Magazin
NOŽEM U LEĐA

Sreća što Orbán nije bio na vlasti 90-ih
Objavljeno 16. rujna, 2017.

Kada je izbio krvavi raspad bivše Jugoslavije, mađarska se vojska držala prilično suzdržano. Dok su naša braća s istoka gazila i rušila sve pred sobom, ubijala i protjerivala ljude, a Hrvatska bila na koljenima, mađarska vojska nije izvršila vojni udar na Baranju i Međimurje.

Motorizirana brigada mađarske vojske mogla je lakoćom izvršiti prodor do Vinkovaca, a MIG-ovi iz sastava 31. lovačke pukovnije iz baze u Taszaru ipak nisu bombardirali Varaždin, Zagreb i Rijeku. Osijek baš i nisu morali, naš grad su već dograbili Miloševićevi i Raškovićevi Srbi.

Zapravo, bila je to izvrsna prilika za Mađarsku, koja se još od Trianona opravdano osjeća teritorijalno uskraćenom i skučenom, kakva se događa jednom u sto godina jer je zaskočiti Hrvatsku s leđa u tome trenutku bilo iznimno lako. No, tadašnja mađarska vlada nije učinila ništa od toga. Dapače, povela se sasvim drugom filozofijom, posve drukčijom od one koju su smišljali u Beogradu ratni i šovinistički stratezi pijani od umišljene veličine i lažne vojne moći.

VELIKA MAĐARSKA

Kada je riječ o Sporazumu iz Trianona, prema kome je teritorij današnje Mađarske sveden tek na 28 posto njezine nekadašnje veličine, ima jedna zanimljiva pojedinost, ispričao nam je jedan francuski diplomat prilikom posjeta Osijeku. Naime, na dan potpisivanja mirovnog sporazuma kojim su sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu odlučile temeljito razmontirati Austro-Ugarsku i kada je riječ o granicama opako se narugati našim susjedima u stilu kasnije snimljenog filma “Draga, smanjio sam djecu” (Honey, I Shrunk The Kids), dogodilo se to u dvorcu Veliki Trianon u pariškom predgrađu Versaillesu 4. lipnja 1920., svake godine iz Mađarske stiže nekoliko autobusa punih mađarskih domoljuba i ultranacionalista. Njihov posjet tome mitskom mjestu mađarske nacionalne tragedije i frustracije sastoji se u kolektivnom pljuvanju ispred zgrade u kojoj su sile pobjednice Mađarskoj rekle “laku noć”.

Inače, o sudbini Mađarske na mirovnoj konferenciji u Trianonu odlučivali su i takvi autoriteti za srednjoeuropska pitanja te zemljopis, povijest i etnologiju Mađara i njima susjednih naroda kao što su veleposlanici Kube, Paname i Nikaragve, britanskih posjeda Indije i Južne Afrike te neovisnih kraljevina Sijama (danas Tajland), Kine i Japana. Naime, sve odreda su to bili predstavnici sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Naposljetku su se dijelova teritorija nekadašnje velike i imperijalne Ugarske domogle i tako udaljene zemlje kao što su Poljska (Szepes i Árva) i Italija (Fiume, Rijeka), Gradišće je pripalo Austriji, Sedmogradska Rumunjskoj, a od nekadašnje moćne austro-ugarske mornarice, naročito nakon što su Talijani u diverzantskoj akciji u pulskoj luci potopili dreadnought SMS Viribus Unitis s 400 mornara i hrvatskom trobojnicom na jarbolu, ostao je samo samo još vitéz i kontradmiral Miklós Horthy de Nagybánya s kopnenim sjedištem u Budimpešti koji se netom proglasio regentom. Trianonski sporazum ostao je trajnom frustracijom za mnoge Mađare, uključujući i naraštaj današnjih ultradesničara iz redova Jobbika, Mađarske garde i Pokreta mladih 64 županije koji snuju bolju, veću, stariju i ljepšu Mađarsku, a s iredentističkom idejom ponekad koketira i sadašnji premijer Viktor Orbán. Ostalo je zapamćeno da je Mađarska 2011. u trenutku kada je preuzela predsjedanje nad Europskom unijom među svojim kulturnim, povijesnim i inim znamenjima istaknula i zemljovid Velike Mađarske iz 1848. koji prikazuje tu zemlju u punom teritorijalnom rasponu od ukrajinskih Karpata do hrvatskog Jadrana.

MAĐARSKA GESTA

Mnogima je, pa i autoru ovog teksta, doslovce sve do jučer bila simpatična ta austro-ugarska nostalgija na uličnim štandovima, u suvenirnicama i knjižarama Budimpešte te otvoreno isticanje hrvatskog, slavonskog i dalmatinskog grba čak i u zgradi mađarskog parlamenta. Shvaćali smo to ne samo kao izraz trianoske frustracije te mađarske supremacije i nacionalizma nego i kao uspomenu na 800 godina suživota u zajedničkoj državi.

Za razliku od ostalih aktera jugoslavenskog raspada, političkih, vojnih i diplomatskih, 1991. i poslije, uključujući i Sloveniju koja je kao formalni hrvatski saveznik u lipnju iste godine zauzela napuštenu vojarnu bivše JNA na Sv. Geri na hrvatskom teritoriju te prigrabila deviznu štednju svojih hrvatskih klijenata, susjedna Mađarska je prema Hrvatskoj zauzela izrazito prijateljsku poziciju. Hrvatska je te 1991. bila planski razoružana kako bi velikosrpska agresija mogla maksimalno uspjeti. Nije nikakva tajna da smo se u trenutku kada nam je prijetila kataklizma, uz blagoslov tadašnje mađarske vlade, naoružali oružjem iz bivšeg Istočnog bloka kako bismo obranili svoje domove švercajući ga masovno preko mađarske granice. Naši susjedi su primili i velik broj hrvatskih i bosanskih izbjeglica. Bila je to više nego prijateljska gesta, Mađarska iz ranih 90-ih je zavrijedila da joj spomenik podignemo. Ljudi koji su tada vodili tu zemlju zaslužuju da im ovdje spomenemo i imena, to su bili premijer József Antall, predsjednik Árpád Göncz i ministar vanjskih poslova Géza Jeszenszky. Zanimljivo, sva su trojica bila plemićkog podrijetla, a Gönczovi čak vuku korijene iz Čakovca (Csáktornya).

SVE ZBOG LOPOVA

Među Hrvatima i Mađarima dogodio se neobičan fenomen. Iako je između ta dva naroda 1848. čak pala krv te je u međusobnim razmiricama razmijenjeno mnoštvo uvreda, o čemu u arhivima postoje brojni pisani tragovi, zahvaljujući gotovo stogodišnjoj odvojenosti i jezičnoj barijeri među pripadnicima obaju naroda ostala je samo uspomena na ono dobro. Tu susretljivost pronalazite posvuda u Mađarskoj jer Mađari vole Hrvate, a vrijedi i suprotno. No, u tu se milenijsku priču posve nepozvan ugurao sadašnji kontroverzni mađarski premijer Viktor Orbán, i to poput slona u Zsolnayjevoj trgovini porculanom, s nevjerojatnom idejom da se pridruži Sloveniji, uvijek spremnoj na takve podlosti, i zaustavi naš ulazak u OECD kako bi, zamislite ovo, spriječio kazneni progon jednog lopova. Usput, baš smo tu riječ, u značenju tat ili lupež, kao i još neke druge u najboljoj namjeri preuzeli od naših mađarskih susjeda.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana