TvObzor
MOGWAI OBJAVILI DEVETI STUDIJSKI ALBUM “EVERY COUNTRY'S SUN”

Škotski gospodari buke i njihov meteorski post-rock
Objavljeno 8. rujna, 2017.

Osamnaest punih godina prijateljstva slavimo Mogwai i ja. Obljetnica je to koju treba dostojno proslaviti. Prošli smo puno toga zajedno od tog proljeća 1999. godine do danas, točnije do trenutka kada je u moje ruke stigao novi, deveti album “Every Country's Sun”. Kao i sva velika prijateljstva, i naše se dogodilo posredovanjem drugog čovjeka. Zapravo dvojice njih, Ozrena i Zorana. Prvo je Ozren napisao panegirik o “Come On Die Young” u jednom nikad prežaljenog glazbenom magazinu, čijih se pridjeva sjećam i danas, o škotskom bendu kojega nikada nisam imao prilike poslušati. Nekoliko tjedana poslije preko Zorana, koji nam i danas kupuje albume preko interneta, naručio sam dva izdanja, Blurov “13” i “Come On Die Young”. Od trenutka kada je Iggy Pop prvi put u mojim ušima “održao predavanje” o “Punk Rocku”, nakon kojega je Stuart Braithwaite otpjevao izvanzemaljsko lijepu “CODY” (Old songs stay till the end/Sad songs remind me of friends), znao sam da ćemo biti prijatelji cijeli život.

No, kao i svako prijateljstvo, i naše je bilo na iskušenju - nekoliko puta - posebice nakon onog koncerta u Zagrebu jedne noći u studenom prije puno godina, no nisam se želio previše udaljiti od njih, prihvaćao sam njihove mane i zajedno smo ih dijelili, stoga svako njihovo pojavljivanje, a posljednjih godina bilo ih je mnoštvo (soundtrackovi “Les Revenants”, “Atomic”, “Before the Flood” i kompilacija “Central Belters”) popratim otvorenog srca i velikim osmijehom. Stoga prije nego se pozabavimo novim albumom “Every Country's Sun” prisjetimo se svih studijskih albuma škotskih čarobnjaka post-rocka.

YOUNG TEAM (1997)

Snimljen s producentima Paulom Savageom i Andyjem Millerom, debi-album je svojerstan nastavak na kompilaciju “Ten Rapid”. Negdje na razmeđu potpune tišine i neslušljive buke ovaj je album, prema mnogima, jedan od ključnih za glazbu 21. stoljeća, a osim gostovanje Aidana Moffata iz Arab Strapa u “R U Still In 2 It”, ovo je ploča intrumentala u kojoj posebno mjesto ima “Mogwai Fear Satan”. “Kad sam prvi put čuo pjesmu 'Mogwai Fear Satan', bio sam oduševljen jer je Mogwai bio rock'n'roll band koji ne svira rock'n'roll”, tim je riječima opisao Aðalbjörn Addi Tryggvason iz Sólstafira škotske “gremline” i njihov inovativni postrock.

COME ON DIE YOUNG (1999)

Iako ga kritika nije primila s oduševljenjem, zbog velikog očekivanja nakon briljatnog debija, “Come On Die Young”, koji je producirao Dave Fridmann, od prve “Punk Rock” u kojoj su koristili govor Iggyja Popa preko sanjive i prošaptane “Cody” pa sve do posljednje “Punk Rock/Puff Daddy/Antichrist” nudi mnogo ljepote, pjesama koje lelujaju na bubnjevima i toliko karakterističnim crescendom koji im je postao trademark. Idealni suputnik u čitanju knjiga na mjestima s mnoštvom ljudi i za bijeg od realnosti.

ROCK ACTION (2001)

Kako ne bi upali u kolotečinu poput ostalih post rock-bendova, Mogwai su na svom trećem albumu, opet uz pomoć mr. Fridmanna, krenuli prema novim glazbenim horizontima, a rezultat je POP album. Na albumu gostuje njihov heroj iz mladosti David Pajo iz benda Slint te Gruff Rhys iz Super Fury Animalsa, koji svoj vokal daruje u “Dial:Revenge” i “Secret Pint”. Međutim, najbolji trenuci ovog albuma svakako su “You Don't Know Jesus” i autoru teksta najdraža - “2 Rights Make 1 Wrong”.

