Vezani članci
HRVATSKA U SJENI ZLOKOBNIH SIMBOLA TOTALITARIZMA (I.)
MARIO JAREB
Početkom godine predstavili ste svoju knjigu “Heroji hrvatskoga domovinskog rata”. Kao podsjetnik, sažeto, što knjiga obuhvaća, koja su imena u knjigu uvrštena, koji su bili kriteriji...? Kakav je odjek knjige u javnosti, među braniteljima, povjesničarima?
- Hrvatski Domovinski rat jedini je rat u cijeloj svjetskoj i hrvatskoj povijesti nakon kojeg je prešućeno herojstvo, te se nije dogodila njegova društvena institucionalizacija. Namjesto toga potpuno su izokrenute temeljne vrijednosti kojima je obranjena Hrvatska, a krivotvorene su i osnovne činjenice. Ta institucionalizirana perverzija dovela je do duhovne pustoši koja sada hara Hrvatskom i u temelju je hrvatske socijalne, gospodarske i demografske krize. Stoga se knjiga najizravnije, preko svjedočanstava 19 heroja, suprotstavlja razaranju herojstva, koje je 1990-ih bilo mnogobrojno i ključno za obranu Hrvatske od oružano neusporedivo nadmoćnijeg srbijanskog agresora. Radi se o 19 tzv. običnih ljudi koji su neočekivano postali pravi heroji hrvatske obrane. Oni su dragovoljci, podrijetlom s različitih hrvatskih područja, vrlo su različitih struka i životne dobi, uključujući jednu ženu, jednog stranca i jednog povratnika iz hrvatskog iseljeništva. Predstavljaju reprezentativni uzorak tadašnjeg tipičnog i mnogobrojnog herojstva, pa očekujem da će knjiga biti poticaj za prikupljanje brojnih drugih prešućenih herojskih svjedočanstava, kako bi ta veličanstvena socijalna solidarnost i herojsko doba hrvatske povijesti ostali, kao vrhunska vrijednosna baština, sačuvani budućim hrvatskim naraštajima.
SIMBOLI ZLOČINA
Kad govorimo o obilježavanju Domovinskog rata, je li Hrvatska dostojno, u dostojnom broju, i spomenicima obilježila svoju borbu za nezavisnost i slobodu u Domovinskom ratu?
- Spomenici su jedan od načina s kojima sve društvene zajednice od pamtivijeka iskazuju odnos prema zaslužnim osobama, napose prema ratnim herojima, tj. osobama koje su činile vrhunske pothvate u korist svoje zajednice izlažući svoj život najizglednijoj pogibelji. Ne samo spomenički nego i cjelokupni odnos institucija Republike Hrvatske prema herojima je anticivilizacijski. Većina heroja potpuno je prešućena, a pojedini heroji su medijskim i političkim govorom, plaćeničkom kulturološkom produkcijom te montiranim pravosudnim postupanjem pretvarani u ratne zločince, kao i cijeli Domovinski rat. Malobrojni spomenici hrvatskoj obrani uglavnom su nastajali na dva netipična i ponekad različito povezana osnovna načina - na poticaj i u organizaciji lokalnih vlasti koje su različito motivirane te na poticaj dragovoljaca i njihovih obitelji. Dakle, radi se o sramotnoj neodgovornosti na državnoj razini, a rezultat toga je koncepcijska, stilska, brojčana i drugačija spomenička nedostatnost, neosmišljenost i neujednačenost, sa svim negativnim posljedicama.
Kad smo kod spomenika, dojam je kako je još uvijek u RH daleko više spomenika partizanskim herojima, NOB borcima i NOB-u općenito, u odnosu na spomenike Domovinskom ratu i herojima Domovinskog rata. Kako to komentirate?
- To je samo jedan od zornih pokazatelja - pored niza drugih iz hrvatskog političkog, pravnog, obrazovnog, kulturnog, gospodarskog i medijskog sustava - da su institucije samostalne i demokratske hrvatske države i nadalje ostale zarobljene protuhrvatskom, tj. jugoslavensko-komunističkom paradigmom i kadrovskom strukturom, koja je tranzicijom izravno prenesena iz razdoblja prije 1990. godine. Sada je glavna opasnost za hrvatsku budućnost što su u hrvatskim državnim i društvenim institucijama na djelu njihovi biološki potomci i ideološki klonovi. Ako se to jasno ne prepozna i ne osvijesti, neće se moći započeti proces demokratizacije i kroatizacije hrvatskih institucija.
Što s obilježjima NOB-a i partizanskim spomenicima? Zašto ih još čuvamo?
