Magazin
DEBITANTSKA KNJIGA GODINE: ZBIRKA PRIČA “KAKO SAM POSTAO ZAO”

Ilija Aščić: Sumnjičav sam prema čovjeku i kad darove nosi!
Objavljeno 9. rujna, 2017.

Osjećaj je izvrstan, imati u ruci i čitati knjigu kratkih priča jednog našeg autora uvjetno rečeno mlađe garde. I to ne bilo kakvu knjigu nego zbirku kratkih priča koja već od uvodne, naslovne “Kako sam postao zao”, u startu opravdava smisao svoga postojanja (objavljivanja) makoliko to zvuči patetično.

No, proza Ilje Aščića, jer radi se debitantskom uknjiženju njegovih kratkih priča, sve je samo ne patetična. Naprotiv, ona, proza, divlja je, brutalno iskrena, dinamična, nabrijana poput nekih najboljih istupa nekih od najboljih hardcore punkera, recimo tako, što je između ostalog sasvim dostatno povoda da s autorom porazgovaramo i o knjizi i o Platonu, o književnosti, kulturi...

PRIČE, ALI I ROMAN

Kakav je osjećaj imati debitantsku knjigu na svom autorskom kontu? Kakve su reakcije kritike i publike, čitatelja, ima li ih i koliko, za sada?

- I dalje se čudim! Zar je ovo moje ime na koricama? Odličan je osjećaj, jer je put do prve knjige mukotrpan. A tu je i zadovoljstvo jer knjiga ipak trajno ostaje iza čovjeka. Reakcije su odlične i kod kritike i kod čitatelja. Iskreno, nisam ih previše očekivao, jer je hrvatsko tržište knjiga malo, a književna kritika slabo razvijena. Ali najdraže mi je kad mi se jave sami čitatelji i kažu da su se sami prepoznali u nekoj priči.

Naslov knjige “Kako sam postao zao” umnogome sugerira o čemu se u knjizi radi, no jesu li sve te tvoje priče rezultat kontinuiteta višegodišnjeg pisanja, da tako kažem, ili si jednog dana sjeo pred kompjutor i ukucao cijelu knjigu u dahu?

- Priče sam pisao nekoliko godina, bez plana, a kad sam s urednikom Markom Gregurom dogovarao objavu zbirke u Artikulacijama, ispalo je da se mogu povezati u kronološku cjelinu. Ne radim puno na pričama, ne volim forsiranje. Kad priča sazrije, izbacim je u jednom danu, a poslije malo začinim da bude opakije. Možda zato većina priča djeluje sirovo.

Oni koji su knjigu pročitali udjeljuju joj epitete poput “brutalno iskrena proza”, “stvarnosna proza”, hardcore punkerska proza, raw power stil itd. Kad bi sam sebe morao svrstati u neki, uvjetno rečeno, prozni žanr, što bi to bilo? Pisac kratkih priča ili i nešto više?

- Denis Derk kaže da pišem u “anglosaksonskom stilu”, što nije čudno, jer sam odrastao na tradiciji američke književnosti. Cijenim Jacka Kerouaca, Neala Cassadyja, Fantea, Rotha, Bukowskog, Mailera, Millera... Nastojim pisati o onom što je važno, na zanimljiv način, bez davljenja suvišnim digresijama. Ne pišem samo priče, imam i gotov roman. Dugačak je, pa nije lako naći izdavača. Neki od njih su me odbili jer im iskače iz uobičajenog obrasca od 300 stranica, neki su čak predlagali da pola odrežem, kao da pričamo o krumpirima. Pa ako koga zanima roman od 600 kartica, neka se javi! Osim pisanjem, bavim se i fotografijom.

Koliko je zapravo tvog osobnog iskustva u svim tim pričama? Većina ih je u prvom licu, no zašto su neke u trećem?

- Pola je osobno iskustvo, pola fikcija. Priče koje tematiziraju izbjegličko iskustvo i šljake po skladištima su uglavnom osobno doživljene. Neke sam stvari dodatno dramatizirao, kako bih temu doveo do ekstrema. Treće lice sam povremeno ubacivao, jer ipak ne govorim samo o jednom liku, već u pričama može biti bilo tko.

PLATONOVA ŠPILJA

Sudeći prema onome što pišeš, nemaš baš lijepo mišljenje o ljudskoj vrsti. Zašto? Što je za tebe ta “sumnjiva” jedinka zvana čovjek?

- Ja sam antropopesimist. Sumnjičav sam prema čovjeku i kad darove nosi. Čovjek je agresivna, sebična životinja, po površini premazana tek tankim slojem morala i civilizacijskih normi, koje se lako raspadnu kad ispod površine provale mračne sile prirode. Ovaj naš rat nas je tome poučio. Našim postupcima upravljaju instinkti, glad za moći i vlašću. Vjerujem da je društvo u trajnom stanju hladnog rata i da je najbolje što možemo očekivati primirje bazirano na ravnoteži snaga, koja nas priječi da se ne pokoljemo. Ne vjerujem u čovjeka, ali vjerujem u rijetke pojedince, čije vrline i nesebičnost u trenucima kad se pojave znače istinsko otkriće i radost.

