Objavljeno 22. rujna, 2017.
Nasmijao se kada smo ga oslovili s “izborniče”. Ali, odmah nas je i ispravio:
- Bivši, bivši.
Željko Babić nije dugo bio bez posla nakon što je, početkom godine, smijenjen s mjesta izbornika hrvatske rukometne reprezentacije. Krajem prošle sezone preuzeo je velenjsko Gorenje. Slovenskog viceprvaka i sudionika Lige prvaka.
Nakon smjene rijetko se, ili, bolje rečeno, uopće nije, oglašavao u javnosti. O reprezentaciji nije htio ni sada nakon susreta NEXE - Gorenje u Našicama.
- Nemojte. Znate kako je. Ljudi kod nas ili jedva čekaju da netko pljune ili će ga pljunuti. A ja ne želim igrati tu igru. Uostalom, pričao sam dovoljno.
Ne, nije Babić u vrijeme izborničkog mandata bio od velikih riječi. Što mu je definitivno bila mana. Odnos prema javnosti hrvatskog rukometnog izbornika također gradi imidž reprezentacije. Zato o Gorenju i o ostalim rukometnim temama može koliko god treba. Eh, to je onda neki drugi Babić. Otvoren, komunikativan. Kakvoga se sjećamo prije nego što je postao izbornik.
Super u Velenju
Odlično Vam je u Velenju?
- Super. Odlična momčad, uprava, odnosi u klubu, ljudi, navijači, atmosfera. Izvrstan klub i zasad jako dobro funkcioniramo.
Pitanja smo počeli “okolnim putevima”. Nakon što je bio izbornik Hrvatske, što je za jednog trenera vrh, može li rad u Gorenju zadovoljiti njegove trenerske ambicije?
- Jednom je netko rekao: svi protagonisti uvijek jednom moraju krenuti ispočetka. Time se i ja nosim. Ne smatram sebe nekim velikim trenerom, da biram koga ću voditi. A pri tome, naravno, nije mi nimalo ispod časti voditi Gorenje. Dapače. Imam velike ambicije s Gorenjem. Igramo Ligu prvaka, ali u prvom redu na kraju godine želimo osvojiti naslov prvaka Slovenije. I vjerujte, učinit ću sve da to ostvarim.
Navijao za Sloveniju
Neslužbeno, iznijeli smo jedan dojam. Željko Babić bolje funkcionira u manjim sredinama, gdje pritisak nije tako ogroman. Njegovo prirodno okružje su Gorenje, Meškov, prije Krško. Klubovi kao što je NEXE. Slikovito, bolje bi se snašao u Wisli Plock negoli u Kielceu. Reprezentacija je za njega bila golemi pritisak.
- Nisam, iskreno, o tome razmišljao, gdje bolje funkcioniram. Gdje sam više svoj. Znam samo da u reprezentaciji jedinim pravim kiksom smatram Olimpijske igre.
Pomalo se opuštao, pa smo mu postavili jedno ležerno pitanje. Došao je iz zemlje gdje je ovih dana vladala košarkaška euforija. Kako su tih dana živjeli ljudi iz rukometa?
- Super. I, evo, otkrit ću vam. Cijelo vrijeme navijao sam za Sloveniju! Ja sam Hrvat i uvijek ću nositi Hrvatsku u srcu. Ali ovaj put navijao sam za reprezentaciju jedne divne zemlje. I svaka čast slovenskim košarkašima.
Sada se potpuno opustio. Na presici je čak sam rekao: Pitajte slobodno što vas zanima. Pomislili smo, sada možemo na reprezentativne teme.
- A ne. To je bilo to. That's it - ustao je Babić, pozdravio se i otišao.
I dalje smo dojma kako je on trener i osoba koja bolje funkcionira bez svjetala reflektora.
Krešimir LACKOVIĆ