Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA STRAHA U VREMENU GLOBALNIH I LOKALNIH PRIJETNJI (I.)

Utapanje u crnilu: Strah je najvažnija roba koju mediji iznose na prodaju!
Objavljeno 2. rujna, 2017.
ČEGA SE HRVATI NAJVIŠE BOJE, ŠTO NAS SVE PLAŠI? KAKVA JE PRITOM ULOGA MEDIJA?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA STRAHA U VREMENU GLOBALNIH I LOKALNIH PRIJETNJI (II.)

Hrvoje Jurić: Ako pritisnete pravo dugme, a strah je jedno takvo dugme, ljudi će se sami pristati pokoriti

INTERVJU: RENATA JAMBREŠIĆ KIRIN

Strahovi nisu samo od drugoga i drukčijeg nego i od bliskoga i poznatog!

Mnogi će reći kako su za puno toga čega se ljudi boje krivi mediji i njihova strategija sijanja straha i izvlačenja iz konteksta i u kontekstu pojedinačnih negativnosti na razinu općeg lošeg stanja u društvu.

Danas je “filozofija straha” potrošna roba koja prodaje novine i portale čini “ekskluzivnim” mjestom ostrašćenosti, oazom mazohističkog uživanja u histeričnoj svakodnevici, koja nam se bez pardona servira za doručak, ručak i večeru... Lijepe vijesti, objektivnost, logika zdravog razuma, to malokoga zanima, jer važno je držati se principa “što gore to bolje”, histerične agende, u kojoj je stvarnost crnja od samog đavla.

Naravno, s obzirom na to da nitko nije otok, odnosno da svi živimo u svijetu u kojem je strah objektivna kategorija, neke vrste straha jednostavno nije moguće izbjeći. Primjerice, tko normalan ne bi bio zabrinut kad vidi i čuje kako se međusobno prepucavaju Sjeverna i Južna Koreja i usput ispaljuju rakete, a sve pod “paskom” SAD-a? Tko ne bi bio zabrinut kad vidi i čuje što svijetu danas čini terorizam, što ratovi, što neodgovorne političke elite, naravno, uvijek pod krinkom zabrinutosti za sudbinu svijeta i civilizacije? Tko ne bi bio zabrinut kad vidi i čuje što nam sve radi podivljala klima, potresi, uragani, suša, poplave...? Tko ne bi bio zabrinut kad vidi i čuje o prijetnji kojekakvih epidemija, boleština, gladi, da o mogućnost nuklearnog holokausta i ne govorimo?

U svemu tome, u svijetu koji nas okružuje, teško je oduprijeti se strahu. A kad pritom strah, paniku, histeriju... još svednevice potiču mediji, tiskani manje, a elektronski više (portali kojih je mali mlijun), s pravom se možemo zapitati u kakvom to svijetu živimo i kamo taj svijet ide, srljamo li stvarno u propast ili ipak nije sve tako crno i bezizlazno. Ako ništa ne možemo učiniti na globalnom planu, onda se valja bar strategiji straha kojoj svjedočimo u medijskom prostoru, uključujući i hrvatski, nekako oduprijeti, sagledati koliko-toliko objektivno situaciju, smiriti živce, pokušati pružiti otpor strahu u vremenu straha. Nije, naravno, to laka zadaća. Još je teža kad vidimo i slušamo što su od pojedinačno teških situacija kadri učiniti mediji. Drugim riječima, kad se pojedinačne negativnosti forsiraju u prvi plan, kad se neki događaj, recimo, aktualni požari ili pak porez na nekretnine (da, i to pripada u širi kontekst straha) poopćuje kao totalna katastrofa za cijelu državu, gotovo kao sudnji dan (dakako, uz dužno poštovanje prema unesrećenima, potrebitima, ljudima koji su sve izgubili...), kad se sve prati i medijski tretira do krajnosti histerično i apokaliptično (tu spadaju i vječni prijepori oko ustaša i partizana, a i “strahom” od HOS-ove ploče u Jasenovcu također nas bombardiraju kao da je to najvažnija stvar o kojoj ovisi opstanak države), onda je zbilja trunka razuma u moru kaosa jedina mguća opcija da se othrvamo svemu što nam se svaki dan medijski servira kao strašno i katastrofalno, kao očajno i beizlazno, panično i histerično, kao loša karma, kao smrt svake nade u sjeni “filozofije straha” i naracije beznađa.(D.J.)