HAPPY SONGS FOR HAPPY PEOPLE (2003)

Još jedan ironičan naziv albuma, koji mnogi smatraju i možda najboljim ostvarenjem u karijeri ovih vatrenih navijača “Celtica”, još je veći korak prema novom električnom zvuku. Uz pomoć Tonyja Doogana, gomile feedbacka i sintesajzera stvorena je apokaliptična atmosfera, a dečki su uspjeli, tko zna koji put, izbjeći zamku “velikih” bendova koji iznova snimaju jedan te isti album. Od uvodne “Hunted by a Freak” do odjavne “Stop Coming to My House” ovo je album koji gotovo da nema lošeg trenutka.

MR. BEAST (2006)

Iako je “Mr. Beast” njihov najbučniji album još od debija, a u orkestraciji buke, instrumenata, gitara koje lelujaju, zildijana koji jecaju i gajdi koje smo prvi put mogli prepoznati na njihovim epopejama, mnogi su ga tada smatrali najsofisticiranijim izdanjem u karijeri benda koji je ironično jahao na valu beskrajnih hvalospjeva kritike. Album koji zapravo nije donio ništa novog, ali je kao i svaki njegov prethodnik bio snažan i hrabar, paranoičan i oslobađajući, da je to nekad uistinu neizdrživo.

THE HAWK IS HOWLING (2008)

Nakon najbučnijeg, stigao je najzreliji album, atmosferičan i precizan, impresivno aranžiran i produciran, kohezna cjelina od deset pjesama koje su zvučale kao da Mogwai sviraju epitaf sami sebi, kao da se nakon njega više nikada neće dohvatiti gitara, sintesajzera, loopova i bubnjeva. “I Love You, I'm Going to Blow Up Your School” i uvodna “I'm Jim Morrison, I'm Dead” danas su klasici bez kojih se ne može zamisliti ni jedan njihov koncert, no epska “Scotland's Shame”, čija mitska atmosfera odvodi slušatelja, pri baš svakom susretu, na mjesta koja kao da nisu s ovog svijeta.

HARDCORE WILL NEVER DIE, BUT YOU WILL (2011)

Tour-de-force vlastite karijere, s mnoštvom ideja kojima je obilovala karijera benda - koji gotovo nikada ne pjeva - na jednom mjestu. Slušajući ga danas, s odmakom od pet godina, priznajem da je ovo bio prijelomni trenutak karijere, jer pjesme poput “Mexican Grand Prix”, “You're Lionel Richie”, bez obzira na to koliko nostalgično sjetne bile, pokazale su, i njima samima dokazale, kako moraju napraviti promjenu, jer bez obzira na to koliko post-rock nudio pregršt mogućnosti, Mogwai su ih do ovog izdanja sve bar jednom isprobali.

RAVE TAPES (2014)

Stuart Braithwaite i ostatak društva iznovice su napravili korak unaprijed (ili unatrag) i snimili potpuno drukčiji album. Iako su odavno iskoračili izvan granica onoga što kritičari vole nazivati post-rock, “Rave Tapes” je dokaz kako i nakon dvadeset godina karijere još uvijek imaju volje, želje, ali i znanja snimiti izvanserijsku ploču. Istovremeno prekrasan i zastrašujući, s novim idejama kojima se do tada nisu hvalili, “Rave Tapes” je album koji je Mogwai vratio tamo gdje im je i mjesto. Na vrh svijeta.

Nikola KUČAR
EVERY COUNTRY'S SUN

Mogwai su oduvijek bili bend s malo riječi, no zato su njihovi naslovi pjesama priča za sebe. Novi album koji je producirao Dave Fridmann, kojemu je ovo prva suradnja još od “Rock Actiona” , ima pjesme koje se zovu “Coolverine”, “Brain Sweeties”, “Don't Believe the Fife” , “Every Country's Sun” i “Old Poisons”. “Coolverine” otvara album u nekakvom prividnom tranceu nastavljajući istraživati njihov uvijek prepoznatljiv trademark koji se smjestio između crescenda bez obzira na to je li riječ o buci gitara ili zaigranosti sintesajzera. No, zato je “Party In The Dark” čista ljepotica u kojoj nas daruju vokalom koji u refrenu pjeva: “I, taken from those spirals be both kind/Hungry for another piece of mind/Silent and inpatient without time/Directionless and innocent” dok se sjećanja na New Order igraju našom nostalgijom. “aka 47” je u istom trenutku poput “Helicona” s početka karijere kao i Brian Enova igra ambijentalnim, dok epski završetak u naslovnoj “ Every Country’s Sun” dokaz je kako u svakom trenutku mogu biti najveći post-rock bend u povijesti, ali i razigrani klinci koji svakoj svojoj pjesmi/skladbi/simfoniji pristupaju s puno ljubavi i poštovanja. Mogwai imaju novi album i odličan je, no s obzirom na to da su moji prijatelji, niste valjda pomislili kako ću napisati nešto ružno o njima.