad bilo, što se u selu radilo i što se lijepo ili ružno dogodilo. Spominju se neki pokojni zajednički poznanici i nagađaju se godine kada se nešto dogodilo. Sjetno ozračje nekako postane lakše i ugodnije kada se na stol iznesu najbolja slavonska jela i kad se svaka priča zalije čašom domaćega vina. Uspomene budi i nedjeljna misa u kojoj se propovijed uspoređuje s dijelovima propovijedi kod seoskog zvonika zapamćenim od prije mnogo godina.

Tako svoju bližu ili dalju rodbinu i svoja nekadašnja ognjišta u Gornjem Predrijevu posjećuju Nikola Pinter i Ivan Mikić iz daleke Švedske, ali u nekim teškim razdobljima utočište i bolju sreću najviše ljudi potražilo je u Njemačkoj. Sada iz te zemlje u svoje Gornje Predrijevo dolaze Ivana Čiček Marinovič, Stjepan Mađarević, braća Mihael i Antonio Boljevac, Vlado Kokorić, Slavica Čiček, Davorka Boljevac...

Zasigurno nismo doznali sva imena ljudi koji su otišli pa se povremeno vraćaju. Ali u Gornjem Predrijevu kao malogdje ima i onih koji su davno otišli, a u posljednje vrijeme vraćaju se da bi u svome selu trajno ostali i dočekali konačni smiraj. Marica Pintarić te Josip Puškarić i njegova supruga vratili su se iz Njemačke. Jana Boljevac u Njemačkoj se udala i dobila prezime Pflaum, a u povratku dovela je sa sobom i svoga supruga Nijemca. Mještani kažu da se izvrsno priviknuo novoj sredini i žale što je preminuo, a pokopan je na seoskom groblju. Pavo Dvojak vratio se iz Austrije.

Jedan od povratnika je i Slavko Drokan (75), koji nije samo proputovao, nego je živio i radio na tri kontinenta. S 11 godina otišao je iz svoga sela u Osijek, tamo se kao podstanar školovao za zanimanje alatničara, a iz tadašnje Jugoslavije otišao je 1961. kao 19-godišnji mladić, jer nije mogao dobiti posao. Tada se nije mogla legalno prelaziti državna granica pa je prebjegao u Austriju. Budući da se nije htio vratiti u tadašnju Jugoslaviju, poslan je u Argentinu i tamo ostao sedam godina, a posao je dobio zahvaljujući svom zanatu. Kad se oženio život je bio težak pa je odlučio otići u Australiju, gdje su se tražili radnici njegova zanimanja. Tamo je živio sljedećih 38 godina, a da ni jednom u tih 45 godina nije došao u svoju Hrvatsku. Pitali smo ga o razlozima povratka iz Australije, gdje je ostavio dvije odrasle kćerke.

- U Hrvatskoj svi misle da je negdje drugdje ljepše i bolje, ljudi ne drže do svoje države. U Americi svaka kuća ima pet zastava, jer oni vole svoju zemlju, a kod nas ni na blagdan ne možeš vidjeti hrvatsku zastavu. Zato ja imam dvije, australsku i hrvatsku. U Australiji sam također imao obje zastave, njihova je bila malo viša, jer tamo prema zakonu australska zastava mora biti viša od ostalih. Zato je ovdje hrvatska malo viša, govori Drokan, pokazujući na dva jarbola sa zastavama u svome dvorištu.

- Ovdje su svi ogorčeni, a ne znaju kako je ovdje odlična klima, kako je odlična zemlja, baciš zrno i staneš na njega, a ono raste. Toga nigdje u svijetu nema.

Kaže Drokan da je cijeli život radio za obitelj, a pred mirovinu odlučio je poći kamo ga srce vuče. Sa sobom je u Gornje Predrijevo 2006. godine doveo i svoju drugu suprugu Katicu, koja se priviknula i prihvatila mjesto kao svoje.

- Ja sam došao i nije mi žao. Ne možeš trčati za djecom, jer oni odlaze za poslom. Da sam i ostao u Australiji, bili bismo tisuću kilometara daleko. Meni je lijepo i samo zbog ovih godišnjih doba, čovjek ne zna koliko to vrijedi. S obzirom na sve što sam proživio u mladosti, meni je sve dobro - kaže skromno povratnik.

Valja priznati da mještanima Gornjeg Predrijeva koji su proveli mladost i svoje najbolje godine u inozemstvu nije lako. Tamo gdje su bili možda su imali dobre uvjete za život, ali pratila ih je nostalgija za rodnom grudom. A u njihovu selu nakon povratka nema nostalgije, ali zasigurno nema ni uvjeta za život na kakav su navikli.

Sve do prije dvije godine jedan od glavnih problema koji su čelnici seoskog Vijeća Mjesnog odbora godinama pokušavali riješiti bio je problem opskrbe mještana pitkom vodom. Ljudi su bili ogorčeni, a posebno su bili pogođeni u dugim sušnim razdobljima, kad je i u bunarima nestajala voda. Na cesti kroz mjesto predsjednik Vijeća MO-a Milan Dvojak organizirao je mirno okupljanje mještana i jednosatni javni prosvjed na kome su izrazili nezadovoljstvo što kroz njihovo mjesto prolazi magistralni cjevovod, ali nije sagrađena sekundarna vodovodna mreža pa im nije omogućeno snabdijevanje pitkom vodom. Nakon ispravljenih pogrešaka u urbanističkim planovima, voda je uskoro stigla u domaćinstva Gornjeg Predrijeva.

Ali osim vodovoda, bilo je, i još uvijek ima u selu i drugih problema. Mještani i predsjednik Dvojak nezadovoljni su stanjem poljskih putova, nedovršenim uređenjem mjesnog doma bez vode i sanitarnog čvora, nesagrađenom cestom prema Dravi do Bobrovca, nedostaje im mrtvačnica, nemaju plina. To su neki od problema koje će Milan Dvojak i mještani Gornjeg Predrijeva nastojati riješiti s novim, mladim načelnikom Berislavom Androšem, uvjereni da će njihovi planovi naići na razumijevanje i potporu u Općini.

Vraćajući se dalje u povijest, doznajemo da je Gornje Predrijevo nekad bilo drveno selo. Legenda kaže da je u vrijeme Turaka iz Medinaca, gdje je na mjestu Starih hrastova, kod Slatine, bila turska utvrda, pošao neki pašin podanik na izvršenje određenog zadatka. Netko je toga konjanika ubio, a Turci su zaključili da je to učinio netko iz Gornjeg Predrijeva i za odmazdu spalili su cijelo selo. Preživjeli mještani naselili su se na obronku nedaleko od Drave, na kome je bilo njihovo groblje. Tu su napravili privremene kolibe, a prehranjivali su se ribom iz Drave. Kasnije su počeli graditi i trajnije kuće za stanovanje. Sudeći prema toj legendi, Gornje Predrijevo nije starije od 350 godina. Istinitost legende teško je provjeriti, ali neki kasniji nalazi upućuju da u cijeloj priči ima i podosta istine.

- Kad smo 1967. godine na zvonik usred sela stavljali gromobran, bio sam još srednjoškolac, kopali smo kanal oko zvonika i na dubini oko 1,5 metar za postavljanje gromobrana. U tom poslu sudjelovali su mještani pa je svatko uključen u akciju kopao metar-dva toga kanala. Tada smo otkopali sedam ili osam kostura pokopanih u polusjedećem stavu, po čemu se znalo da su to turski grobovi, ispričao je Antun Puškarić (66), prisjećajući se događaja u selu iz svoga djetinjstva.

Pamti Antun i neke kasnije događaje.

- Kad smo imali streljačko društvo, odlučili smo urediti streljanu za treninge i natjecanja na mjestu udaljenom oko 500 metara od sela u smjeru Sopja. Bio je to pašnjak, na kome smo napravili strelište i grudobran. Tamo smo otkopali dva pravokutno spojena hrastova trupca, jedan duljine metar i pol, a drugi oko 60 centimetara. Debljine približno 40 sa 30 centimetara, bili su spojeni pod kutom od 90 stupnjeva, a druga strana obaju trupaca bila je izgorjela. Mi ne znamo jesu li to ostaci, jedan ugao nekadašnje kuće, štaglja ili nekog drugog objekta, ali to je bio dokaz da je tu nekad doista bilo selo koje je spaljeno.

Gornje Predrijevo nema crkvu, ali ima lijepi zvonik u kome se misa nekad služila jednom tjedno, a sada se služi jednom mjesečno. Premda zvuči pomalo čudno, nema podataka kad je zvonik sagrađen. Jozo Puškarić, rođen 1929. godine, najstariji je mještanin, a on kaže da je u njegovu djetinjstvu zvonik već postojao.

Prilikom jedne akcije uređenja unutrašnjosti zvonika Antun Puškarić je izradio drvene dijelove oltara za služenje svete mise. Tada je zamijetio da na gornjoj strani malog zida koji služi kao oltarni stol postoji nešto kao uzidani poklopac, ali tada ga nije zanimalo što bi to moglo biti. Kad sada razmišlja o mogućnosti spoznaje pojedinosti o izgradnji zvonika, pomišlja da se ispod poklopca možda nalazi nekakav zapis o vremenu izgradnje zvonika, o donatorima koji su svojim prilozima pomogli da se građevina podigne, ili možda o graditeljima. Trenutačno su u tijeku pripreme za ostvarenje inicijative da se zvonik obnovi, da se ispravi nakrivljeni križ na njegovu vrhu i da se uredi vanjski izgled zvonika. Kada se to bude radilo, Pušakrić kaže da će pokušati otkriti što se krije ispod poklopca na oltaru, pa možda mještani nešto više saznaju o jedinoj sakralnoj građevini u svome selu.

Piše: Petar ŽARKOVIĆ