TvObzor
NERA MAMIĆ

Nikada nije postojala alternativa što ću biti ako ne budem pjevačica
Objavljeno 25. kolovoza, 2017.
Zbor je, kao i bilo kakav timski sport, genijalan način za izgradnju karaktera, kolegijalnosti i svjesnost toga koliko si zapravo malen sam

Možda ste se baš jučer s njom mimoišli negdje u gradu, možda vam je susjeda, možda ste joj glas čuli na koncertu Brevisica, Akvarela, gledali u spotu Igora Delača..., možda ste..., ma, sve je to nevažno u usporedbi s onim što mladu Osječenku Neru Mamić, sigurni smo, čeka u budućnosti, a predviđamo joj i želimo blistavu.

Kako bi onima koji te ne (po)znaju najkraće samu sebe predstavila? Što te pokreće?

- Nera je znatiželjna, pričljiva, rasplesana, ali jako smotana i neorganizirana. Onako, ukratko. Uvijek je 'mjuza' ta koja pokreće, trenutačno band Jamiroquai, njih sam počela baš aktivno proučavati, slušati... Volim posjetiti dobar koncert, festival, ili sjediti u prirodi s frendovima, malo pobjeći od gradske vreve i tempa.

Od 4. si godine u Zumbićima, a danas si još uvijek članica Brevisica. Kad si počela s glazbom? Ne mislim na ona pjevanja doma, na radost mame, tate i brata!

- Trenutci koje ne proživiš kroz smartphone, nego ih doživiš svim osjetilima, urežu ti se za cijeli život. Poput koncerta 2013. u Carnegie Hallu, u New Yorku, ili osvojenog zlata na svjetskom natjecanju u Rusiji prošle godine. Zbor je, kao i bilo kakav timski sport, genijalan način za izgradnju karaktera, kolegijalnosti i svjesnost toga koliko si zapravo malen sam, a koliko si moćan s ekipom s kojom dijeliš spremnost na ostvarenje zajedničkog cilja.

Totalno različiti karakteri

Kad i zašto glazba?

- Još uvijek ne znam zašto! Mislim da cijela ta vibra nadilazi nešto što se izriče riječima. I to nije još jedan klišej u stilu “glazba je izabrala mene, a ne ja nju”. Nikada nije postojala alternativa tipa ako ne budem pjevačica, bit ću..., što ja znam, doktorica. Ponekad mi je krivo što nisam ostvarila nekakav plan b, ali kad se sjetim koliko sam ispunjena dok radim upravo ovaj posao, ne stignem uopće razmišljati o nečem drugom.

Tko je kriv za to? Ili komu HVALA danas duguješ?

- Oduvijek sam imala roditelje koji su jednostavno slušali to malo trampavo srce i bez kalkuliranja pratili moje želje. Sve je išlo prirodno i bez ikakvog pritiska. Hvala im dugujem upravo zbog toga. Mama je kreativna, a tata je onaj business guy i ekonomija je na mojoj strani, jer imam stilisticu i menadžera i roditelje u jednom.

Tebi je 18, a ostatak ekipe Akvarela i više je nego dvostruko stariji od tebe. Tko od koga uči? Imaš tremu s njima?

- Svi su totalno različiti karakteri, različite dobi, a energija koja se stvara na probama i nastupima to tako sjajno „trpi“. Učimo jedni od drugih, svaka kritika uzima se u obzir, neovisno o dobi ili stažu u Akvarelu. Baš prava lepršava, šarena i do besvijesti muzikalna atmosfera. Jako ih volim. Trema kao trema davno se negdje izgubila. Ostaje onaj adrenalinski osjećaj prisutan prije svakog koncerta. To se događa jer ti je stalo da sve prođe onako kako si zamislio, i jer je svaki javni nastup prilika da prezentiraš ne samo ono što radiš kontinuirano, nego i jedan veliki dio sebe. Intimnije je to nego što se čini.

Stvarno 'za pravo'

Povremeno nastupaš s još podosta bendova. Bar nam ih nabroj.

- Trenutačno sam članica Funk Off benda, Party Banda Passage, nastupam s dečkom (Nera i Jambro), u istom stilu kako smo ga počeli u Supertalentu prije otprilike godinu i pol dana, članica sam Brevisica i Akvarela. Mislim da je to za sada to.

