Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA STRAHA U VREMENU GLOBALNIH I LOKALNIH PRIJETNJI (II.)

Hrvoje Jurić: Ako pritisnete pravo dugme, a strah je jedno takvo dugme, ljudi će se sami pristati pokoriti
Objavljeno 2. rujna, 2017.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA STRAHA U VREMENU GLOBALNIH I LOKALNIH PRIJETNJI (I.)

Utapanje u crnilu: Strah je najvažnija roba koju mediji iznose na prodaju!

INTERVJU: RENATA JAMBREŠIĆ KIRIN

Strahovi nisu samo od drugoga i drukčijeg nego i od bliskoga i poznatog!

Prije dvije godine, sudjelovali ste na tribini “Filozofija straha: Živimo li u kulturi straha?”. Sažeto, o čemu se tada raspravljalo, pretpostavljam da tema nije izgubila ništa na aktualnosti ni danas?

- Tribina, koju je u ljeto 2015. organizirao vrijedni kulturni radnik i pisac Kristijan Vujičić, a na kojoj je, uz mene, sudjelovao i filozof Kristijan Krkač, bila je posvećena problematici straha u različitim, da ne kažem svim mogućim, aspektima - od psiholoških i filozofskih preko bioetičkih do društvenih, političkih i kulturnih. Nastojali smo najprije definirati što je to strah i razmotriti na koje se sve načine manifestira, od suvremenog terorizma do uživanja u ekstremnim sportovima, a zatim odgovoriti na pitanja poput onoga istaknutog u naslovu tribine, “Živimo li u kulturi straha?”, ili “Kakav je odnos takozvane kulture straha s konkretnim politikama koje također počivaju na izazivanju straha?”, “Kakav je utjecaj medija na to?” i “Ima li strah, uz očite negativne, i neke pozitivne strane?”.

Naravno da je tema još uvijek aktualna i bit će još zadugo, možda čak sve više, jer ekonomsko-politički sistem pod kojim živimo vješto manipulira strahom kao urođenom ljudskom karakteristikom, potencirajući ga u onim sferama života u kojima mu je to potrebno kako bi ugušio otpor i lakše ostvario svoje ciljeve. Metode koje se pritom koriste sve su suptilnije, ali je pritisak na pojedince i zajednice sve brutalniji.

OPIJUM NARODA

O ulozi medija u širenju straha, što je danas evidentnije nego ikad, pisao je i Lars Fr. H. Svendsen u svojoj kultnoj knjizi “Filozofija straha”. Je li strah, kako to zaključuje Svendsen, doista postao neka vrsta kulturnog zrcala kroz koje promatramo svijet, ali i najvažnija roba koju masovni mediji iznose na prodaju? Što nam o tome možete reći?

- Budući da strah izvire iz same srži našeg bića, iz prahistorijskog, animalnog sloja ljudskog bića, napredak kulture, kao preobražavanja ljudske naravi, nije mogao niti će ikada moći otkloniti strahovanje, nego samo transformira strah. A budući da je ljudski život sve kompleksniji, strah prožima sve više pora ljudske kulture - djeluje sve šire i sve dublje.

U održavanju i poticanju straha ključna je uloga medija. S jedne strane, mediji to čine iz prizemnih razloga, da bi povećali svoju prođu, jer kada se stvori atmosfera u kojoj svaki čas očekujete da vam požar dođe na kućni prag, da vam atomska bomba padne u susjedstvo ili da vas susjed upuca, više ćete tragati za informacijama, to jest više ćete konzumirati medijske sadržaje. No, s druge strane, treba imati u vidu da mediji to uvijek čine po izravnom ili neizravnom diktatu vladajućih političkih i ekonomskih struktura kojima su masmediji glavno sredstvo ostvarivanja moći. Samo na prvi pogled strah mobilizira, to jest nuka na užurbanu, paničnu akciju, ali zapravo strah paralizira ili, u najmanju ruku, pasivizira, tjera na povlačenje. Tako se mase potencijalnih prosvjednika pretvaraju u poslušno stado.

