Objavljeno 11. rujna, 2017.
Aco u Turskoj ne zna kako dobiti važnu utakmicu kao hrvatski izbornik. Još se sjećamo 2001. i prosutog vodstva od 19 razlike
Kažu da nada uvijek umire posljednja, a košarkašima Hrvatske to je osmina finala na Eurobasketu. Čim krene nokaut-faza, doživimo nokaut. Nećemo ići daleko u prošlost, jer to nam se manje-više događa od 1997. godine. Dvije godine ranije osvojili smo posljednju medalju, a nakon toga svako veliko natjecanje dočekujemo s vjerom da bismo se mogli naći u završnici, kada se dijele medalje i ide na postolje. No, nas na postolju nema više od dva desetljeća, neće nas biti još neko vrijeme...
Kobni 10. rujna
Iako, vladalo je uvjerenje da će Turska i rujan 2017. napokon sve promijeniti, ali opet smo se svi (neki možda i nisu) prevarili i na kraju razočarali. Naravno, uvijek je najteže igračima i izborniku, ali na njima je i najveća, zapravo i jedina odgovornost. Ono što su nam pokazali u uvodnoj skupini nije bilo loše. U Cluju smo bili u očekivanim rezultatskim okvirima, dobili ono što smo morali, bez obzira na to što u prve dvije utakmice (Mađarska, Rumunjska) nismo ostavili i uvijek priželjkivani, ali ne i uvijek nužni umjetnički dojam. On je, pak, bio bolji u pobjedama nad Crnom Gorom i Češkom, pa i u porazu od Španjolske, lopta-dvije su nas dijelile i do pobjede nad aktualnim europskim prvakom. Ali, sve to bilo je u službi drugog dijela prvenstva jer znalo se da ono pravo i jedino važno za Hrvatsku počinje 10. rujna. Taj datum je izbornik Aleksandar Petrović konstantno naglašavao kao “Dan D”, ali kada je napokon i stigao, njegova je reprezentacija na parketu djelovala kao razbijena vojska, iz koje bi svi, da su mogli, dezertirali još u vrijeme utakmice. Nije im bilo lako, kao ni Aci, koji očito u Turskoj ne zna kako dobiti važnu utakmicu kao hrvatski izbornik. Još se sjećamo 2001. i prosutog vodstva od 19 razlike protiv domaćina. Tada smo bar dobro igrali 30-ak minuta, a 16 godina poslije?
Evidentno je da se naš izbornik i igrači nisu pripremili kako je trebalo. Izgleda da su bili presigurni u svoje mogućnosti, a to se na kraju uvijek obije o glavu.
Slaba priprema
Znalo se da ruska igra najviše ovisi u učinku i raspoloženju Alekseja Šveda, koji je ubacio 25 poena i imao 12 asistencija. Znači da je direktno bio zaslužan za 50-ak poena svoje selekcije. Naravno, nije nas pobijedio sam, suigrači su mu također bili na potrebnoj razini da se dobije važna utakmica. Postavlja se pitanje zašto Hrvatska nikad nije na toj razini kada je najpotrebnije? A mi u Istanbulu u 40 minuta u kojima nemamo pravo na pogrešku “popijemo” više od 100 poena, što potvrđuje da je izostala i ona nužna doza htijenja i borbenosti, koja nekad može pokriti i loš dan. On je opet stigao kada smo ga najmanje htjeli, ali nakon ovog debakla jasno je da su naši košarkaši dušom i tijelom bili negdje drugdje. A za Dan D su trebali biti samo na jednom mjestu, a ono se zove Sinan Erdem Arena.
Može se sada raspravljati zašto je samo Bojan Bogdanović bio u utakmici, zašto je drugu godinu zaredom zakazao Dario Šarić, zašto je Roko Ukić opet dobio izbornikovo povjerenje... Mogli bi nabrajati unedogled, ali na kraju se sve svodi na jedno - Hrvatska je opet izgubila i Eurobasket napustila pognutih glava. Ostaje nam tradicionalna utjeha: “Bit će bolje drugi put”, a to možda bude na Svjetskom prvenstvu, koje je na programu 2019. u Kini. Naravno, ako uopće završimo tamo.
Nino BENČINA