Gnoma pruskog generala i vojnog teoretičara Carla von Clausewitza o “ratu kao nastavku politike drugim sredstvima”, potvrđuje se iz dana u dan. Odlukom da protiv visokih dužnosnika autonomnih katalonskih vlasti pošalje oružništvo (Guardia Civil) kako bi spriječio održavanje referenduma o neovisnosti Katalonije, Madrid je otvorio Pandorinu kutiju nasilja što bi moglo dovesti do oružanog sukoba, pa i rata na ulicama Barcelone, posebice ako premijer Mariano Rajoy na slobodoljubive Katalonce naposljetku pošalje i vojsku.

Na stranu što smo taj film već vidjeli, sraz frankističkih falangi i katalonskih republikanaca 1939. godine, na samome svršetku trogodišnjeg Španjolskog građanskog rata, bio je više nego brutalan, a rijeke izbjeglica preplavile su susjednu Francusku. Oduševljenje Katalonaca Drugom Republikom (1931. - 1939.) nije bilo bez razloga, jer je tijekom njezinog postojanja njihov materinski jezik bio priznat kao službeni. Sve se mijenja pobjedom generalisima Francisca Franca. Katalonski jezik (catala) bio je zabranjen zajedno s galješkim (galego) i baskijskim (euskara) sve do 1975., a jedno vrijeme je bilo čak zabranjeno djeci davati katalonska imena. Čak su i nazivi ulica morali biti na kastiljskom. Nije se iskazala čak ni Katolička Crkva, jer su se nakon Drugog vatikanskog koncila pa do sve Francove smrti u crkvama diljem Katalonije svete mise održavale isključivo na španjolskom jeziku, slijepo provodeći diktatorovu krilaticu “Hable el idioma del imperio!”. Bio je to nepoštedni rat dviju potpuno oprečnih ideja, španjolske nacionalističke represije i katalonske samobitnosti. Katalonci su se izborili za svoj jezik, a vidjet ćemo hoće li uspjeti steći slobodu.

Na drugom kraju Europe odvija se puno dramatičniji rat živaca. U Ukrajini se svakodnevno puca nakon što je susjedna Rusija u veljači 2014. izvršila invaziju na Krim i Sevastopolj koje je na kraju pripojila i započela hibridni rat u Donbasu na istoku zemlje. Ondje se gine svakoga dana, broj mrtvih dosegnuo je brojku od 10.000, a ruski silnik Vladimir Putin ne misli odustati od toga da zavlada što većim dijelom Ukrajine kako bi pred Zapadom pokazao tko je pravi hazjajin u tome dijelu svijeta. Iako se u pozadini zbivanja u Ukrajini i Gruziji odvija strateški sukob velikih sila, ne treba zanemariti ni političku, gospodarsku i kulturološku stranu ovog okršaja, niti njegove autonomne uzročnike. U pozadini ruske želje za prevlašću nad susjednim zemljama nalazi se stara mesijanistička zamisao o “Moskvi kao Trećem Rimu”, koja je preživjela boljševičku ideju o “Crvenoj Moskvi kao srcu svjetske revolucije”, i sada je Vladimir Putin pokušava prodati u novome pakiranju umotanome u svetojurjevsku vrpcu pod nazivom “ruski svijet”. Istodobno sa stvarnim ratom u kome ginu nedužni ljudi te tzv. specijalnim ratom kao njegovim privjeskom u kome glavnu riječ imaju laži i propaganda, između Moskve i Kijiva odigrava se i ništa manje bezazleni kulturni rat. Jezično pitanje jedno je od najjačih oružja. Ljetos smo saznali kako Moskva i njezin mali pijun na terenu Aleksandr Zaharčenko na zaposjednutim dijelovima Donecke i Luhanske planiraju osnovati novu državu - Malorusiju. Posrijedi je podrugljivi naziv za Ukrajinu još od carskih vremena. Uveden je 1764. nakon što je Katarina Velika likvidirala Hetmanščinu, ukrajinsku samopravu koju je jedan od njezinih prethodnika, ruski car Aleksij Prvi, zajamčio ukrajinskom hetmanu Bohdanu Hmeljnickom kao nagradu što je ovaj ustankom protiv Poljaka taj dio Ukrajine poklonio Rusima. Moćnici iz Kremlja tijekom 153 godine carske vladavine i 70 godina boljševičkog orgijanja u istočnoj Ukrajini gotovo su u potpunosti izbrisali ukrajinski jezik koji se održao tek u zapadnim dijelovima zemlje koji su ostali u sastavu Austro-Ugarske i Poljske. To je i bit sukoba između Rusije i Ukrajine. U Moskvi nipošto ne žele odustati od nastavka asimilacije buntovnih i slobodarskih Ukrajinaca te njihova pretvaranja u pokorne i ponizne Maloruse. Potrebno je zapadnu ideju uništiti do korijena. Naime, objašnjavajući nedavno situaciju u Rusiji, dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svjatlana Aleksijević rekla je kako Ruse vidi kao gladnu, ozlojeđenu masu zaslijepljenu propagandom. Zato tom zemljom i vlada Putin.

Ipak, ne ide mu sve baš po planu. Nakon propasti zamisli da od cjelokupne ukrajinske crnomorske obale i istoka te zemlje napravi nekakvu Novorusiju, njegov Mile Martić osniva nešto manju Malorusiju. Službeni jezici bit će ruski i maloruski. Dobro ste pročitali! Dakle, preostalim Ukrajincima u Donbasu koji već tri godine stenju pod vlašću ruskih razbojnika kao što su bili Givi, Motorola (obojica ubijeni) i Stelkov (Putin ga povukao u Moskvu nakon što je 2014. oborio malezijski Airbus), bit će zajamčena uporaba ukrajinskog koji je ovaj put dobio drugo ime. Nije ni Kijiv ostao bez odgovora, prema nacrtu novog zakona o jeziku ruski će u potpunosti biti izbačen iz službene uporabe i školstva što bi moglo pogoditi velik broj Ukrajinaca koji još uvijek u javnosti i kod kuće govore ruski. Ukrajinskim jezikom kao materinskim sporazumijeva se tek 67,5 posto stanovnika, a bjelaruskim tek 11,9 posto. Drugim riječima, bjelaruski je na zlom putu da izumre. Posebna priča su suržik u Ukrajini, balačka među Kubanskim kozacima u Rusiji i trasjanka u Bjelarusu, svojevrsna mješavina ukrajinskog i ruskog te bjelaruskog i ruskog kojim govori golem broj ljudi u tim zemljama.

Kolonijalnom kompleksu niže vrijednosti ne može se oduprijeti ni mala, ali zato dobro raspoređena, sekta jugonostalgičara, nazočna i u hrvatskom javnom životu. Jedna od potpisnica Deklaracije o zajedničkom jeziku, Svetlana Slapšak iz Beograda, ovih dana na portalu Peščanik otvoreno priznaje kako je posrijedi “jedan od osnovnih tekstova novog jugoslavenstva”. Naša je sreća što, za razliku od sirotih Katalonaca, Ukrajinaca i Bjelarusa, nema te vojske na kugli zemaljskoj koja bi takvu jezičnu politiku silom utjerala u kosti.