Magazin
INTERVJU: VELIBOR MAČKIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Transformacijski procesi u Hrvatskoj još nisu završeni
Objavljeno 16. rujna, 2017.

Vezani članci

KATARINA OTT, RAVNATELJICA INSTITUTA ZA JAVNE FINANCIJE, ZAGREB

Vladu valja pohvaliti jer je Smjernice donijela na vrijeme

TEMA TJEDNA: JESMO LI JOŠ UVIJEK U TRANZICIJI I ZAŠTO? (I.)

Dobri i loši predznaci: Bolje i sporo naprijed nego ubrzano natrag!

Bez obzira na to što je Hrvatska sa samostalnošću i neovisnošću iz socijalističke ekonomije prešla u kapitalističku, prema mnogima ta transformacija još nije završena. Što je karakteriziralo tranzicijske procese u Hrvatskoj, i jesu li oni uopće završeni, odnosno jesmo li još u tranziciji?

- Odgovor je jednostavan i direktan - da, jesmo. Ali potrebno je detaljnije objasniti i podijeliti, za ovu priliku, vremenski tijek tog procesa na minimalno četiri razdoblja. Pritom treba imati na umu da se reforme ekonomije ne mogu sagledavati odvojeno od reformi unutar političkog sustava, tj. institucija koje utjelovljuju poticaje i ograničenja za sve sudionike na tržištu. Zbog toga politekonomisti te procese radije označavaju pojmom “transformacija”.

Prvo razdoblje transformacije obuhvaća godine od 1988. do 1991. i karakterizirano je ekonomskim (liberalizacija i prva privatizacija) i političkim (pluralizacija i višestranačje) promjenama unutar sustava samoupravnog socijalizma. Razdoblje od 1992. do 1999. podrazumijeva višestruki proces transformacije (državnu, ekonomsku i političku) i sad s odmakom od četvrt stoljeća možemo zaključiti da je od navedenih procesa samo prvi dovršen, a posljednja dva još uvijek traju. S ekonomskog aspekta taj period je ostao zapamćen po procesima pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, koji su rezultirali dvjema dalekosežnim posljedicama na politekonomsku ravnotežu hrvatskog modela kapitalizma. Prvo, postignuta ravnoteža je suboptimalna i egzistira uz eksterne i interne neravnoteže, brojne upravljačke i ostale deficite (proračunske, trgovinske i kapitalne) te nerestrukturiranu mikroekonomsku strukturu. Drugo, ona čini model ortačkog kapitalizma koji podrazumijeva paternalistički model ekonomije i države koji ima tendenciju dovođenja u pitanje dovršetak političke transformacije (npr., sukladno s Merkelovom klasifikacijom, Hrvatska je između “defektne” i “usidrene” demokracije). Reforme u oba razdoblja možemo svrstati pod egidu “normativnog optimizma”, a sud o uspješnosti ostavljam svakome pojedinačno.

Treće razdoblje, od 2000. do 2009., na političkom polju karakterizirano je izlaskom iz svojevrsne međunarodne političke izolacije, a na domaćem polju jasnim demokratskim iskorakom i konkurencijom na političkom tržištu i posljedičnom pojavom političko-proračunskog ciklusa i koalicijskih vlada sa svim efektima koje ta dva fenomena imaju na ekonomsku ravnotežu i reformski potencijal političkih elita. Na ekonomskom polju ovaj period čini (neuspješnu?) konsolidaciju modela ortačkog kapitalizma te rast ekonomije temeljen na domaćoj potražnji i produbljivanju eksternih i internih neravnoteža. Posljednje razdoblje počinje 2009., kada započinje “recesijski maraton” u Hrvatskoj i javljaju se naznake sloma ortačkog modela kapitalizma (slučaj Agrokor), i traje još uvijek. Unutar tog razdoblja došli su na naplatu svi računi suboptimalne ravnoteže hrvatskog modela kapitalizma: paternalistički model ekonomije i države, klijentelizam i familijarizam u poslovnom sektoru, te povećanje veličine države, ali i njezine neefikasnosti. Zbog oskudnosti resursa potrebnih za njegovo daljnje funkcioniranje ravnoteža se uspostavila na niskoj razini BDP-a i zaposlenosti te su promjene započete na mikroekonomskoj razini okretanjem poduzeća izvoznim tržištima nakon ulaska u EU i odmakom od poslovanja s javnim sektorom. Budući da rast izvoza nije bio dovoljan da potakne rast BDP-a, vidjeli smo i političke intervencije na polju fiskalne politike (porezne reforme ministara financija Lalovca i Marića), koje su kao cilj imale ponovno jačanje domaće potražnje, što je rezultiralo rastom BDP-a.