ĐORĐE OBRADOVIĆ

Širiti strah i paranoju danas je profitabilno

 

Uloga medija u širenju straha evidentnija je nego ikad prije. Je li strah za medije alat za izvješćivanje o stvarnosti ili roba koja se dobro prodaje?

- Javni interes je osnovni razlog postojanja masovnih medija i on se ukratko može opisati kao sve ono što je važno za što bolji život ljudi i funkcioniranje društva. No u praksi umjesto javnog interesa prevladava interes javnosti koji uključuje ono što javnost zanima, prije svega zbog zabave i razbibrige. Uz teme poput tračeva iz života “bogatih i slavnih”, koji u stvarnosti ne moraju biti ni bogati ni slavni, nego medijski proizvedene poznate osobe, snažne emocije, a među njima je temeljna strah, također izazivaju veliku pozornost javnosti. Strah je urođen pa je medijsko igranje na kartu straha profitabilno jer su medijski prilozi koji ga izazivaju zaista “roba koja se dobro prodaje”. Za medijsko širenje straha, koje povremeno prerasta u stvaranje panike, zbog privlačenja više čitatelja, korisnika medija, a time i većeg zadovoljstva oglašivača, stvarnost prestaje biti važna i ona je samo povod za stvaranje “priča”.

Vi se u svojim radovima protivite prihvaćanju pojma “priča (story)” iz američkog u hrvatsko novinarstvo?

- Prihvaćanjem priče, koja u hrvatskom jeziku označava plod mašte (poput Crvenkapice ili Pepeljuge) pristaje se na manipulaciju zato što novinari koji “pričaju priče” prestaju paziti na činjenice i dodaju u opise nečega što se zbilo i ono iz njihove mašte za što smatraju da bi čitateljima moglo biti zanimljivo. Na kraju rezultat zaista ispadne priča koja nema veze s istinom, u kojoj je dosta toga preuveličano, ponešto i prešućeno, umjesto novinarskog priloga koji bi morao biti točan, istinit, pošten (u odnosu prema činjenicima i pravilima novinarske struke), uravnotežen i nepristran.

Mogu li novinari biti objektivni?

- Ne mogu biti objektivni zato što su osobe, subjektivni su samim tim što na viđenje i shvaćanje događaja o kojima informiraju javnost utječe njihov svjetonazor, kućni odgoj, obrazovanje, pritisak oglašivača, vlasnika i(li) urednika, želja da njihov prilog privuče što veću pozornost, stereotipi kojih se nisu oslobodili, kontekst zbivanja i njihovo stanje, od zdravstvenog do imovinskog. No mogu biti pošteni i raditi prema pravilima novinarske struke i novinarske etike, uvažavati i iznositi činjenice, a ne pričati dodavanjem izmišljenih pojedinosti ili preuveličavanjem. Drugim riječima, moraju poštovati staro novinarsko pravilo da se “od buhe ne pravi slon, ali ni od slona buha”. Objektivnost postoji u egzaktnim znanostima poput matematike ili fizike.

Mogli smo nedavno uočiti da su, izvještavajući, primjerice, o čovjeku kojem je u požaru izgorjela kuća, mediji stvarali opću sliku da ništa ne funkcionira, da je sve loše, da država na valja, da je cijelo društvo u katastrofi... Kako to komentirate?