- Treba znati da je totalitarni režim druge Jugoslavije teoretski i praktički nastao u okviru komunizma kao svjetskog procesa. U taj zločinački projekt uložena su golema sredstva, vrijeme i ljudska energija. Komunizam je sam sebe predstavljao kao potpuni obračun s nekomunističkom civilizacijskom baštinom i u ime toga su osmislili i provodili neograničeno revolucionarno nasilje nad zatečenim institucijama, kadrovima, idejama i simbolima. Budući da su veoma dobro znali dubinu poruke da ideje vladaju svijetom, osmislili su čak i svoju posebnu estetiku, tzv. socrealizam, prema kojemu je umjetnički i društveno vrijedno samo ono što veliča i slavi komunizam, a sve ostalo je bezvrijedno i treba ga doslovno uništiti, učiniti nepostojećim. Tako su socrealizam - kao i cjelokupna znanost, kultura, mediji itd. - u svakoj komunističkoj državi pretvoreni u primitivno funkcionalno apologetsko sredstvo veličanja domicilnog zločinačkog režima. Rezultati tog krajnje radiklanog revolucionarnog nasilja - kojim je pola stoljeća u hrvatskom prostoru i glavama stanovnika Hrvatske doslovno uništavano i brisano sve nekomunističko, a konstruirana čista komunistička paradigma - uspjeli su već gotovo tri desetljeća prevelikim dijelom ostati glavno obilježje formalno demokratske i samostalne hrvatske države. Ta tri desetljeća dominacije komunističke paradigme i u novim demokratskim okolnostima najjasnije ukazuju koliko je bio dubok zločinački zahvat komunizma u Hrvatskoj.
Hrvatska ima 29 odlikovanja, ali ne postoji odlikovanje Heroj Domovinskog rata. Trebamo li uvesti i službeno jedno takvo odličje? Bilo je nekih prijedloga, i u Saboru, no za sada ništa od toga. Kako to komentirate?
- O nakaradnom stanju u kojem preživljavamo dostatno svjedoči grčevito čuvanje jugoslavenske komunističke paradigme i simbolike, kao i prešućivanje heroja hrvatske obrane i kriminalizirajući pravni, politički i identitetski odnos institucija Republike Hrvatske prema vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Još je nakaradnije kad se uđe u analizu sramotnih kriterija dodjele novih hrvatskih odličja te osoba koje su njima najviše okićene.
AMERIČKI POUČAK
Vidimo da se u južnim državama SAD-a počinju rušiti, odnosno odstranjivati spomenici Konfederaciji i njezinim herojima. Možemo li iz toga izvući neku pouku i mi u Hrvatskoj?
- Iako je multimedijsko doba, iako je RH članica NATO-a, iako i u SAD-u živi više hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka (2 - 3 milijuna) nego u cijelom ostalom svijetu, većina znanja koja u Hrvatskoj i danas prevladavaju o SAD-u nalaze se unutar okvira socrealističkog jednoumlja. Tako kontrolori informacija u Hrvatskoj ne žele niti su sposobni prenositi ili interpretirati bilo koju informaciju o SAD-u bez njenog mljevenja u svojem socrealističkom mlinu. Ipak, stvarno, SAD je u svakom pogledu svjetska supersila, pa stoga, sve što se u ovom globalističkom razdoblju događa u SAD-u ima, htjeli mi to ili ne, posebnu i sve veću važnost i za Hrvatsku. Turbulencije u američkom društvu posljedica su niza posebnosti nastanka i ubrzanog uzdizanja svjetske moći SAD-a te kulturoloških i socijalnih posebnosti i suprotstavljenosti koje nije uspio integrirati američki društveni lonac za taljenje. U svakom slučaju, univerzalna je pouka sukoba oko spomenika Konfederaciji da je povijesnost u temelju suvremenih kolektivnih i pojedinačnih identiteta, te da su oni iznimno moćan pozitivni i negativni pokretač sadašnjih ljudskih aktiviteta.
PARKOVI TERORA
Vratimo se u Hrvatsku. Koje spomenike podignute iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata i kasnije u poraću treba ukloniti iz javnog prostora, s obzirom na totalitarnu simboliku, a koje eventualno ostaviti, kao ipak vrijedna djela?
