Magazin
PRVI HRVATSKI PRIJEVOD PRVOG ROMANA IZ KULTNOG SERIJALA

“Kula tmine” Stephena Kinga: Nije Međuzemlje, ali je vrlo blizu!
Objavljeno 2. rujna, 2017.

Nikad nije kasno za prave stvari. Zvuči otrcano, ali upravo to vrijedi za konačni početak kultne romaneskne fantasy epopeje i u hrvatskom prijevodu, za što je zaslužna zagrebačka naklada Lumen, koja je nedavno objavila prvi od ukupno sedam romana iz serijala “Kula tmine” glasovitoga Stephena Kinga.

Doduše, u Hrvatskoj smo “Kulu tmine” osim u originalu mogli čitati i u strip-izdanjima, od kojih je neke objavljivao Algoritam. Sada je pak Lumen odlučio “popuniti prazninu” kad se radi o izdavanju Kingovih djela u Hrvatskoj pa će prvi svezak, naslovljen “Kula tmine I. - Revolveraš” i za hrvatske fanove Kinga biti početak jednog lijepog druženja s tim čudesnim serijalom u vrsnom prijevodu Damira Biličića.

Naravno, oni koji su “The Dark Tower” čitali u originalu, znaju o čemu se radi, ali bit će zanimljivo pratiti i reakcije onih koji će sad prvi put, čitajući “Revolveraša” i drugih šest romana koji slijede, upoznati Kinga kakvog možda nisu upoznali nikad prije. Jer i sama činjenica da su Kingu trebale čak 33 godine muka i dvojbi da završi serijal dodatno intrigira, jednako kao što intrigira i saznanje da se King još kao 19-godišnjak hrabro i ambiciozno upustio u bespuća fantastičnog svijeta “Kule tmine”, kojim je želio, ako ne dostići i prestići svoj uzor J. R. R. Tolkiena, bar mu se približiti po opsegu i dakako kvaliteti pisanoga.

O svemu tome, na uobičajeno duhovit način, referirajući se na “Gospodara prstenova”, iz vizure, kako sam kaže, mladića u najboljim godinama, kad ambicije i mašta podivljaju, a pretencioznost ne poznaje granice, King piše u Uvodu, naslovljenom “O devetnaestogodišnjacima (i još koječemu)”. Taj uvodni Kingov tekst od 25. siječnja 2003., kao i Predgovor, od 6. veljače iste godine, zapravo je uvjetovan ne samo završetkom serijala, nego, u slučaju prve knjige, i revidiranjem i dotjerivanjem “Revolveraša”, s obzirom na to da King nije bio zadovoljan kako je roman ispao u prvotnoj verziji, otprije 33 godine - izdanje The Gunslingera iz 1978.

DOBAR, RUŽAN, ZAO...

Osim toga, Uvod i Predgovor krcati su nizom drugih Kingovih opaski, počevši od uobičajenih popkulturnih referenci, preko filmova i, naravno, drugih fantasy autora, sve s ciljem da čitateljima objasni neke stvari kako u povodu početka pisanja “Kule tmine” tako i u povodu završetka serijala, za koji fanovi zapravo nisu bili sigurni hoće li uopće živi dočekati da im King otkrije kako serijal završava. Primjerice, jedna mu je starica napisala kako nema još puno života pa želi saznati kraj, a kraj je želio saznati i neki kriminalac, Kingov fan, osuđen na smaknuće, koji je autoru također poslao pismo moleći ga da mu prije smrti kaže kakva je na kraju sudbina Revolveraša, odnosno Rolanda Deschaina, glavnog lika “Kule tmnine”. King im, naravno, nije otkrio kraj, ali nije se ni potrudio da nakon prve četiri knjige nastavi do posljednje, sedme, kako bi serijal konačno završio. Onda mu se dogodila prometna nesreća u mjestu gdje živi (Bangor, Maine), pa je shvatio da “đavo ne spava”, da je imao sreću što je preživio te se, ne želeći više izazivati sudbinu, nakon ozdravljenja latio pisaćeg stroja (da, tipka svoje priče, na starinski način!) i u dvije i pol godine završio serijal “Kula tmine”.

Usput, kad smo kod Bangora, gdje živi, King se u Uvodu prisjeća još jedne epizode iz svoje mladosti, presudne u slučaju pisanja “Kule tmine”, odnosno stvaranja lika Revolveraša. Naime, King je u mjesnom kinu Bijou gledao glasoviti film (naravno, kao 19-godišnjak), Sergiea Leonea “Dobar, ružan, zao”, i upravo ga je to, kako kaže, “gotovo apsurdno veličanstveno vesternovsko okruženje” Leoneova filma potaknuklo da razmisli o ideji da i sam u jednom svom romanu nešto takvo dočara čitateljima. “Više od toga okruženja htio sam dočarati taj dojam epskog, apokaliptičnog prostranstva.” I tako je začeta ideja Revolveraša, odnosno “Kule tmine”.