Nije to ništa novo: ono što su nekoć moćni vladari i društvene elite činili uz pomoć religije, kao jedne od najvećih poticateljica straha, danas čine novi vladari i nove društvene elite uz pomoć medija koji su, da iskoristim Marxovu frazu, “opijum naroda”.

U slučaju Hrvatske, gdje smo kad se radi o strahu i medijima?

- Nema u Hrvatskoj ničega čega nema u svijetu i obrnuto, sve čega ima u svijetu postoji i kod nas, samo se možda na drugačiji način pojavljuje, a to vrijedi i za kulturu i politiku straha. Hrvatski političari su, kao i oni svjetski, shvatili da je strah najbolje sredstvo kontroliranja i manipuliranja građana, u čemu im dakako hrvatski mediji, kao i oni svjetski, svesrdno pomažu. Pitanje dugotrajne neisplate plaća ili masovnog dijeljenja otkaza, ubrzani privatizacijski proces koji je ordinarna pljačka javnih i zajedničkih dobara i mnoga druga zla koja nam se događaju - nekako padaju u drugi plan kad zakrčite medijske kanale požarima, poplavama, terorizmom, pedofilijom, Srbima i tako dalje. Pokazuje se da nisu potrebni progoni poput nacističkih i staljinističkih da bi se discipliniralo građane. Ako pritisnete pravo dugme, a strah je jedno takvo dugme, ljudi će se sami pokoriti. O tome svjedoči recentna kratkovidna prodaja vlastite slobode da bi se navodno dobila zaštita, bilo u smislu terorizma ili u smislu društvenih mreža.

UTJECAJ PREDRASUDA

Osim medija, za koje je strah “potrošna roba”, da se tako izrazim, koliko i predrasude generiraju širenje straha i obratno?

- Predrasude, odnosno stereotipi kojima se utječemo kada nemamo znanja o nečemu ili nekome, plodno su tlo za nastanak i rast strahova, štoviše, najvažniji faktor. Mitovi i religije sa svojim praznovjerjima vjerojatno su najbolji primjer za to. Strah od prolaznosti i smrtnosti ili strah od prirodnih pojava - od svega onoga što ne možemo potpuno razumjeti i kontrolirati, a s čime se psihološki ne možemo pomiriti - morao je nekako biti racionaliziran, ali te vrste racionalizacije nisu doprinosile pravom razumijevanju nego su jedne strahove utišavale drugim strahovima. No, najopasniji utjecaj predrasuda, kao kompenzacije za neznanje, vidim u međuljudskim odnosima, jer tu predrasude izravno vode u diskriminaciju, a nerijetko i u destrukciju. “Drugi” kojeg ne upoznaš, nego ga naprosto percipiraš kao drugačijeg i ostaje ti nepoznat, izaziva nelagodu, pa i strah. Nesvjesno se smatra da je sve što nisam ja ili neko zamišljeno “mi” neprijateljsko spram mene i “nas”. Smatram da stroge binarne opozicije, na kojima nažalost počivaju međuljudski odnosi, kao što su mi/oni i prijatelj/neprijatelj, proizlaze iz neznanja, tjeskobe, zazora i straha.

ETIKA ODGOVORNOSTI

Je li i koliko strah i sve vezano uz strah (strahovi, fobije, paranoja u društvu...) mjerilo zrelosti, ali i razvoja društva, njegova napretka ili nazatka? Drugim riječima, koliko skolnost strahovima i fobijama, da tako kažem, djeluje otegotno na razvoj društva, njegovu stabilnost, otvorenost prema drugima i drugačijima, demokratičnost, mentalnu i fizičku ravnotežu?