I sada smo, nažalost, otprilike ponovno na početku. Prilika koja se sramežljivo javila da ćemo moći temeljiti rast ekonomije na inozemnoj potražnji je, bojim se, propuštena zbog djelovanja izbornog ciklusa i oportunizma političkih elita. Slučaj Agrokor također će biti lakmus-papir hrvatskog modela kapitalizma, ali u ovom trenutku još je uvijek prerano donijeti zaključak o tome. Istodobno hrvatska je ekonomija prošla i prolazi kroz proces preuranjenih strukturnih promjena (deindustrijalizacija i brza ekspanzija sektora usluga na preniskim razinama BDP-a), što u kombinaciji s neadekvatnim direktnim stranima ulaganjima (koja su, nota bene, mahom bila usmjerena na domaće monopole i tzv. sektor međunarodno nerazmjenjivih dobara) i izborno motiviranim iskrivljavanjem tržišnih poticaja ne daje lijepu sliku hrvatske ekonomije.

Transformacijski procesi u Hrvatskoj još uvijek nisu završeni i ostaje nam nada da smo iz nekih pogrešaka naučili. Iako nisam optimističan, a bojim se i da je sve manje vremena i manevarskog prostora kako bi se išta oko tog pitanja napravilo. Ekonomija je u biti sumorna znanost, tako da bismo, vjerujem, dobili sličan zaključak i od drugih mojih kolega.

SLABA DRŽAVA

Koliko je tzv. neoliberalna ekonomska agenda bila ključ propasti hrvatskog gospodarstva, kako to neki stručnjaci ističu? Nije li to pretjerano?

- Složio bih se s tom tezom. Ta vrsta analize, “sjekirom”, ima svoj ekvivalent u džihadu protiv tzv. uhljeba u javnom sektoru. U oba slučaja riječ je o istom pristupu po dubini i poznavanju teme o kojoj se raspravlja. U Hrvatskoj nikada nije zaživio čisti neoliberalni model kapitalizma, kakav su preuzele baltičke zemlje sa svim negativnim socijalnim posljedicama tog modela, ali je ona istodobno miljama daleko i od socijalističkog, kakvim ga neki, u javnosti poprilično glasni, pojedinci žele prikazati. Naime, Hrvatska je ogledni primjer tzv. slabe države. Karakterizirana je tzv. zarobljavanjem regulatora sa strane moćnih interesnih skupina, nefunkcionirajućim financijskim tržištem i suboptimalnim funkcioniranjem tržišta finalnih dobara i usluga, rentijerstvom, sklonosti redistributivnim koalicijama i zaštiti postojećih renti uz znatne institucionalne i demokratske deficite. Ako ju pokušavamo terminološki negdje smjestiti, Hrvatska je negdje između neokorporativističkog modela, u koji možemo svrstati Sloveniju, i zemalja tzv. Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), koje čine model kapitalizma tzv. ugrađenog neoliberalizma, kojima, po mom sudu, više konvergira.

BEZ ŠOK-TERAPIJA

Vezano uz prethodno pitanje - koji je zapravo glavni problem izostanka pravih, strukturnih reformi posljednjih 25 godina?