- Lakše je nešto raditi površno nego temeljito. Zato je lakše širiti paniku, posredovanjem medija, paušalnim procjenama nego istraživati kako je propisana protupožarna zaštita i provode li se propisane mjere, a ako se ne provode, tko je za to odgovoran. Moglo se vidjeti u medijskim prikazima požara kako za komentare stanja novinari često pitaju nestručne osobe, prvoga tko se zatekne u njihovoj blizini, a prava, bitna pitanja najčešće se i ne postavljaju. Jako su dobri primjeri za to da je mnogim medijima važnija forma od sadržaja razgovor novinara s premijerom. Najčešća pitanja premijeru glasila su na kojim je požarištima bio, koliko je dana proveo s vatrogascima i zašto nisu svi ministri sudjelovali u gašenju požara. Zdrava logika kaže da će svaki prosječno istrenirani vatrogasac bolje gasiti požar i biti efikasniji na požarištu od bilo kojega ministra s pravničkim, medicinskim ili politološkim obrazovanjem. Prava pitanja za premijera i ministre trebaju biti koje će se mjere i kad poduzeti da se obnovi vatrogasni vozni park i oprema i poboljša njihov radni i životni standard, kao i koje sustavne mjere postoje za pomaganje žrtvama prirodnih i drugih nepogoda i katastrofa. Ministri to moraju raditi, a ne vući protupožarna crijeva da bi ih neuki novinari snimali i proslavljali zato što ne rade vlastiti posao, nego ometaju vatrogasce pokušavajući kratko vrijeme raditi ono za što nisu uvježbani, niti znaju poput vatrogasaca. Istina, medijski je privlačnije prikazati ministra na požarištu i uzeti njegovu izjavu u kojoj kaže da “sve gori, ali da nema predaje” nego se baviti pravim uzrocima i posljedicama. Nažalost, informativni su mediji počeli tražiti medijske zvijezde i u prirodnim katastrofama umjesto da u javnom interesu ističu potrebu da svatko radi posao za koji je plaćen. Da požari nisu važni mnogim medijima, nego da su bili samo zgodan povod za “pričanje priča” i poticanjem straha privlačenje pozornosti korisnika medija, lako je dokazati pregledom naslovnica novina, početnih stranica portala i najava radijskih i televizijskih emisija od 22. i 23. kolovoza, kad je ranjavanje Zdravka Mamića, medijski stvorene “zvijezde”, požare posve stavilo u drugi plan. Još jednom je medijski proizveden interes javnosti pobijedio javni interes, još jednom je pojedinačan slučaj o poznatoj osobi mnogim medijima bio važniji od općeg dobra.(D.J.)

Dr. sc. Đorđe Obradović, doktor komunikacijskih znanosti, predavač medijske skupine predmeta na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru

NATAŠA JOKIĆ-BEGIĆ

Na portalima opasnosti vrebaju iz svakog kuta

 

U jednom ste razgovoru rekli kako su strahovi jednim dijelom evolucijski uvjetovani. Drugim riječima, bojimo se onoga čega su se bojali i naši preci. Ima li to veze s onim Jungovim “kolektivnim nesvjesnim”?

- Strah je urođena, evolucijski uvjetovana emocija, koja postoji i kod nižih vrsta. Strah je zapravo zaštitnik života, on upozorava organizam na opasnost i priprema ga na borbu ili bijeg. S evolucijskog stajališta bolje je nepotrebno bojati se i pobjeći nego se opušteno prepustiti opasnosti. Kaže se da evolucija voli strah, on je omogućio preživljavanje vrsta. Jung je to nazivao “kolektivnim nesvjesnim”, a mi danas govorimo o pripremljenosti moždanih struktura da prepoznaju one podražaje koji bi potencijalno mogli biti opasni. Zato se i danas kod ljudi koji generacijama žive u gradovima relativno često može naći strah od zmija, iako realne opasnosti nema. Strahovi od visine, krvi, pauka i ostalih malih životinja također su primjeri evolucijski uvjetovanih strahova.