- Načelno, stvari su kristalno jasne. Hrvatska je u svekolikom vrijednosnom smislu određena kao građanska demokratska država. To znači da su njoj suprotstavljeni bilo kakvi totalitarni javni simboli, izričaji i konteksti. No, bez obzira na njihovu umjetničku (bez)vrijednost, nikako ih ne treba uništavati, nego ih treba premjestiti u povijesne muzeje i 'parkove terora', kako bi prvenstveno služili građanskom odgoju mlađih naraštaja u smislu upoznavanja s povijesnim stravama i užasima koji se nikada ne bi smjeli ponoviti. U toj građanskoj kulturi sjećanja posebno je - radi poučnih preventivnih razloga - važno razdvojiti objašnjavanje umjetničke vrijednosti nekog djela od neprihvatljivosti umjetnikova ili znanstvenikova pristanka na služenje totalitarnom režimu. U Hrvatskoj je bio niz takvih slučajeva, koje se i nadalje ne razjašnjavaju. Primjerice, nobelovac Ivo Andrić bio je najprije miljenik diktatorskog režima prve Jugoslavije i nacističke Njemačke, a potom i komunističke Jugoslavije; kipar Antun Augustinčić jednako umjetnički vrijedne skulpture radio je najprije Anti Paveliću, a potom Josipu Brozu Titu; pravnik Eugen Pusić bio je u ratu dio NDH-škog prijekog pravosuđa, a nakon rata jedan od najuglednijih komunističkih akademika; vrlo vrijedna književna djela Mile Budaka su i danas prešućena, a on je pogubljen i obitelj mu je stravično masakrirana, jer je jedno vrijeme bio visoki dužnosnik NDH itd.(D.J.)
Dr. sc. Josip Jurčević, povjesničar, profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu
STANJE U OSIJEKU
Šetač otporan na promjene
Ako se u obzir uzmu spoznaje iznesene u knjizi “Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.”, na području današnje Osječko-baranjske županije, u vrijeme komunističke jugoslavenske vladavine, podignuto je 437 spomen-obilježja Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja, između 1990. i 2000. godine devastirana je gotovo polovina, njih 201. Što se tiče samoga Osijeka, odnosno područja bivše općine Osijek, udio srušenih ili oštećenih spomen-obilježja je 92 od 142. Od najpoznatijih spomenimo Spomenik žrtvama fašizma kipara Oscara Nemona, Spomenik palim borcima NOVJ-a i žrtvama fašizma u Čepinu, Spomenik palim borcima NOVJ-a i žrtvama fašizma u Tenji, kipara Stjepan Brlošića iz 1968. godine, te svakako spomenik Augustu Cesarcu (“Šetač), postavljen na osječkom Trgu slobode, rad kipara Stjepana Gračana. Od obilježja NOB-a u Osijeku, Spomenik žrtvama fašizma kipara Nikole Kečanina iz 1952., posvećen 74-orici antifašista koje su ustaše strijeljali u Gradskom vrtu 1941., uništen je 1991. godine.(D.J.)
STANJE U BARANJI
Spomenici podignuti u spomen na pale borce Drugog svjetskog rata, odnosno u spomen na događanja s polovine četrdesetih godina prošlog stoljeća, u Baranji su, više-manje, sačuvani, a neki od njih su pod zaštitom Ministarstva kulture, pa se tretiraju kao spomenici kulture. Posebno mjesto zauzima Augustinčićev monumentalni Spomenik pobjedi, na litici iznad desne dunavske obale, neposredno uz Batinu. U kosturnici podno spomenika nalaze se posmrtni ostatci više od 1200 sudionika Batinske bitke, koji su živote izgubili tijekom studenoga 1944. godine. Najviše je pripadnika Crvene armije ruskog i ukrajinskog podrijetla te vojvođanskih partizana. Spomeničku cjelinu zaokružuje Spomen-soba Batinske bitke koja, usput budi rečeno, nije baš u najboljem stanju. U središtu Belog Manastira nalazi se spomenik palim borcima Crvene armije, i na tom mjestu je pokopan general lajtnant Vasilij Petrovič-Musin, koji je poginuo u Batinskoj bitci. Spomenik je nedavno obnovljen, obnovu je s 10.000 američkih dolara financiralo rusko veleposlanstvo u Zagrebu, a ideja se rodila u glavi veleposlanika Ruske Federacije, dr. Anvara Azimova, koji je novac potražio od ruskih veteranskih udruga. Od dijela novca financirana je i obnova spomen-obilježja na dijelu belomanastirskog Katoličkog groblja koje nosi naziv - partizansko. Ne treba zaboraviti ni na spomenik Bolmanskoj bitci (ožujak 1945. godine) koji se nalazi na raskrižju prometnica Bolman - Petlovac - Baranjsko Petrovo Selo.(I.G.)
IRENA ŠKORIĆ
Spriječiti vandalizam prema spomenicima
Što Vas je potaknulo da snimite film “Neželjena baština” i zašto je izbor pao baš na nekoliko konkretnih slučajeva koje ste uvrstili u film i koja je poruka filma?