- Moje je mišljenje da je riječ o kombinaciji triju faktora: tzv. hipoteze ovisnosti, unutrašnje generiranih propusta i racionalne strategije ekonomskih agenata unutar takvog okruženja. U literaturi o političkoj ekonomiji rasta važno mjesto zauzima dihotomija tzv. modernizacijske hipoteze i hipoteze ovisnosti. Prema toj potonjoj, na globalnom tržištu egzistiraju asimetrični odnosi moći, informacija, resursa i dobara zbog koje ekonomije završavaju na centru ili periferiji. To zauzvrat rezultira i različitim pritiscima na domaće elite u formi očekivanih strukturnih reformi. Sociolozi su uveli vrlo koristan pojam, tzv. ovisnost o prijeđenom putu, kojim možemo objasniti i hrvatski model kapitalizma. Naime, prošle odluke i izbori doneseni u danom kontekstu vežu nam ruke pri donošenju odluka danas (primjer ortačkog modela kapitalizma). Na taj način su, pozicija periferije i neuspješni procesi transformacije, rezultirali dvama ishodima. Prvo, agenti su slijedili racionalnu strategiju odupiranja daljnjim reformama i zauzimali se za tzv. status quo jer transformacijski gubitnici nisu bili adekvatno kompenzirani niti je sustav uspješno osiguravao ravnotežu između tržišne transformacije i socijalne kohezije (po tome je Hrvatska bliža skupini Višegradskih zemalja). I drugo, političke i ekonomske elite same nisu posezale za tzv. šok-terapijama ili čak gradualističkim pristupom jer su unutar danih ograničenja pronašle za sebe optimalnu kombinaciju legitimnosti i akumulacije kapitala. Bitno je napomenuti da su nam reforme potrebne i kao društvu i kao ekonomiji, i to na svim razinama i u svim područjima. Tu slobodno možemo parafrazirati Bersteina, da su reforme (kretanje) sve.

Ipak, unatoč svemu, vidimo dobre predznake: BDP raste, iako sporije od rasta u zemljama u okruženju, kako to komentirate?

- Trenutni rast BDP-a posljedica je dviju stvari. Prvo, zajahali smo dobar val koji dolazi iz zemalja centra EU-a i ponovno se, pogrešno, oslanjamo na domaću potražnju. Takav će pristup neizbježno dovesti do ponovnog udara u zid, odnosno ako ne promijenimo model rasta, ponovno ćemo doći u krizu, a naše recentno iskustvo nam pokazuje koliko nam treba da iz nje iziđemo.

NUŽNA JE RAVNOTEŽA

Kad govorimo o političkoj ekonomiji rasta, što i sami predajete na EFZG-u, što bi ona zapravo bila kad se radi o Hrvatskoj?

- Politička ekonomija rasta, na Polanyjevu tragu, balansira između akumulacije kapitala i osiguravanja legitimnosti. Iz toga slijedi i njezin fokus na efekte nejednakosti i (pre)raspodjele dohotka na rast. Ako to pokušamo preslikati na situaciju u Hrvatskoj danas i recentnu raspravu o poreznim izmjenama, onda je to zauzimanje za uvođenje poreza na nekretnine i posljedično smanjivanje PDV-a.

S tim u vezi, kakva nam je ekonomska budućnost, o čemu ona ovisi, s obzirom na to da smo u EU-u? Možemo li iz neoliberalne prakse izvući, da tako kažem, neki svoj “model” razvoja, koji bi bio ravnomjerniji i ravnopravniji...?

- To je teško pitanje, jer, kako i sami znate, ekonomske prognoze služe samo za to da bi ljudi vidjeli koliko su zapravo vremenske prognoze točne. Velik dio stvari je jednostavno izvan našeg utjecaja, iako smo s ulaskom u EU tu situaciju popravili. Kao članica EU našli smo se u situaciji u kojoj možemo suodlučivati u brojnim globalnim pitanjima, ali smo i pristali dio naše ekonomske politike podrediti odlukama institucija EU-a. U vezi s modelom razvoja, on nužno podrazumijeva osiguravanje i političke i ekonomske ravnoteže. Drugim riječima, građani i građanke na izborima još uvijek mogu utjecati na to kakav model kapitalizma, tj. odnosa države i tržišta, žele. Primjer postsocijalističkih zemalja jasno pokazuje razlike u tim odabirima, a na nama je da ocijenimo je li nam slovenski model prihvatljiviji od, na primjer, poljskog ili litavskog. Pritom je potrebno uzeti u obzir puno širi skup indikatora od razine BDP-a, pogotovo one koji upućuju na kvalitetu života, socijalnu inkluzivnost i ekonomski razvoj. Naravno, sasvim drugo pitanje je problem potpune ponude - postoji li politička opcija koja nudi alternativu, a koja nas kao građane zadovoljava? Odnosno, kako političkim elitama poslati jasan poticaj da trenutnim modelom nismo zadovoljni.(D.J.)

Dr.sc. Velibor Mačkić, docent iz kolegija Političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):

Umjesto pravde, velika
prijevara: Frustracije ostaju,
BiH i dalje bure baruta!