Koliko je zapravo mehanizam straha, da tako kažem, složen, i u čemu se sastoji njegova složenost?

- Mehanizam straha izrazito je snažan, u tijelu se pokrene cijeli niz promjena čija je svrha pripremiti organizam za borbu ili bijeg. Nakon što se uoči prijetnja, pri čemu to uočavanje ne mora biti svjesno, pokreće se kaskada biokemijskih promjena koje dovode do ubrzanja pulsa, povišenja krvnog tlaka, ubrzanja disanja te preusmjeravanja cirkulacije na način da se krv “povlači” iz probavnog sustava i upućuje u mozak, ruke i noge. Tijelo je spremno za daljnje uočavanje prijetnje i ima dovoljno energije za bijeg iz situacije ili za borbu s njom. I sve to ima itekakvog smisla kada smo suočeni s realno opasnim situacijama, onima koje ugrožavaju život. Na sreću, današnja je svakodnevnica daleko manje opasna nego što je bila ona naših predaka, kada se taj mehanizam razvio. No nevolja nastaje kada se taj snažan mehanizam straha aktivira zbog onog što je realno bezopasno, ali mi doživljavamo kao opasno, primjerice, kritičnog pogleda šefa ili loše ocjene na ispitu.

Strahovi i fobije - je li to isto ili se radi o različitim pojmovima?

- Strah je emocija koja se razvija nakon što se uoči opasnost ili prijetnja. On ima funkciju prilagodbe i dobro je što ga imamo. Fobija je pretjerani strah od objektivno neopasne situacije. Kako znati radi li se o normalnom strahu ili se razvila fobija? Postoji jednostavno pravilo - ako strah kontrolira vas, a ne vi strah, tada se vjerojatno radi o fobiji. Ako osjećate nelagodu pri ulasku u avion, ali ipak letite, tada se radi o strahu. Ako propuštate putovanja na koja biste rado išli samo zato što ni pod kojim uvjetom ne ulazite u avion, tada imate fobiju.

Čega se ljudi najviše plaše, čega se najviše boje? Imaju li strahovi veze sa životnom dobi? Strahovi u mladih, odraslih i starijih - postoje li i kakve razlike, i čime su uvjetovane? Prema nekim istraživanjima, strah od smrti drugi je na ljestvici strahova, a na prvom je mjestu strah od javnoga govora. Kako to objasniti?

- Na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu provodili smo istraživanja na velikim uzorcima djece i odraslih. Rezultati su pokazali da se svaki treći odrasli čovjek boji bolesti i visine, svaki peti smrti i zmija, a najčešći strah u djece je strah od škole. Među prvih deset najčešćih strahova nalaze se i strah od neuspjeha, nasilja, malih životinja, gubitka bliske osobe, samoće pa čak i morskog psa. Muškarci se više nego žene boje operacija, zubara i leta avionom. Žene se pak u većoj mjeri nego muškarci boje malih životinja, samoće, gubitka bliske osobe i malih zatvorenih prostora poput lifta, aviona, ali i medicinsko-dijagnostičkih uređaja poput CT-a ili MR-a, za koje donedavno nismo ni znali da postoje. Nakon 30. godine smanjuje se strah od neuspjeha i strah od javnih nastupa, ali raste strah od bolesti. Nakon 40. godine opada strah od smrti, ali strahovi od bolesti i nasilja ostaju stabilni. U našem društvu, nažalost, škola je izvor velikog dječjeg straha i za to smo svi odgovorni. Škola se treba organizirati kao mjesto koje je ispunjeno znatiželjom i radošću, a ne strahom.

Kakva je uloga medija u širenju straha? S obzirom na to da živimo u svijetu izloženom sveopćem strahu (od terorizma, prirodnih katastrofa, ratova, bolesti, sudnjeg dana...), na što se može nastaviti i “kultura smrti” o kojoj govori Papa (pape), a što mediji svednevice forsiraju, postoji li uopće izlaz iz takvog stanja stvari, iz “zamke straha”, iz “matrixa straha”, u koji smo ne svojom voljom uvučeni?

