Neka mi čitatelji ne zamjere na malo privatnosti, ali razgovarati i družiti se s Majom Urban sasvim je poseban doživljaj.

Rođena je 1985. u Osijeku. Prva zbirka pjesama "Urbane" objavljena joj je 2014. godine, kao dobitnici karlovačke književne nagrade “Zdravko Pucak”. Ista knjiga potom biva nagrađena i na Pjesničkim susretima u Drenovcima, kao najbolji prvijenac autora s područja Slavonije i Baranje te godine. Diplomirala je mađarski i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Bilju, živi u Osijeku. Izuzetno je uspješna internacionalna triatlonka, što sasvim jasno pokazuje i ponovni, veliki uspjeh u Austriji na natjecanju "Ironman".

Nedavno si se vratila iz Austrije, gdje si na triatlonskom natjecanju “Ironman” osvojila drugo mjesto. Tamo si, ako se ne varam, prošle godine bila prva?

- Tako je, lani sam na istom mjestu pobijedila i skinula državni rekord. Ove sam godine bila dvije minute sporija i utrku od 3,8 km plivanja, 180 km bicikla i 42 km trčanja završila za 9 sati 47 minuta i 30 sekundi. Moj trener je oduševljen rezultatom s trčanja, osjećala sam se poletno, dobro se to odradilo!

Kako si zadovoljna svojom sportskom karijerom?

- Zadovoljna sam dok god nema ozljeda. Sve je super dok ništa ne boli. Nadam se da ću još napredovati i poboljšati se. Bitan je rezultat, ali možda je još važnije uživati u utrci, u pokretu, druženju, putovanju, doživljaju...

Kako je uopće došlo do toga da se baviš triatlonom? Što je bio prvotni poriv?

- Bavila sam se svim trima sportovima odvojeno i sezonski. U Budimpešti sam trenirala plivanje s ljudima koji su se spremali za Ironman i tako sam i ja upala u cijelu tu priču. Dosta dugo sam se opirala ideji da se idem natjecati; dosta je nezgodno kad trebaš prevesti bicikl, pa skupa startnina, pa spavanje, pa krugovi... Na nagovor sam otišla na triatlon i vidjela da uopće i nisam loša i da mi to ide.

U jednom razgovoru rekla si mi kako ti je posve nemoguće doći do ikakvoga ozbiljnijega sponzora. Ima li nade da se to jednom promijeni?

- Ne može se doći ni do neozbiljnog sponzora. Situacija bi se mogla promijeniti kad bih se pretvorila u Luku Modrića.

Kako se pripremaš za natjecanja. Znam da imaš trenera, ali što kažeš sebi uoči nekoga važnoga natjecanja?

- Svakodnevno treniram, ponekad i po dva treninga dnevno. Najgori je dio tjedan-dva prije velike utrke, agonija i iščekivanje. Tada se smanjuje obujam treninga, a meni teško pada kraće trenirati, pogotovo kada je dobro vrijeme. Zapravo, ne postoji loše vrijeme kada se ne bi moglo trenirati. Jasno, ako pada kiša, neću ići na bicikl jer mi ga je žao i ne želim ga prljati, ali tada mogu na plivanje ili trčanje. Uoči važnog natjecanja nastojim se sabrati, naći “plavu” misao koju ću si vrtjeti u glavi i - samo smireno.

Uz onu sportsku, hajdemo porazgovarati i o tvojoj drugoj, inače izuzetno uspješnoj pjesničkoj karijeri. Kako se slažu poezija i triatlon?

- Bar po meni i poezija je neka vrsta višeboja. Poezija i sport se odlično slažu. Tako se u mojim pjesmama mogu naći doživljaji iz sporta. Sport pročišćava misli i uči strpljenju. U sportu se može puno brže napredovati nego u poeziji, bar je to tako u mom slučaju.

Tvoja je poezija izuzetno buntovnički raspoložena prema svemu oko tebe. Što je ono što te najviše provocira u nimalo veseloj stvarnosti u kojoj živimo?

- Trauma je pokretačka sila, kako u poeziji, tako i u sportu. Iz traume crpim snagu. Traume imam za nekoliko života.

Tko ti u svijetu književnosti predstavlja, 'ajmo to tako reći, svojevrsni uzor ili je imao/imala utjecaja na tvoje pisanje?

- Mislim da su sve knjige koje sam pročitala imale utjecaja na mene. Uključujući rimske klasike, Katula, Horacija, Vergilija, Tacita, koji mi se krvi napio, zatim Orwella, Hrabala, Marqueza, Carvera, Ivu Andrića, Ephraima Kishona, Lewisa Carolla, Henryja Millera, Györgya Petrija, Magdu Szabó... Ali najviše utjecaja na moje pisanje imao je moj deda koji mi je uvijek pričao priče i neumorno pisao pisma.

Što sada čitaš kada nisi na svojim svakodnevnim treninzima?

- I dalje svaki dan treniram. Čitam sve što mi dođe pod ruku. Slažem knjige koje želim pročitati, pišem popise, ima toliko knjiga koje samo mene čekaju! Trenutno čitam Updikea na mađarskom. Povremeno si pustim pokoju audioknjigu i to slušam dok radim druge stvari. To je puno bolje od radija!

Radiš u osnovnoj školi u Bilju kao profesorica mađarskoga jezika. Nedostaje li ti, primjerice, Budimpešta u kojoj si studirala?

- U Budimpešti sam bila na stipendijama nakon što sam završila faks. Naravno da mi nedostaje Budimpešta, kao i sve one divne ćuprije, pa čak i Mađari, koji si na auto nalijepe onu amorfnu naljepnicu Velike Mađarske. Ponajviše mi nedostaje bogat kazališni život.

Kakvo je tvoje mišljenje o osječkoj kulturnjačkoj sceni danas?

- U Osijeku se kultura događa u valovima. Ili se događa više stvari odjednom ili se ne događa baš ništa. Gradu je potrebna još jedna kazališna scena. U Muzeju likovnih umjetnosti rade sjajne izložbe i često budu i vođenja kroz njih, MLU je pravo utočište!

Koliko sam uspio primijetiti, viđena si na gotovo svim osječkim kulturnjačkim događanjima?

- Naravno, sve me to zanima!

Gdje vidiš sebe u budućnosti?

- Sve što mi sada pada na pamet da bi se u budućnosti moglo dogoditi, vrlo vjerojatno se neće dogoditi. Dogodit će se sasvim nepredviđene stvari, znam. Zato i živimo, da vidimo koje je sljedeće iznenađenje.

Razgovarao: Delimir REŠICKI