Zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku organizira 12. i 13. listopada 2017. veliki međunarodni znanstveni skup pod nazivom “Naracije straha: Istraživački uvidi, metodološki problemi i teorijski izazovi”. S obzirom da se ovotjedna temu Magazina umnogome veže upravo uz problematiku o kojoj će se na spomenutom skupu raspravljati, za intervju smo se obratili dr. sc. Renati Jambrešić Kirin, višoj znanstvenoj savjetnici u Institutu za etnologiju i folkloristiku i voditeljici HRRZ projekta “Naracije straha: od starih zapisa do nove usmenosti”.

Dr. Jambrešić Kirin također je suradnica Centra za ženske studije u Zagrebu. Radove na teme ženske ratne književnosti, diskursa svjedočenja, socijalističke kulture pamćenja i rodne povijesti u Hrvatskoj objavljivala je u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima. Kritike, eseje i kratke proze objavljivala je u časopisima Quorum, Riječi, Treća, Tema, Forum i Književna republika, te na Trećem programu Hrvatskog radija. Autorica je knjige “Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja” (2008.).

Renati Jambrešić Kirin, Prosudbeni odbor književne “Nagrade Višnja Machiedo” dodijelio je P.E.N.-ovu nagradu za najbolje književno-esejističko djelo u 2015. godini za zbirku eseja “Korice od kamfora”.

Iz najave vidimo da je tema skupa Naracije straha koji organizirate najesen u Zagrebu vrlo aktualna. Sažeto, o čemu je riječ, o čemu će se sve na skupu raspravljati i kakve zaključke očekujete. Što vas je potaknulo da organizirate jedan takav međunarodni skup?

- Skup s međunarodnim sudjelovanjem Naracije straha dio je istoimenog, netom započetog, projekta koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a koji okuplja devet suradnika folklorista, filologa, komparatista i kulturologa, od kojih četvero iz Instituta za etnologiju i folkloristiku. Riječ je o četvrtom u nizu folklorističkih skupova u organizaciji Instituta koji se nadovezao na skup o humoru, jer su strah i humor, unatoč njihovoj aktualnosti i manipulativnosti, važne kulturne konstante uz pomoć kojih predstavljamo, simboliziramo i kanaliziramo neuralgične točke pojedinca i zajednice.

Prema teoretičaru Franku Furediju, umjesto prosvjetiteljske nade u progres i bolju budućnost strah je ono što oblikuje i uniformira kulturne imaginacije 21. stoljeća. Folkloristima i drugim teoretičarima kulture upravo je ovaj proces (verbalnog i neverbalnog) oblikovanja te komuniciranja straha najizazovniji, a element prožimanja usmenih (uvelike tradicijskih) i pisanih (sve više digitalnih) kodova najvažniji u analizi.

S obzirom na velik broj prijava iz Hrvatske i neposrednog okružja (Slovenija, Srbija, BiH, Makedonija), kao i dva pozvana predavača - prof. Barbaru Tornquist-Plewa sa Sveučilišta u Lundu te prof. Nicholasa Ridouta sa Sveučilišta Queen Mary u Londonu - u dva dana ćemo intenzivno razgovarati o genealogiji i disciplinarnom “kroćenju” strahova, o ulozi straha u konstruiranju kulturnih trauma i javnih politika pamćenja u Srednjoj i Istočnoj Europi (posebice unutar komemorativnih praksi), o “strahu od mnoštva” koji nastaje s krizom feudalnog društva, o “iracionalnom strahu od prerane sahrane” na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, o strahu od “socijalnih bandita” u fašističkoj Istri ili pak o strahu od “komunističkih egzekutora” u istoj regiji 1945. godine, o medicinskim fobijama i tehnofobijama, o strahovima u odnosu majka - kći, o užitku u horor-romanima i filmovima, o ulozi književnosti, filma i kazališta kao estetsko-etičkih katalizatora više ili manje osviještenih strahova zajednice, te naposljetku “o strahu od samog straha” kako ga vide Grimmove bajke i s kojim se hvataju u koštac suvremeni psihoterapeuti i komunikolozi.

Kad je riječ o “fenomenu straha”, odnosno “naraciji straha”, pa i “filozofiji straha”, da tako kažem, što bi sve ti pojmovi obuhvaćali?

- Kod “fenomena straha” treba uzeti u obzir individualno i grupno, humanističko i biologističko, pokraj filozofskog, moralnog, komunikacijskog i drugog značenja emocija. Svaki od ovih pristupa otkriva nam dio istine o “afektivnom kontinuumu” straha i njegovoj složenoj prirodi, o njegovoj hormonskoj, kognitivnoj, društvenoj, političkoj ili pak komercijalnoj vrijednosti. Kao i kod drugih emocija, riječ je o kompleksnom fenomenu - koji objedinjuje ono što nazivamo primarnim i sekundarnim strahom, fobijama, ali i tjeskobom, anksioznošću i panikom - te koji ne može zahvatiti samo jedna disciplina ni samo jedna teorija. Ne postoji čak ni konsenzus u kojoj su mjeri strahovi intimni i individualni, posljedica konkretne anamneze, a koliko su “naučeni”, sugerirani, “zarazni” ili “viralni”.

