Dok je svjetska javnost zgrožena onim što se događa na jugoistoku Burme (ili Mjanme), a riječ je o protjerivanju gotovo milijun pripadnika muslimanskih doseljenika/nacionalne manjine iz naroda Rohingya, u toj se zemlji nitko pretjerano ne uzbuđuje.

A ponajmanje prva državna savjetnica (premijerka) Aung San Suu Kyi, koja je i sama dobar dio svog života bila progonjena, zbog čega je 1991. i dobila Nobelovu nagradu za mir. Nema nikakve dvojbe da ta žena, koju su zbog njezine gandijevske političke borbe protiv diktature burmanske vojne hunte smatrali simbolom borbe za demokraciju, stoji iza najnovije kampanje nasilja. Govori i to njezina višetjedna znakovita šutnja u trenutku kada od nje cijeli svijet traži da zaustavi nasilje.

O Aon Šan Su Ći, kako glasi njezino ime napisano hrvatskim pravopisom, Luc Besson je 2011. snimio igrani film “The Lady”, a nobelovkin lik pojavljuje se i filmu “Beyond Rangoon” iz 1995. redatelja Johna Boormana.

U slavljenju njezina kulta u popularnoj kulturi i svjetskoj javnosti naročito se istaknuo Bono Vox i njegova skupina U2, koji je nobelovki u čast napisao pjesmu “Walk On”. Burmanske nobelovke sjetio se i legendarni američki saksofonist Wayne Shorter uvrštavanjem svoje skladbe “Aung San Suu Kyi” na albume “1+1” i “Footprints Live!” Irska rock-skupina poznata je po svojem političkom zauzimanju. Sjetimo se samo pjesama “Sunday Bloody Sunday” (posvećena žrtvama pokolja civila u Sjevernoj Irskoj iz 1972.), “Pride (In the Name of Love)” (tribute Martinu Lutheru Kingu Jr.), “Bullet the Blue Sky” (aludira na američku vojnu intervenciju u Salvadoru 1986.) ili “Mothers of the Disappeared” (govori o nestalima u tzv. prljavom ratu argentinskog vojnog režima protiv civila). Nisu tu Bono i U2 nešto posebno krivi, tko je mogao znati da se kći burmanskog “oca nacije”, generala Aunga Sana, desetljećima u kućnom pritvoru zapravo spremala za genocid koji se nije usudila počiniti čak ni strašna vojna hunta protiv koje se borila? Ispali su smiješni zato što se svuda moralizatorski petljaju glumeći savjest čovječanstva. Nije to Bono Vox radio bez razloga, nije li i sam prije desetak godina bio nominiran za Nobelovu nagradu? Posve logično, album “All That You Can't Leave Behind” s pjesmom “Walk On” bio je zabranjen u Burmi, a onaj tko bi se usudio taj album prokrijumčariti u zemlju mogao je zaraditi kaznu višegodišnjeg zatvora. Tako rade sve diktature. Uostalom, nije li svaki broj Der Spiegela koji je pisao o bivšoj Jugoslaviji bio automatski zaustavljen na putu do kioska? Unatoč tome U2 je diljem svijeta prodao više od 12 milijuna primjeraka tog albuma.

Bono Vox (pravim imenom Paul David Hewson) ispao je posebno smiješan i 2012. u Dublinu, kada je u ime Amnesty Internationala burmanskoj demokratskoj princezi teatralno uručio nagradu kao “veleposlanici savjesti”. Što reći, Bono i drugovi nemaju drugoga nego ispjevati “ispravak krivog navoda” i svoju novu pjesmu posvetiti “junačkoj borbi za opstanak Rohingya”, koje mnogi nazivaju najprogonjenijom nacionalnom manjinom na svijetu.