- Objektivno, svijet je daleko manje opasno mjesto nego što je ikada bio, iako smo okruženi porukama koje nas uvjeravaju u suprotno. Mediji imaju ogromnu ulogu u širenju “kulture” straha, a od kada je interneta, to je još prisutnije. Otvorite bilo koji portal i vidjet ćete, opasnosti vrebaju iz svakog kutka i područja života. Ne znamo jesu li opasnije vremenske neprilike ili terorizam ili urotničke farmaceutske i prehrambene industrije koje nas truju i s nama eksperimentiraju. Najobičnija se kiša prikazuje kao potencijalna kataklizma. U borbi protiv toga može nam pomoći samo zdrav razum. Ljudi danas žive duže nego ikad prije. I kvalitetnije. Postoje stvari koje ni danas ne možemo kontrolirati, vjerojatno nikad i nećemo moći. I danas postoje opasnosti i trebamo ih se bojati, od njih bježati ili se s njima boriti. Ali prije svega trebamo razmisliti radi li se o realnoj opasnosti ili nametnutom osjećaju. Trebamo se bojati onoga što ugrožava život, a sve ostalo nije zaslužilo pokretanje tako snažnog mehanizma kao što je strah.(D.J.)

Dr. sc. Nataša Jokić-Begić, redovna profesorica psihologije, grana klinička i zdravstvena psihologija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

ZLATKO MILIŠA

Truju nas pesimizmom i beznađem

 

Jedna od medijskih strategija stvaranja kolektivne paranoje je "samo loša vijest je dobra vijest". Naravno, kad smo medijske konzumente navukli na katastrofična stanja. Ilustriram to sljedećim iskustvenim primjerom.

Jednom me pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: "Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala." Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju "žutilu i crnilu". Pitala me što imam komentirati na tu činjenicu. Odgovorio sam: "Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu: Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!"

Ne smijemo dopustiti da tamne medijske slike navuku sumorne oblake na naše živote, osobito djece i mladih. "Mržnja i strah bolesna su stanja uma. Štoviše, to su bolesti koje obilježavaju naše vrijeme", piše Harry A. Overstreet. Postoji evidentna razlika između medijske slike stvarnosti i one koja se u medijima prešućuje. Opažamo sve manje priloga s temom mira, suživota, odvažnosti, upornosti, napretka, radnih postignuća, ideala, povratka mladih iz inozemstva, gospodarskog oporavka ili vedrijih strana života, a sve se više prikazuju negative vibracije, nasilje, katastrofe, beznađe... Dijelim mišljenje s kolegom Slavenom Leticom: "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade."

Mediji koji nagrađuju degradaciju ljudskog dostojanstva nasilnike predstavljaju kao glavne junake pa se osobito djeca i mladi s njima poistovjećuju, zbog čega nasilje postaje poželjno i prihvatljivo, kada se sugerira: "Nasilje je u redu ako si u pravu." Nasilnim scenama mediji stvaraju smanjenu emocionalnu reakciju na nasilje i nereagiranje na žrtve nasilja izazivajući strah, a život predočavaju opasnim ili zastrašujućim. Zloporaba emocija koristi se kao otklon od razumnog razlučivanja. Kritičku svijest zamjenjuju nametnuti emotivni impulsi (bijes, strah itd.). "Razum je bez strasti dosadan, a strast je bez razuma razarajuća", kaže Chris Thurman.

Navodim nekoliko smjernica važnih u dešifriranju moći straha. Kao prvo ističem da se svi totalitarizmi hrane strahovima. To je opisala Naomi Klein u knjizi "Doktrina šoka i obamrlosti". A Thomas Jefferson je kazao: "Kada ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija. Kada vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi." I Majka Tereza više je puta upozoravala da je najveći poraz obeshrabrenje, korijen zla egoizam, najgori osjećaj mržnja, strah najveća prepreka, a oprost najveći dar. Te su poruke preduvjet za formiranje zdrave osobnosti, odgojnih vrednota, vrlina i zdravog društva. Ne treba(mo) strahovati od padova, jer oni nisu porazi, ako od njih dobijemo lekcije života. Jedna ruska poslovica kaže: Srdžba druge bode iglom, a sebe mačem.