- Porast straha ili tjeskobe u nekoj zajednici, bilo na individualno-psihičkoj ili na općedruštvenoj razini sigurno nije dobar znak, a pogotovo nije znak zrelosti i napretka. Erozija demokratičnosti u nekom društvu, i to ne samo pod diktaturama i totalitarnim sistemima nego i u našem pseudodemokratskom društvu, može se pratiti i na liniji straha. Međutim, strah, budući da je u osnovi obrambeni mehanizam, ponekad može djelovati i pozitivno. Recimo, filozof Hans Jonas smatrao je da nam je za utemeljenje jedne ekološke etike kao etike odgovornosti potrebna “heuristika straha”, odnosno da tek u strahu pred sve izvjesnijim uništenjem čovjeka i prirode možemo pronaći principe jedne nove etike i moralnosti, koje bi bile usmjerene na očuvanje čovjeka i prirode. A jedan drugi filozof, Albert Schweitzer, učinio je “strahopoštovanje prema životu”, što je također jedna inačica straha, temeljnim principom svoje bioetike.

Postoji li uopće izlaz iz “matrixa straha”, u koji smo ne svojom voljom uvučeni?

- Informiranje preko nezavisnih izvora, kakvih nasreću još uvijek ima, te njegovanje i razvijanje kritičkog mišljenja koje je usmjereno na društveni i politički angažman - jedini je način da se principi straha i moći obesnaže te da se, kao protuteža, promoviraju principi nade i odgovornosti.(D.J.)

Dr. sc. Hrvoje Jurić, izvanredni profesor etike i bioetike na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

ČITATI HEIDEGGERA
Poučno za razumijevanje današnjih zbivanja u svijetu i u Hrvatskoj

Kako na strah gleda filozofija, odnosno može li se o strahu govoriti i kao filozofijskoj kategoriji, u određenoj mjeri, dakako?

- Strah je vrlo važna filozofijska kategorija i njime su se bavili mnogi filozofi, od Aristotela i Epikura, preko Hobbesa, Rousseaua i Kierkegaarda do Fromma, Sartrea i Heideggera, koji je meni osobno najzanimljiviji u tom pogledu jer je u svom djelu “Bitak i vrijeme” načinio i razradio razlikovanje između straha (Furcht) pred nečim jasnim i opipljivim i tjeskobe (Angst) pred nečim neodređenim, takoreći, pred svijetom kao takvim, govoreći i o drugim varijantama kao što su groza, užas, bojažljivost, zazor, zebnja i preplašenost. To nije samo doprinos razumijevanju ljudske egzistencije na jednoj općenitijoj razini nego je iskoristivo i za razumijevanje aktualnih društvenih i političkih zbivanja.

HAJRUDIN HROMADŽIĆ

Tamo gdje caruje neznanje, strahu su širom otvorena vrata

 

Kultura straha kao svojevrsna rezultanta "politike straha", kako ju je, poznato je, definirao Frank Furedi, počiva na uspostavljanju, širenju i perpetuaciji pojačanog osjećaja ugroženosti i nesigurnosti kao općeg dominantnog stanja stvari u suvremenom svijetu i društvu.

Premda može zvučati poput neke teorije urote, smatram da su dva osnovna razloga, ali i efekta, dominacije kulture straha danas. Jedan je činjenica da u ime ugroženosti, potrebe za sigurnošću i slično režimske strukture moći olakšano provode razno politike nadzora, kontrole, cenzura itd., a kod populacije proizvode dojam navodne neizbježnosti provođenja takvih mjera jer je situacija, reći će, permanentno izvanredna. Samo što je to, čini se, sve više "trajno izvanredno stanje", paradigma u kojoj se zatekao SAD nakon rujna 2001., a potom i ostatak svijeta.

Drugi je razlog, rekao bih, ekonomsko-profitnog tipa. Naime, brojna su psihološko-bihevioralna i sociološka istraživanja pokazala da su ljudi izloženi strahu u stanju smanjene racionalne prosudbe, trezvenog odlučivanja i slično, a takva populacija čini zapravo i bolje potrošački orijentirano društvo. Stalna izloženost podražajima, šokovima itd. svakako proizvodi ranjiviju osobu, koja potom teže uspostavlja kritičku distancu, odmak od reklamnih idioma, proizvoda i usluga potrošačkog kapitalizma.

Mediji u svemu tome imaju nezamjenjivu ulogu. Već se u 70-im godinama prošlog stoljeća, u okvirima tada još uvijek mlade discipline medijskih studija, posebice tzv. Glasgow medijske grupe, uočio taj problem te definirao i analizirao pojmovima/konceptima kao što su "medijska panika" i "spirala pojačavanja", koju mi danas najčešće svodimo na široki pojam medijskog spina. Radi se o fenomenima koji su već u tadašnjem medijskom svijetu bili evidentni, a u razdoblju od tada do danas sve se to samo potvrdilo, kako su mediji sve skloniji širenju katastrofičnosti i svojevrsne apokaliptične slike svijeta ("bad news" model), a pojedini medijski žanrovi, poput crne kronike, sve više prodiru u prednji plan i polako ali sigurno postaju obrazac za formatiranje vijesti i medijskih priča koje ne dolaze neposredno iz domene crne kronike.

Sumarno bih rekao da je cijelo ovo stanje stvari i rezultat velike krize prosvjetiteljskog ideala, koji se sve više nadaje kao samo jedna povijesna epizoda, za koju se vjerovalo da može biti prijelom s dugim razdobljem dominacije neznanja, mitova, bogobojaznog doživljaja svijeta.

Svi su izgledi da se sama paradigma prosvjetiteljstva iscrpila i primakla svome kraju. U svijetu današnjih medija, kojima sve više dominiraju "fake news" i tzv. postčinjenična matrica pri oblikovanju slika svijeta, čini se da nikada nismo bili udaljeniji od ideala kritički prosvijećenog uma, koji je raskinuo sa "samoiskrivljenom nezrelošću" i koji je spreman na bazi argumenata i racionalne rasprave nositi se s izazovima života. A tamo gdje caruje neznanje, strahu su širom otvorena vrata.

Dr. sc. Hajrudin Hromadžić, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci

STIPE KUTLEŠA

Uz laži i predrasude dobro dođe i malo straha

 

Svjedočimo posvemašnjem medijskom žutilu na svim razinama, u medijima se forsira strah, paranoja, dramatika pod svaku cijenu... Koliko su za današnje stanje hrvatskog društva odgovorni tzv. masovni mediji?

- Općepoznato je da su mediji jedna od najvažnijih poluga svake vlasti, pogotovo totalitarne. To još mnogi, nažalost, nisu shvatili i vjerojatno nikada i neće jer jednostavno nisu u stanju to vidjeti. Zahvaljujući tome, mediji kreiraju stanje društva. Točnije, oni koji upravljaju masovnim režimskim medijima. Mediji su uglavnom samo instrumenti nekoga ili nečega. Ali ne uvijek i ne nužno svi. Kada se govori o kreiranju stanja u drušvu, onda su mediji samo produžena ruka politike i onih kojima uglavnom ni do čega nije stalo osim do vlasti, povlastica, upravljanja sudbinama drugih i sl. Da bi to mogla, politika koristi svu moć tzv. masovnih državnih ili režimskih medija i bez imalo morala, umjesto da objektivno informira, sustavno dezinformira, prešućuje, a nerijetko i laže. Neki su mediji prave tvornice laži. To je zapravo dobro smišljen i sustavno razrađen program obmanjivanja u svrhu očuvanja "poželjnog" stanja u društvu. Mediji iskrivljuju informacije i tako oblikuju svijest i ponašanje korisnika informacija. Drugim riječima, mnogi korisnici postaju preodgojeni, vojska ideologiziranih aktivista u službi režima. Na sreću, postoje i druge vrste medija i medijskih djelatnika, kojima je ipak više stalo do istine i društva u kojemu živimo i radimo. I tu je moralna i društvena odgovornost svakog, ma kako malog, medija i novinara.

REŽIMSKI MEDIJI

Kad smo kod medija, uz časne iznimke, kako sami kažete, mnogi prodaju strah, da tako kažem, jer je on, strah, najtraženija roba na medijskom tržištu. Kako to komentirate?