- Ideja za film rodila se prije gotovo sedam godina. Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, i kakvi su bili, i što je od njih ostalo kad su ih devastirali vandali. Nekako u isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu - monografiju “Spomenik”, čije su fotografije spomenika NOB-u diljem bivše Jugoslavije preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim” spomenicima. Uz umjetničku ljepotu, nastali su da bi nas sjećali na slavne dane NOB-a koji se danas tako besramno negiraju. Naravno, nisam mogla snimiti sve spomenike. “Glavni glumci” moga filma su “Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna” na Petrovoj gori, “Spomenik Stjepanu Filipoviću” u Opuzenu, “Spomenik narodu heroju Slavonije” kod sela Kamenska, “Ustanak” u Brezovici te “Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma” u Veljunu. Ti spomenici, osim povijesne, imaju i visoku umjetničku vrijednost.
U Hrvatskoj je od devedesetih srušena i devastirana polovina spomenika i spomen-obilježja, njih oko tri tisuće. Promijenjene društvene vrijednosti i nove političke okolnosti su međunarodno priznata umjetnička djela učinile nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su spomenike uništavali, željela sam ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, priča o društvu i vrijednostima koji su se urušili.
Na početak filma stavili ste citat “Zrelost jednog društva vrlo dobro može se mjeriti njegovim odnosom prema spomeničkoj baštini”... Jeste li time željeli poručiti da je RH još uvijek u izvjesnoj mjeri nezrelo društvo?
- Da, ono je demokratski još nedozrelo, jer u pravoj demokraciji vandali pod okriljem noći ne razaraju spomenike da bi zatrli antifašističku tradiciju i uništili zaista vrijedna umjetnička djela. I da vlast, k tome, ne poduzima praktički ništa, šaljući time poruku vandalima da ih podržava.
Kakav je Vaš osobni stav u svezi s partizanskim spomenicima i cijelom tom baštinom iz komunističko-socijalističke prošlosti? Što s njom? Mnogi kažu kako je golema većina spomenika socrealistički kič, kvaziumjetnost s jakim pečatom totalitarne ideologije. Trebamo li ih uopće sačuvati?
- Ja sam filmski redatelj. Redatelj one vrste koji voli bilježiti stvari koje nestaju ili će uskoro nestati. Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu ukazati i podsjetiti ljude na neke stvari, na neke uspomene, na neke ljepote... Naravno da svi srušeni spomenici nisu vrhunska umjetnost. No, neki to zaista jesu, i to u europskim razmjerima. Mislim, prije svega, na djela Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Frana Kršinića, Mira Vuce... Ali, čak i kada je riječ o onima koji jesu, kako kažete, kič, nije ih dopušteno vandalski rušiti i “na crno” prodavati dijelove kao sekundarnu sirovinu. To je naprosto vandalizam i kriminal. I netočno je da oni nose pečat totalitarističke ideologije. Borba protiv fašizma svijetla je stranica naše povijesti. Nije riječ o spomenicima poraću, da bismo govorili o totalitarizmu. Što s totalitarizmom imaju spomenici koje sam pobrojila? Da, i ne mislim da treba iz naših naziva ulica, trgova... ukloniti svaki trag antifašizma.
Bez obzira na prošlost u kojoj su nastali, kako riješiti problem spomeničke NOB baštine, koje spomenike ukloniti iz javnog prostora, a koje ostaviti, tko to treba odlučiti?
- O tome što je sve vrijedno i što treba sačuvati u javnom prostoru neka odluče stručnjaci, umjetnici, kritičari, povjesničari umjetnosti. Nikako politika ili ulica. A i ono što se ukloni, treba ukloniti dostojanstveno, upravo onako kako je naš prvi predsjednik zamijenio zastavu socijalističke Hrvatske zastavom nove hrvatske, demokratske države.
Hoće li “Neželjena baština” dobiti nastavak, prošireno izdanje, s još nekim slučajevima devastirane baštine?
- S obzirom na to da je “Neželjena baština” tri puta bila odbijena na HAVC-u, mislim da se odgovor nameće sam od sebe. Štoviše, da nije bilo sponzora za postprodukciju, film do dana današnjeg nikad ne bi bio završen. A o ispravnosti HAVC-ovih odluka najbolje govore međunarodne nagrade koje sam dobila za taj film, njih šest, unatoč vrlo skromnim, vlastitim sredstvima koje sam mogla uložiti u film.(D.J.)
Irena Škorić, filmska redateljica iz Zagreba, autorica dokumentarca “Neželjena baština”
okvir 4