Kad se govori o diplomaciji uobičajeno se taj termin tumači kroz politički kontekst, no diplomacija se ne svodi samo na političku razinu, nego i na ekonomsku, koja je po mnogim analitičarima jednako važna, ako ne i važnija, za svaku državu u međunarodnim odnosima, pa tako i za Hrvatsku.

O hrvatskoj diplomaciji, napose ekonomskoj, razgovarali smo s dr. Jasnom Plevnik, autoricom više knjiga, uključujući “The Belt and Road Initiative and its implications for Southeast Europe” (2016.), “Kina na Balkanu” (2013.) - zajedno sa Stjepanom Mesićem i Ljubom Jurčićem, “Doba ekonomske diplomacije” (2011.) - zajedno sa Stjepanom Mesićem, “Cijena Novog Poretka: Svjetski Izazovi nacionalnim interesima” (2009.) i “Iza Globalizacije: Geoekonomija međunarodnih odnosa” (2003.) - prevedene na albanski kao “Pas globalizimit” (2003.).

Kad govorimo o diplomaciji, osim političke iznimno je važna i ekonomska diplomacija, o čemu pišete u svojoj knjizi “Doba ekonomske diplomacije”, u koautorstvu sa Stjepanom Mesićem. Sažeto, što je ekonomska diplomacija i gdje je u tom smislu Hrvatska?

- Ima puno knjiga o gospodarskoj diplomaciji, ali na kraju nije teško vidjeti kako sve objašnjavaju ekonomsku diplomaciju kao sredstvo vanjske politike koje pomaže izvozu i rastu stranih ulaganja. Hrvatska politička elita zna važnost ekonomske diplomacije u odnosima s drugim zemljama i gotovo svaka nova vlada napravila je svoj shemu ekonomske diplomacije. Nije Hrvatskoj problem znanje o ekonomskoj diplomaciji, nego stalne i nepotrebne promjene koje uništavaju snagu ekonomske i svake druge diplomacije jer onemogućavaju razvoj kontinuiteta i stabilnosti nacionalnih institucija koje trebaju razviti zemlju. Stalne promjene kadra stvaraju invalidne i osakaćene institucije i ne dopuštaju da ekonomska diplomacija gradi svoju tradiciju.

Milanovićeva je vlada čak isticala da je njihova organizacija ekonomske diplomacije promjena povijesnih dimenzija. Svaka hrvatska diplomacija izgleda odlično u power pointu i raznim shemama, ali na terenu stanje je drukčije. Veliki investitori ne dolaze, nema osvajanja novih tržišta, nisu postavljeni novi veliki i dugoročni međunarodni ciljevi, kao da je odnos Hrvatske i svijeta završen s ulaskom u EU i NATO. Jesu li građani, čiji se novac troši za vođenje vanjske politike, zadovoljni takvom diplomacijom? Što se mene tiče, mislim da ne, jer dobra je samo ona ekonomska diplomacija od koje rastu radna mjesta i plaće.

Općenito uzevši - postoji li u hrvatskoj diplomaciji uopće izražena svijest o značenju i važnosti ekonomske diplomacije u odnosima koji danas vladaju u svijetu?

- Znaju u Ministarstvu vanjskih poslova dobro važnost ekonomske diplomacije, ali, s druge strane, to nije posao koji ovisi samo o njima ili jednom ministarstvu. Sva hrvatska ministarstva, i premijer i predsjednica, moraju se baviti ekonomskom diplomacijom. Recimo, i izlaganje Apoksimena u Moskvi može pomoći rastu prodaje hrvatskih proizvoda, jer kod ruskih građana takva izložba stvara i povoljan imidž o Hrvatskoj i njezinim proizvodima. Problem je i to što je hrvatska ekonomska diplomacija dosta usmjerena na usluge koje su se nekada činile važnima, a danas su niže dodane vrijednosti. Ponuda web-adrese stranih tvrtki, raspisanih tendera i statističkih podataka o državama i njihovoj tržišnoj snazi nije ono što treba hrvatskim tvrtkama koje žele prodavati na stranim tržištima. Trebaju im informacije o opasnim točkama u ekonomijama konkurentskih država, povoljne odrednice u sporazumima slobodne trgovine; informacije o novim vrstama ulaganja ili ulaganjima koja su, na primjer, neprihvatljiva hrvatskim kompanijama i građanima. Na taj način ekonomska diplomacija postaje složeniji, ali i korisniji posao. Treba uključiti i obavještajne agencije države, koje mogu, na primjer, imati uvid u to postoje li ilegalni ekonomski odnosi domaćih političara sa stranim kompanijama. Takvi oblici gospodarske diplomacije prakticiraju se u svim zemljama, što se vidjelo iz objava Wikileaksa i dokumenata E. Snowdena.

Nakon što se hrvatske tajne službe otkrile da je arbitražni sud kompromitiran, sve vrste hrvatske diplomacije trebale su u svim glavnim gradovima članica EU i kod glavnih sila svijeta udružiti snage i predstavljati hrvatske interese u tom pitanju. Po reakcijama drugih država nakon odluke arbitražnog suda vidi se da nije izgrađena snažna i vidljiva hrvatska perspektiva tog važnog spora u međunarodnim odnosima, koji ima i jaku ekonomsku stranu. Ispada da Hrvatska može samo govoriti i gledati što se događa u EU, a ne može pregovarati i utjecati.

Kad smo kod diplomacije, kakva nam je ukupna vanjska politika? Postoje li razlike u vanjskoj politici predsjednice i Vlade?

- Naša vanjska politika nije bolja ni snažnija od naše ekonomije i njezine pozicije u međunarodnoj ekonomiji. Ima više razloga za to. Jedan je da Vlada nema utjecaj na brojne stvari i to nije situacija u kojoj se nalazi samo Hrvatska, i mnoge druge zemlje nemaju kontrolu nad svojim strateškim sektorima, bankama ili energetikom. Naš premijer i predsjednica nisu dio političke i ekonomske elite svijeta, oni imaju, kao i svi izbrani političari, malo realne moći u međunarodnim odnosima. Dobro je da to žele promijeniti, no uz vidljivu i važnu snagu UN-a, WTO-a, institucija Europske unije u međunarodnim odnosima postoji i manje vidljiva ali utjecajna moć investicijskih fondova, naftne industrija, milijardera i vlasnika globalnih medija.

Predsjednica i premijer ne razlikuju se u javnosti u vanjskoj politici toliko koliko to pokušavaju naglasiti mediji. Oboje smatra da je ekonomska suradnja najefikasnije oruđe vanjske politike. Premijer podržava predsjedničinu ABC inicijativu različitim aktivnostima. Ne vidim da se njihovi ciljevi i koncepcije vanjske politike bitno razlikuju.

Druga je priča ponašanje predsjednice prema susjednim zemljama, posebno Bosni i Hercegovini. Za nju pitanja sigurnosti, geopolitike i borba protiv terorizama, zbog njezina NATO backgrounda, imaju važno mjesto. U tom području ona iznosi svoje stavove direktno bez zamatanja u diplomatski jezik. To ima loš utjecaj na naše odnose s Bosnom i Hercegovinom, no vjerujem da ona može promijeniti svoj diskurs prema BiH a da i dalje ostane fokusirana na pitanje sigurnosti Hrvatske i regije.

Kako komentirate proces zamjene veleposlanika koji je u tijeku?

- Svima je poznato kako se taj proces odvija uz dogovor predsjednice i premijera, i oni su ti koji odabiru ljude koji će predstavljati Hrvatsku u inozemstvu. Pretpostavlja se da su odabrali ljude koji imaju za taj posao potrebne vještine i znanje, ali i one koji su ih podržali u njihovoj političkoj karijeri.

Primjerice, u Trumpovoj administraciji cijena veleposlaničkog mjesta je od 400 do 600 tisuća dolara donacije njegovoj kampanji.

Zaključno - kakva je u sadašnjim okolnostima i odnosima, političkim, gospodarskim, ekonomskim, u Europi i svijetu, budućnost ekonomske diplomacije? I što RH oko toga pitanja može i treba činiti?

- Ovog trenutka izgleda da se stvari u međunarodnim odnosima ne odvijaju dobro za ekonomsku diplomaciju. Nadam se da to nije stanje kojem je suđeno da dugo traje. Stanje u globalnoj ekonomiji je pod pritiskom neizvjesnosti o putu koji će slijediti SAD - hoće li to biti borba za bolju i pravedniju ekonomsku globalizaciju i slobodnu trgovinu ili jačanje ekonomskog nacionalizma i protekcionizma i rješavanje trgovinskih pitanja prijetnjom sile. Trump je snažno pokrenuo prodaju američkog oružja, revidira NAFT-u i optužuje Kinu za rast američkog duga. Istovremeno Europska unija i Kina zagovaraju i razvijaju novi ekonomski multilateralizam, koji daje važnost projektima što povezuju zemlje preko trgovine, investicija i drugih ekonomskih oblika suradnje.

One države koje su sposobne za povezivanje s različitim velikim silama i trgovinskim blokovima te razvijanje pozitivnog stanja u odnosima sa svojim susjedima imat će koristi od tog novog oblika odnosa među državama. Južna Koreja, na primjer, ima vrlo razvijenu moć integriranja jer uživa ekonomske koristi od slobodne trgovine s Kinom, SAD-om i zemljama ASEAN-a. Vijetnam je 2015. potpisao ugovor s Euroazijskom ekonomskom unijom (EEU) o slobodnoj trgovini, što je prvi ugovor takve vrste EEU s trećom stranom, a slični pregovori vode se s Izraelom, Indijom, Egiptom i Iranom.

Hrvatska nema ni jedne druge opcije koja bi bila bolja za njezine interese od vođenja ekonomske diplomacije. Treba usmjeriti svoj vanjskopolitički pogled i izvan Europe kako bi unaprijedila svoju geoprometnu i geoekonomsku poziciju. Hrvatska ima na raspolaganju puno instrumenata za ostvarivanje svojih interesa u međunarodnim odnosima, ali ju koči reducirana mentalna slika regije, Europe i svijeta, kojom sužava krug svojih saveznika i međunarodno tržište te se isključuje iz novog multilateralizma.

S moderniziranjem vanjske politike i diplomacijom usmjerenom na širenje mreža stabilnosti i jačanje hrvatske multilateralne i transnacionalne snage povezivanja zemlja RH bi se mogla afirmirati u međunarodnim odnosim kao ekonomski zadovoljna, iako nije ekonomska i vojna sila. Za to je potrebna velika transformacija vanjske politike u smjeru bliskog povezivanja s interesima ekonomskog razvoja i prosperiteta zemlje i prilagođavanje novom stanju u međunarodnim odnosima.