Često se referiraš na Platona, odnosno Platonovu špilju. Jesmo li kao čovječanstvo, napose ljudi, doista zaglavili u mračnoj špilji, i imamo li iz nje uopće izlaza? Ako je suditi po onome što se danas u svijetu zbiva, čini se da je bolje ostati u špilji nego izići na svjetlo dana. Što nam o tome možeš reći?

- Volim bistrinu Platonovih misli, teme i smisao za humor. Platon je puka suprotnost onom što sam rekao o čovjekovoj prirodi. Kad kaže da je bolje trpjeti nepravdu nego je činiti, on afirmira novo moralno načelo, iako je za većinu ljudi to obična ludost. Iako se Sokrat pravi da ništa ne zna, mislim da mulja. On ima fenomenalnu svijest o pravednosti i bitnim bitanjima. Platon je dobro razumio ljudsku prirodu. Zato usporedba sa špiljom, koja je paradigma neprosvijetljenog uma. Od Platonova vremena ništa se nije promijenilo. I dalje imamo moral iz vremena prije Isusa Krista, unatoč nevjerojatnim tehničkim dostignućima.

JA SAM SLAVOFIL

Zašto Kovalski? Referiraš li se tim imenom možda na Stanleyja Kowalskog Tennesseeja Williamsa ili pak na Kowalskog iz kultnog filma Vanishing Point (1971.). Puno je Kowalskih pa eto i tvoga...

- Ja znam za tri lika s tim imenom - Stanley Kowalski iz Tramvaja zvanog čežnja, Leon Kowalski iz Blade Runnera i Kowalski iz Vanishing Pointa. Prva dva su mi bliska, ali moj lik je zapravo dobio ime po cipelama marke Kowalski, koje sam nosio u srednjoj školi i koje su se nakon godina nošenja raspale i svaki put kad bih pogledao u njih vidio bih to Kowalski. A Kowalski je i slavensko prezime, a ja sam slavofil. Premda se u knjizi pojavljuje i Kozlovski, čime sam htio ukazati na ruralno podrijetlo likova.

Vratimo se u surovu stvarnost hrvatske književnosti - prema tvome mišljenju, kakva je ona danas? Posebno glede kratke priče?

- U Hrvatskoj se godišnje objavi velik broj knjiga domaćih autora, a ispliva i po nekoliko dobrih naslova. A kratka priča je danas popularnija nego ikad. Postoje brojni natječaji, festivali kratke priče i slično, koji su pridonijeli popularizaciji ove forme. Ali problem hrvatske književnosti je loša “infrastruktura”, bijedno stanje u izdavaštvu i mala publika.

Vezano uz to - biti pisac, književnik, danas u RH - što to uopće znači, je li to stvarnost ili iluzija, mogućnost normalnog rada i življenja od pisanja ili usputni “hobi”, pa ako upali - upali. Tvoj komentar o tome?

- Pisanje je hobi, premda nastran. Pisci koji u Hrvatskoj žele živjeti od književnog teksta osuđeni su da životare i da se vječno žale da im država nije dala neki poticaj i da ih ministar diskriminira zbog političkih razloga. Ne žalim ih, jer su to sami odabrali. Ali ja ne živim od pisanja niti imam takve ambicije. Ako dobijem neki honorar, super, ali ne računam na to. Svakog jutra ustajem u 7, idem na posao i radim 8 sati, kao i većina ljudi u ovoj zemlji. To mi je jako važno. Pisci koji žive “spisateljskim” životima u intelektualnim ili kvaziboemskim krugovima najčešće su cijepljeni od osjećaja za stvarnost i rijetko pišu nešto što ima veze sa životom većine ljudi. U mojim pričama rad je jedna od ključnih tema i to su uglavnom drame koje se zbivaju u mračnim skladištima i tvornicama.

TRULA KULTURNA POLITIKA

Zaključno o hrvatskoj kulturi danas, općenito - kakva je ona, od čega boluje ili je zdrava k'o dren, koliko je rob tradicionalizma, ideologije, politike, a koliko “igra u ritmu” suvremenosti, otvorenosti i tolerantnosti, recimo tako?

- Hrvatska kultura je uvijek bila i kozmopolitska i provincijalna. Ali kulturna politika je trula, institucije su zastarjele i neučinkovite, a scena obiluje interesnim grupama koje se bore za pozicije i državne poticaje. Dio scene se više bavi političkim spletkama nego stvaralaštvom. Za autora je najbolje da se makne od svega toga i da samo piše ono što misli i u što vjeruje.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

Ne pišem samo priče, imam i gotov roman. Dugačak je, neki su izdavači predlagali da pola odrežem, kao da pričamo o krumpirima...

...................

Od Platonova vremena ništa se nije promijenilo. I dalje imamo moral iz vremena prije Isusa Krista, unatoč nevjerojatnim tehničkim dostignućima...

...................

Moj lik je zapravo dobio ime po cipelama marke Kowalski, koje sam nosio u srednjoj školi i koje su se nakon godina nošenja raspale...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana