Svi mi, korisnici različitih komunalnih usluga, svakog mjeseca na naše kućne adrese dobijemo neku od uplatnica. Uglavnom se to odnosi na utrošeno u prošlome mjesecu.

Primjerice radi, plina, struje, vode, nečega... A onda dođu i oni koji pomažu razvoj grada, ili što već u vidu komunalne naknade. I to nam je nekako normalno. Sve to dobijemo svaki mjesec, skupimo račune na hrpu i put pošte ili banke, ili internetskog bankarstva, krećemo u plaćanje naših nazovirežija. Naročito su brzi u svim navedenim plaćanjima ljudi s najmanjim primanjima. Ovdje u prvom redu mislim na ljude u mirovini. Čim je dobiju, odmah krenu u akciju plaćanja pa onda što ostane, ostane. Ono što nije njihovo, mora se platiti da ne bi došla neka pošta, a na samoj naslovnici bi pisalo “pred ovrhu”. Tada ti siroti ljudi imaju problem, srce im počne lupati, ne znaju točno ni što to znači, ali znaju da bi im netko mogao uzeti to malo sirotinje ako nekome tamo nešto nisu platili.

E sad, krenimo u to što plaćamo. Nećemo namjerno navesti uslugu koju nam pruža određeno poduzeće ali... Imaš nešto što se zove fiksni dio osnovne cijene i to bi trebao platiti toliko. Pa onda slijedi osnovna cijena usluge, pa onda opet osnovna cijena javne..., pa na to obračun PDV-a, pa osnovica plus PDV, pa onda još jedna naknada, pa još jedna naknada, pa naknada za razvoj, pa onda sve to bude ukupno..., i na kraju nešto od tridesetak kuna košta 70. To bi se onda zvali različiti porezi na nešto. Nisam sigurna ni da uvoditelji svega toga znaju na što se sve to odnosi i čemu služi u konačnici.

Ljudi vjeruju konstanti. Vjeruju kada svako malo ne dolazi do neke promjene. Stalne promjene poreznog sustava i uvođenje novih i opet novih poreza, čemu sve to služi? Tko zna čemu će u konačnici služiti još jedan, bilo koji, novi porez? Sjećam se jednog poreza, famozan je bio, skupljao se godinama na poseban račun i onda je nakon nekih deset godina netko primjetio da je glupo da se ta lova tamo skuplja, a ničemu ne služi. I onda su odlučili da bi nečem ipak moglo poslužiti i krenuli su taj novac stidljivo koristiti jer što nema smisla - nema.

Svaka zemlja koja ima hrpe poreza u principu je siromašna zemlja. Sve se svodi na dvostruko oporezivanje. Jednom plati poduzeće koje proizvodi nešto što će ti isporučiti, a onda platiš i ti, jer si primio tu uslugu i tako građani u principu plaćaju sve i svašta. Što više novca moraš izdvojiti za poreze to manje love imaš za bilo što drugo - za obrazovanje, kulturu, godišnji odmor. Doduše, velikoj većini je to nakon ukidanja radničkih odmarališta postao tek puki san. Ali dobro, čovjek bi se odvezao negdje u blizini, pogledao neke dijelove naše domovine, tu blizu, ne ništa previše daleko. A Slavonija i Baranja su prelijepe i ima se što vidjeti.

A porezi siromaše zemlje. Jer što više poreza platiš, imaš manje. Nije neka matematika, tek obično zbrajanje, ili još bolje, oduzimanje.

A statistika nekima odgovara danas, nekima jučer, a nekima - nikada. Pa su tako naši ažurni statističari zabilježili da nam je iz zemlje u posljednjih 15 godina otišlo 240 tisuća ljudi. Vjerujte mi, nitko od njih nema 50 godina, ili ako ima 50 godina radi se o najvišem rangu stručnosti osobe. Koga briga? A trebalo bi biti, jer to je pet posto stanovništva, ako smo se zadnji put dobro izbrojali. Pet po pet i ako nastavimo ovim tempom brzo ćemo stići do milijun, a onda ćemo biti zemlja staraca. A vrijeme ide i ova sekunda se više nikada neće vratiti.