Kad se sve zbroji, nakon svega što je King napisao u svezi s reizdanjem prvog sveska “Kule tmine”, hrvatskim fanovima čije je strpljenje ionako već bilo pri kraju, ne preostaje ništa drugo nego knjigu uzeti u ruke i početi čitati.

A što se tiče same priče, sad revidirane i refreširane, ona sažeto ide ovako: Roland je posljednji revolveraš, usamljenik koji kreće na fascinantno putovanje tragajući za Čovjekom u crnom, utjelovljenjem zla, koji mrtve može vratiti u život. Na putu se suočava i s dobrim i sa zlim, susreće fatalnu ženu Alice, s kojom ima strastvenu vezu, te dječaka Jakea, prema kojemu razvija nježan, zaštitnički odnos. Roland kreće na put prema mističnoj Kuli tmine te kroči postapokaliptičnim opustošenim svijetom, koji, iako posve drukčiji od nama poznatoga, ipak na zastrašujući način zrcali naš svijet. Lutajući sumornim pustim predjelima, Roland nastoji uhvatiti Čovjeka u crnom kako bi od njega doznao tajne Kule tmine. Iako mu Čovjek u crnom stalno izmiče, Roland ne posustaje, a u svojoj potrazi on i njegovi suputnici suočavaju se s preprekama i mnogim zanimljivim likovima, ljudskim i fantastičnim...

ROMAN NA FILMU

Sve dalje, što se zbiva, morat ćete sami otkriti, kad se nakon fascinantnog Uvoda i Predgovora, zaputite u nevjerojatno izmaštan, slojevit i fantazmagoričan svijet Revolveraša i Čovjeka u crnom, čitajući redom poglavlja “Revolveraš”, “Svratište”, “Proročica i visočje”, “Tromi mutanti” i “Revolveraš i Čovjek u crnom”. I ne bojte se kad se noć spusti, jer svijet se ipak nastavlja kretati. Makar i u sjeni Kule tmine.

Piše: Darko JERKOVIĆ

ŽAR U PEPELU
Iz tame dopire samo jedan glas...

Distopijski romani s mladim junacima u prvom planu, koji se bore protiv zlih sila (vlasti) koje vladaju u budućnosti, i dalje su na cijeni, zapravo popularniji su nego ikada prije, zahvaljući i Hollywoodu (“Igre gladi”), ali i nizu novih autora čija se mašta razmahala do neslućenih granica. Jedna od takvih je i Sabaa Tahir, odrasla u pustinji Mojave u Kaliforniji, u motelu koji je bio u vlasništvu njezine obitelji. Vrijeme je provodila gutajući fantasy romane, kradući bratove stripove i loše svirajući gitaru. Radila je kao urednica vanjske politike u The Washington Postu, a vijesti koje su stizale iz svijeta bile su joj nadahnuće za pisanje dirljiva romana o progoniteljima i progonjenima, o ugnjetavanju i borbi za slobodu. Roman je pisala u noćnoj smjeni, u vrijeme dežurstva. Još uvijek voli pretjerano glasan indie rock, šarene čarape i sve što ima bilo kakve veze s geekovima. Živi u zaljevu San Francisca sa svojom obitelji. Njezin roman “Žar u pepelu” (Lumen, 2016.) također je u žanru prvorazredno štivo, čija radnja, sažeto, ide ovako: Prije petsto godina divlji je ratnik Taius ujedinio rascjepkana bojovnička plemena i navalio sa sjevera, nakon čega je zgazio Učenjačko Carstvo i osvojio veći dio kontinenta. Prozvao se carem i utemeljio Bojovničko Carstvo, izgrađeno na okrutnosti i strahovladi. Elias Veturius najbolji je vojnik Carstva. Laia, učenjačka djevojka zlatnih očiju i crne kose, kći je vođa pokreta otpora... Laia zna da svako suprotstavljanje Carstvu i vojnicima s Crne klisure znači - smrt. No kad joj krabulje, elitna jedinica Carstva, ubiju djeda i baku, zapale dom i uhite brata, optuživši ga za izdaju, Laia neustrašivo pođe osloboditi ga... Laia i Elias slučajno se sretnu... Upravo je njihova iskra koja gori i razara ona koja može uništiti i zloglasno Carstvo. Prijevod: Marko Maras.(D.J.)

Možda ste propustili...