- Za medije je senzacija najvažnija stvar pa makar bila i nategnuta, izmišljena i sl., a takva je u pravilu. Da bi bili u nečemu prvi, mediji ne prežu ni od laži. Svi znamo da je laž kratkoročno moćnija od istine. Neki su narodi, prema kazivanju njihovih vlastitih akademskih prvaka, svu svoju prošlost i sadašnjost utemeljili na laži. A kad je potrebno, mediji su tu da posiju manje ili više straha. To ponajprije radi politika i političari kao vrsni manipulatori i medijima i masama. Kod moralnih i čestitih ljudi oni uglavnom nemaju ni mrvice autoriteta. Političari su prepoznati od većine kao moralni talog društva. Postoje časni i ekstremno rijetki izuzetci. Onima prvima ništa drugo i ne preostaje nego manipulurati s pomoću proizvodnje straha. A to rade njihovi mediji, i to vrlo uspješno. I zavode politički polupismene i nepismene. Mora se dodati da su Hrvati uglavnom politički slabo pismen narod i stoga smo, između ostalog, tu gdje jesmo. Dobra informiranost, znanje i malo hrabrosti glavni su neprijatelji straha. Na svu sreću, u svijetu, a ponekad i u Hrvatskoj, ljudi su već prepoznali zlu stranu medija (a zapravo onih koji njima upravljaju). I odupiru im se. Ili ih bar uzimaju s rezervom, čak i ignoriraju. Zato bi poruka bila: ne treba vjerovati lašcima jer ćemo ih po njihovim plodovima, tj. (ne)djelima, prepoznati.

U slučaju Hrvatske, vidimo to i čitamo vrlo često, za mnoge medije vrijedi pravilo - što gore to bolje, što je vijest crnija, to je čitanija, više “klikana”...?

- Kada je riječ o Hrvatskoj, njezinim režimskim medijima i njihovim vlasnicima, onda je stvar još gora i primitivnija. Mediji ruše i uspostavljaju vlade, izvode ljude na ulicu a da “uličari” i ne znaju zašto su na ulici. Panem et circenses! Svjedoci smo da tzv. hrvatski državni mediji (osim imena nemaju gotovo ništa hrvatskoga) ruše temelje hrvatske države, ponižavaju narod, proglašavaju ga fašističkim, ustaškim, zločinačkim i sl. Koja je poruka? Takav narod i ne zaslužuje vlastitu državu. A kad ju je već izborio kao “slučajnu državu”, onda je treba oblatiti i pokazati da u njoj ništa ne valja, da ništa ne funkcionira, da u njoj žive ljudi s ustaškim gujama u njedrima i sl. Kad bi to izrekao bilo koji građanin ove države, trebalo bi ga upozoriti na neprimjerenost takvih izjava. A u Hrvatskoj to govori predsjednik države. Jadna je država i narod kad su imali takvoga predsjednika. To je samo jedan od mnogih drugih primjera. Mediji upravo takvima daju pozornost i kada nisu više na vlasti. Zato mladi, obrazovani i sposobni, pametniji i moralniji od gotovo svih političara, između ostalog, što prije nastoje napustiti zemlju. Time se moralni i intelektualni talog društva oslobađa nepoželjne konkurencije. Dok je taj najbolji sloj društva izvan domovine, vlastodršci ne moraju strahovati za svoje ničim zaslužene položaje. Za razliku od njih, oni koji su napustili Hrvatsku pokazali su svoje ljudske i stručne kvalitete tako što su dobrodošli u svakoj državi svijeta, osim u rođenoj domovini. Tko je još dovoljno blesav da će povjerovati u brigu vlastodržaca za hrvatsku mladež? Sasvim suprotno - “raselit ih triba da ih manje ima”, kako se kaže u jednoj pjesmi.