Jedan od najhrabrijih ljudi, Nelson Mandela, izjavio je: "Shvatio sam da hrabrost nije odsutnost straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije onaj tko ne osjeća strah, već netko tko ga pobijedi." Energiju gubimo na nebitno. Promjene trebamo započeti tako da se ne iscrpljujemo nebitnim stvarima ili događajima, kao ni onim što ne možemo mijenjati. Laurence E. Shapiro u knjizi "Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta" piše da optimisti sami sebe "smatraju odgovornima za poticanje pozitivnih događaja. Razmišljanje pesimista je suprotno: dobri događaji su privremeni, a loši stalni. Skloni su katastrofičnom razmišljanju i preuveličavanju loših događaja." U kroničnom nedostatku pozitivnih vibracija najmanje nam trebaju, i zbog mentalnog zdravlja, ljudi sipe, koji nas truju crnilom. Razgovor počinju negativnim vibracijama, tračevima, floskulama, istim frazama ili ogovaranjima. Takvi su uvijek u problemima, a zapravo su žrtve vlastita pesimizma. U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: "Što predlažeš/predlažete?" Ako nema odgovora, dalje ne razgovaram. Građanska hrabrost mora biti jača od straha od neuspjeha. Jedna ruska poslovica kaže: Na smjeloga pas laje, a plašljivoga ujeda.

Ravnatelj psihijatrijske klinike Vrapče iz Zagreba Vlado Jukić drži da u današnje vrijeme uočavamo elemente kolektivne paranoje: "Polovina građana Hrvatske sumnja u onu drugu polovinu. Sumnjičavost je uočljiva na mnogim razinama života. Smatraju da su odnosi u društvu neiskreni i da mu onaj drugi nastoji nešto smjestiti ili ga na neki način predriblati. Stvara se kolektivni opći osjećaj sumnjičavosti. Svi viču 'ja hoću da je meni dobro', a ne vide da im ne može biti dobro ako je onome drugome loše."

Grčki povjesničar Tukidid zapisao je: "Tajna slobode jest hrabrost. Ili ćemo biti slobodni ili šutjeti. Oboje se ne može imati..." Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah postaje usud života suvremena čovjeka i njegovo prokletstvo. "Strah nema posebnu moć, osim ako mu se predate." (Les Brown) Da bi čovjek dostojanstveno živio, mora pobijediti strah, jer on paralizira racionalno prosuđivanje i vodi (društveno i osobno) kraju.

Prof. dr. sc. Zlatko Miliša, Filozofski fakultet Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera

Možda ste propustili...

KADA PRIMITIVIZAM KREIRA DRŽAVNU POLITIKU POSLJEDICE MOGU BITI POGUBNE

Crnogorska hrabrost je samo kriva kletva

ISTRAŽILI SMO - GDJE JE BOLJA HRVATSKA I ŠTO RADI (I.)

Može se kad se hoće: Strategija rada i razvoja umjesto nerada i beznađa!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VUKOVAR 18.11.1991. - 18.11.2017. (IV.), AUTENTIČNA SVJEDOČANSTVA

Vilim Karlović: Jedino dragom Bogu mogu biti zahvalan što sam danas živ

2

NIKOLA MATIJEVIĆ 11. STUDENOGA SLAVI 81. ROĐENDAN...

Lički zubar otporan na vrijeme:
Burna sudbina umirovljenog
osječkog stomatologa

3

USPOREDNI INTERVJU

Mislav Ante Omazić: Ne smijemo dopustiti da mediokriteti pobjeđuju