Kao dječak gledao sam kako se pune vreće pšenicom ili kukuruzom. Kada se cijela vreće napuni, tako da se čini da više ništa ne može stati, onda se ona dobro natrese i može stati još desetak posto. A tek kada se u vreću stavlja trava ili nešto drugo rastresito: nakon što se vreća natrese, u nju možemo staviti puno više nego što smo u prvi mah mogli pomisliti. Biblija tako prikazuje Božju darežljivost. Njegova je mjera “dobra, nabijena i natresena”, veli evanđelje. Međutim, ima li Božje milosrđe granica? Ima. Je li moguće da Bog nekom čovjeku baš ne želi iskazati milosrđe? Jest. Zar je moguće da Bog nekome ne želi oprostiti neki grijeh? Itekako. Pa kako je to moguće? Bog stvarno postavlja granice svojem milosrđu i dobroti prema čovjeku. Isus tu jasno govori: “Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.”

Upravo to: Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. Bog je – veli stari kršćanski izričaj – čovjekoljubac. Zato je za vjernike jasno: ne mogu očekivati Božje milosrđe ako nisu dobrostivi svojim bližnjima. Međutim, evanđeoska se mudrost i u ovom slučaju očituje i izvan čisto vjerskog konteksta. Tako narodna poslovica veli: “Ne može čovjek zlo činiti, a dobru se nadati.” Ali zato vrijedi i suprotno. Čovjek koji dobro čini, uvijek se može dobru nadati. “Dobro se dobrim vraća”, veli druga poslovica. Netko će možda s gorčinom primijetiti kako se itekako događa da ljudi na dobro odgovore zlom, baš kao što su dali razapeti Isusa. Međutim, dobro koje čovjek čini, neuništivo je, ono na svoj način uvijek donosi dobar plod. Ako moja okolina ne prepoznaje ili ne želi prepoznati dobro koje nesebično činim, čak i u tom slučaju meni se dobro dobrim uzvraća. To dobro jest onaj mir duše, mir savjesti da sam svoje učinio, iz uvjerenja, iz iskrene želje da činim dobro. Moje je srce puno, iako me može zaboljeti ljudska nezahvalnost ili zlonamjerno prikazivanje dobra koje činim. Ne bi trebalo biti dileme: bolje je činiti dobro, pa makar mi to ne priznali, nego činiti zlo i onečovječiti svoj duh i okaljati se sebičnošću ili mržnjom. Konačno, upravo po dobroti i ljubavi koju u sebi imamo i širimo, slični smo Bogu koji je Ljubav, kako to veli Biblija. A što je veće od toga?