Ovu liniju razmišljanja poznajemo bar od Rousseaua i Eliasa koji razlikuju “prirodne” i moralno neutralne od manje vrijednih, “artificijelnih” i “kultiviranih” emocija koji su rezultat civilizacijskog razvoja. Freud je sugerirao da moderni život započinje onda kad pojedinac veliki dio svoje osobne slobode mijenja za osjećaj kolektivne sigurnosti. Samo što danas taj provizorni osjećaj sigurnosti plaćamo skuplje nego ikad dosad, a njime se više ne bave filozofim nego medijski savjetnici, stručnjaci “sigurnosnih studija” i “menadžeri rizika”.

Što se tiče medija, možemo li govoriti o današnjoj komercijalizaciji straha? Svjedočimo komercijalizaciji svega, pa i emocija, napose straha, što posebno do izražaja dolazi u medijima (svjetskim, ali i našim), za medije je strah najvažnija roba, strah se dobro prodaje, u medijima se forsira strah, paranoja, dramatika pod svaku cijenu... Kako to komentirate?

- Riječ je o vrlo širokoj, kompleksnoj i ambivalentnoj temi, pa ću ovdje izdvojiti samo dva pristupa o kojima će biti riječi na skupu. Jedan je vezan uz ulogu masovnih medija i interneta u teorijama zavjere, a drugi uz moralnu paniku oko pogubnog utjecaja (“nasilnih”) digitalnih igara (na djecu i odrasle). Dočim suvremene teorije zavjere pomažu korporativnu proizvodnju paranoje i potvrđuju snagu “korporatizma” kao temelja novog svjetskog poretka, moralna panika od nasilnih digitalnih igara može se tumačiti i kao strah od novog, drukčijeg svijeta koji, u očima onih koji imaju moć, izgleda nepredvidljivo i potpuno distopijski.

U svakom slučaju, folkloristi nisu skloni apokaliptičkim viđenjima pogubne uloge masovnih medija i interneta u suvremenom društvu. Smatramo da se novi oblici zahtjevne i antagonističke realnosti s karakterističnom “zbrkom trenutka” najbolje artikuliraju, komentiraju i razrješavaju novim komunikacijskim oblicima i kanalima kao što su društvene mreže. I velike zajednice i male grupe, kako ih razumiju folkloristika i etnologija, ali prije svega pojedinci, osvještavanjem straha i pripovijedanjem o njemu mogu pružiti učinkovit otpor i protutežu onima koji strah proizvode, umnažaju i naplaćuju. (A riječ je prije svega o komercijalnim medijima koji žive od infotainmenta, od “ilustriranih” i “spektakuliziranih” strahova i društvenih tjeskoba).

Pripovjedno nam umijeće, posebice u osobnim pričama, svjedočenjima i memoarima preživjelih, pokazuje kako strah može postati izvor hrabrosti, otpora i smionosti. Toliko je običnih malih ljudi u vremenu terora i paničnog straha pokazalo da je spremno žrtvovati svoj život u obranu drugih, još ranjivijih i nezaštićenijih, i suprotstavilo se poznatom opisu ustrašenog čovjeka iz Marinkovićeva Kiklopa: “Bojim se naprosto kao kokoš za svoju nezaštićenu glavu koja je za mene u času straha najveća kulturna vrijednost, jer ona jedina misli što će biti sa mnom.”

Strahovi nekad i danas? Koje su razlike između strahova u 20. stoljeću i strahova u 21. stoljeću?

- Svaki pojedinac, svako društvo, svako doba i kultura imaju svoje dominantne strahove. U antici se posebice strahovalo od gnjeva bogova ili predaka, u srednjem vijeku od kuge, zlih sila i nadnaravnih bića, u moderno doba od revolucija, ratova i otuđenja, a danas neka istraživanja pokazuju da je strah od gubitka mobitela na vrhu ljestvice osobnih strahova. Tu su, naravno, i strahovi od gubitka posla i statusa, od neuspjeha i osamljenosti, strahovi od ekoloških katastrofa, HAARP-a, GMO-a i false flag napada, od novih pandemija i posljedice cjepiva, od cenzure i gubitka privatnosti, od vršnjačkog i nasilja na društvenim mrežama itd.

Strahovi suvremenog čovjeka nisu samo strahovi od Drugoga i drukčijeg nego i od bliskoga i poznatoga, od skrivenoga i zatajenoga, te su duboko ukorijenjeni u kulturnom i društvenom imaginariju dugoga trajanja. Psihoanalitičar Ivan Ward smatra da nam sve brojnije fobije pomažu u smislu da drže stvarnost podalje od nas i daju nam prostora i vremena u kojem možemo “rasti vlastitom brzinom”.

Nakon svega što ste rekli, kakva bi bila poruka za kraj, konkretno vezana uz sve one ljude, mlade i starije, koje tema straha zanima, a usto imaju i neku svoju priču o strahu, koja bi se mogla pohranti i arhivi straha?

- Samo bih još iskoristila ovu priliku i pozvala sve čitatelje Glasa Slavonije, kao i sve mrežne korisnike, da svoju priču o strahu, fotografiju, crtež, video i sl., pošalju u naš projektni Arhiv straha na adresi http://narratingfear.com/arhiv-straha, kako bismo dobili što širi uvid u naše recentne intimne i društvene strahove.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