A one koji ipak ostanu treba na sve načine diskvalificirati. Uvesti im, na primjer, porez na nekretnine, harač. Svi znamo da su nas sa zgražanjem indoktrinirali s deset posto harača u vrijeme Turaka. U odnosu prema ovom danas, Turci su bili milost Božja. Sljedeća je stvar uhititi što veći broj onih koji uzvikuju ZDS jer su oni jako opasni za prosperitet ove države. Po mogućnosti da budu branitelji, jer su oni pomrsili račune svima onima koji su tobože vodli državu nakon 2000. godine. Nisu oni opasni za državu koju su stvorili, nego za vlastodršce koji je nisu htjeli i koji ju rastaču. Također treba po mogućnosti javnosti ne objaviti uzroke na stotine “atraktivnih” požara, osim ako u pitanju nisu “osvetoljubive” Hrvatice. Jer to je opet u interesu stabilnosti u “regionu”. A i po volji je gazdama iz B i B. Nemojmo se čuditi ako se uskoro pojave “spasitelji” koji će brojna požarišta pokušati nekako “unovčiti”.

IDEOLOGIJA STRAHA

Koliko smo samo puta čuli informaciju iz koje se gotovo ništa ne zna - ni tko, ni što, ni zašto. Cilj je zakamuflirati stvar, a ostati “pošten”, jer je informacija ipak otišla u eter. Hrvatski državljani i tako nisu zaslužili istinite informacije. Uz laži i predrasude dobro dođe i malo straha, što sve tzv. hrvatski režimski mediji rade uz blagoslov i instrukcije svojih gazda. Strah u javnom životu Hrvatske nikada nije bio veći nego što je danas. A strah je obilježje nenarodnih totalitarnih režima.

Mnogi strah tretiraju i kao filozofsku kategoriju. Koliko je to opravdano?

- Kada kažete “filozofija straha”, ja bih radije upotrijebio primjereniji naziv. To je ideologija straha. Često se, nažalost, riječ “filozofija” koristi u krivom i omalovažavajućem smislu. I to je plod neprofesionalnosti medija. Oni koji siju strah nemaju s filozofijom ništa jer filozofija i filozofiranje nastaju iz slobode, a ne iz straha. Pojam filozofiranja treba također osloboditi njegova svakodnevnog pučkog razumijevanja kao nečega što je besmisleno. Takvo razumijevanje nametnuli su ideolozi koji su se često skrivali iza filozofije. Marksizam, komunizam i sl. ideologije nisu nikakve filozofije, nego čiste obmane i totalitarističke krivotvorine koje su zabranjivale svako drugo mišljenje osim svoga. Zato totalitarni sustavi ne mogu stvoriti istinski slobodna i prosperitetna društva.

Hrvatsko društvo danas je također u nekom smislu totalitarno društvo jer se temelji na laži i strahu i želi nametnuti staru provjereno krivu sliku svijeta. Tzv. antifašisti u Hrvatskoj čisti su totalitarci, daleko gori od fašista. A njih podržavaju i hrane sve dosadašnje hrvatske vlasti u proteklih sedamnaest godina. I, naravno, njihovi mediji. Antifašisti u Hrvatskoj ne postoje, to je samo izmišljeno zanimanje neradnika koji muzu novac poštenih građana. Režimski im mediji daju više pozornosti nego bilo čemu drugome. Zato vrlo veliku odgovornost za sve zlo koje će se dogoditi snose pristrani mediji. (D.J.)

Dr. sc. Stipe Kutleša, znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu i redovni profesor na sveučilištima u Zagrebu i Mostaru.

Možda ste propustili...

ŠTO JE UOPĆE OECD I ZAŠTO JE TOLIKO VAŽAN?

Slovensko-mađarska rampa za Hrvatsku: Susjedi zatvorili vrata

KATARINA OTT, RAVNATELJICA INSTITUTA ZA JAVNE FINANCIJE, ZAGREB

Vladu valja pohvaliti jer je Smjernice donijela na vrijeme

TJEDNI OSVRT

Prodavanje magle