Zoran Zekić nastavlja pisati povijest NK Osijek. Naime, on je postao prvi trener bijelo-plavih koji je na klupi izdržao, ili preživio, kako god hoćete, pune dvije kalendarske godine. Bilo je još trenera koji su Osijek vodili tri prvoligaške sezone, ali ni jedan od njih nije taj opus uspio zaokružiti na 730 dana.

Najbliži tom ostvarenju bio je Milan Đuričić, krajem devedesetih godina prošljog stoljeća, kojem je nedostajalo tek nekoliko dana. Vodio je bijelo-plave od kraja travnja 1997. do polovine travnja 1999. godine. Nakon toga trebalo je proći sedam godina kako bi se opet jedan trener približio tim brojkama. Ilija Lončarević vjerojatno bi ostvario taj cilj da nije bio naprasit i u rujnu 2008. godine podnio ostavku nakon poraza od trećeligaša Zagore u Unešiću. Nitko nije to od njega tražio, već je određeno nezadovljstvo tada u njemu tinjalo duže vrijeme. Ilija je na klupu bijelo-plavih sjeo u studenom 2006. godine. Još bliže dvogodišnjem mandatu došao je njegov nasljednik na klupi Tomislav Steinbrückner. On je Osječane vodio od kraja rujna 2008. do kraja kolovoza 2010. Nedostajalo mu je nešto manje od mjesec dana. Poveznica iz tih vremena s ovim današnjim Zekićevim mandatom na kormilu Osijeka jest – Alen Petrović. On je bio sportski direktor i u vrijeme Lončarevića i Steinbrücknera, što je samo dokaz kako Petrović čuva svoje trenere.

Zoran Zekić u Gradski vrt stigao je u vrlo nezahvalnom trenutku 1. rujna 2015., a na klupi je naslijedio Dražena Beseka. Osijek je imao četiri uzastopna poraza uz razliku pogodaka 0:12, klub je živio u totalnoj neizvjesnosti u pogledu opstojnosti. Zekić, koji je tada imao malo trenerskog iskustva, hrabro se upustio u tu avanturu preuzimanja bijelo-plavih. Trenerski debi imao je protiv zaprešićkog Intera u Gradskom vrtu, a Osječani su taj susret pobijedili s 3:1. Međutim, ubrzo je Zekić na svojoj koži osjetio onu sintagmu "svaki je početak težak". Iako je u sljedećem kolu uzeo bod u Zagrebu, uslijedila su tri vezana poraza i, što je još gore, bojkot za koji se odlučila Kohorta. Zekić je tada imao emotivni javni nastup koji nije baš dobro prihvaćen od dijela navijača koji su ga zbog njega uhvatili na zub. Bilo je to olujno vrijeme za njega. No, prihvatio je te bočne udare, uhvatio se posla i malo-pomalo uspio je poslagati kockice. Izvukao je Osijek iz opasne zone, a u zimu 2016. godine sljedeće godine dočekao je stabilizaciju situacije u klubu kada su NK Osijek kupili Ivan Mešrović i Lörinc Mészáros. Zekić je tog proljeća osigurao opstanak puno ranije negoli je to bio slučaj u prethodne dvije sezone kada se drhtalo doslovce do posljednjih sekundi sezone, a novi suvlasnici u njemu su vidjeli čovjeka koji će biti sposoban povesti momčad Osijeka prema povratku izgubljenih pozicija i ugleda. I nisu pogriješili jer je u prošloj sezoni dokazao svoj trenerski talent dovevši Osijek do četvrtog mjesta u prvenstvu i povratka na europsku scenu nakon pet godina. Prošla sezone bila je po mnogočemu rekordna, a srušene su i neke duge ružne tradicije. Bez ikakve dvojbe Zekić je napravio iskorak i to ne malen nego se usuđujemo reći kako je Osijek prošle sezone preskočio tri stepenice. Naravno, potkrao se i u toj godini poneki pad ili kiks, ali oni su doista bili rijetki i događali su se uglavnom protiv najjačih hrvatskih momčadi. Osijek se tada još nije bio spreman do kraja uhvatiti u koštac s Rijekom, Dinamom i Hajdukom. Međutim, stvoreni su temelji za daljnji napredak.

On je stigao ovog ljeta kada je Osijek sjajno igrao na europskoj sceni. Eliminacija Luzerna, pa dvije senzacionalne pobjede nad PSV-om, dovele su bijelo-plave na prag ulaska u skupine Europske lige, što je na početku europskog puta izgledalo kao utopija. Uz sve to Osijek je dobro gurao i u prvenstvu, gdje je Zekić opet pokazao koliko je talentiran stručnjak. Nije se ustručavao igrati s dvije momčadi, a to je odluka na koju bi se rijetko koji trener odvažio. Na kraju je europski put završen nesretno protiv bečke Austrije, ali kako je kod Zekića uvijek sve nekako naopako, Osijek je ispao nakon što je pobijedio Austrijance u gostima. Uglavnom, već sada možemo zaključiti kako je već na početku ove sezone Zekić poveo osječku momčad u novi iskorak. Naravno, najteži dio posla tek ga čeka. Nije i ove sezona baš sve blistavo, remi s Rudešom, pa poraz od Cibalije pokazuje kakva ga bitka čeka u HNL-u. Očekivanja rastu, a Zekić je dosad bio spreman odgovoriti na pravi način. Zekića treba promatrati i kroz prizmu toga što on nije samo trener koji lovi rezultat već na tom putu ima zadatak razvijati mlade igrače, a takav model nema ni jedan od tri Osijekova najveća rivala u prvenstvu. U biti, sadašnji Osijek još uvijek je veliko gradilište. Prošlog i ovog ljeta u svlačionicu je sve zajedno došlo 16 novih igrača, a to posložiti uopće nije lako. Zato će ove sezone glavni cilj biti konačno stvaranje identiteta igre i naravno novi izlazak na europsku scenu. Ako se to dogodi, onda se sljedeće sezone već može ozbiljno govoriti o napadu na neki trofej. Prema svemu što je dosad pokazao, Zekić je apsolutno sposoban povesti bijelo-plave i do tih ciljeva te ispuniti slikovitu želju predsjednika Uprave Ivana Meštrovića koji je jednom prilikom rekao:

- Želimo da Zekić postane naš Alex Ferguson.

Kada ostaneš na klupi jednog hrvatskog kluba dvije ili više godina, već jesi Alex Ferguson jer te se godine, s obzirom na okolnosti u našem nogometu, mogu računati kao pseće. Množe se sa sedam...