Opet moram spomenuti da ti je 18 tek, a imaš iza sebe koncertni spektakl Sretan rođendan, naredniče Pepper! u Lisinskom.

- Taj koncert ostavio je golem utisak na mene iz više razloga. Akvarelovci su bili pozvani biti prateći vokali na cijelom koncertu i imali smo solo točku Beatles Medley s 12-godišnjim genijalnim gitaristom Franom Živkovićem. Njima ponajviše dugujem hvalu, jer da nije njih, tko zna bi li mi se ikada pružila takva prilika. Olja Dešić - krivac za sve - u dogovoru s Akvarelom predložio je da i ja imam svoj solo i to na najpoznatijoj pjesmi Beatlesa “Let It Be,” uz Marka Tolju, Nenu Belana, Luce, Ginu Victoriu Damjanović (Detour), Maju Posavec, Dariu Hodnik Marinković, Miju Negovetić, Olivera Dragojevića i Radojku Šverko. To je jedan od onih trenutaka kada sam si rekla: Hej, događa se, ali za prave.

Ptičica mi je došapnula da sjajno crtaš.

- Volim crtati i slikati. Te gene definitivno vučem s mamine strane, jer se baka i djed oduvijek bave rezbarenjem u drvetu, slikanjem i decoupage oslikavanjem. A mama je u svoje vrijeme žarila i palila scenom karikaturista.

Uspoređuju li te s nekim na sceni?

- Više ne i drago mi je da me se ne uspoređuje ni sa kim. Naravno da postoje određene osobe koje su mi dale znanja i pasivno i aktivno, zbog kojih sada gradim svoju osobnost. Volim da sve to dođe prirodno, bez nekog planiranja i osmišljavanja stila, čiji ću nositelj biti jednoga dana.

Tko je tebi i zašto uzor?

- Ne mogu reći da postoji jedna osoba. Od svakoga i u svakoj situaciji trudim se naučiti nešto, makar i ono kako ne treba. Inspiriraju me glazbenici koji su unijeli nešto novo na scenu. Erykah Badu je full time performer i ostala je dosljedna stilu koji je prvi put isfurala. Nju baš volim. Ja sam tip od harmi (harmonija, nap.a.). Lijepa harma može me baciti u trans više nego sto nekakavih frlja, visina, ritmičkih izmjena i slično, tako da volim izvođače koji svoj rad temelje na tom.

Od jeseni si studentica psihologije. Što to znači za glazbenu karijeru?

- Na psihologiju mi je pozornost skrenula baka rekavši kako previše sve analiziram i opterećujem se glupostima, ali da i za to postoji zanimanje. Psihologija me počela zanimati ne kao profesija, već kao znanost. Volim čitati, razgovarati s ljudima, povezivati naizgled nepovezive stvari. Možda mi se lampica trebala upaliti čim sam primijetila da crtam isključivo ljude, tko zna?

Ne volim kalkulacije

Sad mali skok u prošlost, ne tako davnu. Okušala si se i u televizijskim show emisijama. Što su te ta iskustva naučila?

- Uglavnom ih se smatra odskočnom daskom za mlade, neafirmirane talente, ali u konačnici naučiš da ti ne treba odskočna daska za uspjeh, jer se on krije u sustavnom i dugogodišnjem radu, teče linearno, možda sporo, ali dostižno i rok trajanja mu je zbog toga i produžen.

Imaš i zanimljivu tetovažu na trbuhu.

- Ideju sam dobila vidjevši Rihanninu tetovažu prije pet godina i otad me držala želja. Istetovirala sam egipatsku božicu Hathor koja simbolizira majčinstvo, ljepotu, glazbu, ljubav, sve ono što me pokreće.

Je li glazba povezala tebe i dečka? Tko svira, a tko pleše kako onaj drugi svira?

- I nakon dužeg vremena s njim, priznat ću, zaljubljena sam k'o tetrijeb. (SMIJEH) Glazba nas i danas povezuje. To mi je gotovo presudno u vezi, jer mislim da je bitno da osoba osim što shvaća, i suosjeća što ja imam probu, imam svirku ili jednostavno želim sedam sati biti sama sa sobom i klavirom. Kada imaš osobu koja razmišlja isto, odnos se temelji na razumijevanju i preostaje samo ljubav. A leptirići u trbuhu još uvijek nam nisu poumirali. Lijepo mi je i sretna sam.

Još uvijek tinejdžerica, ostavljaš dojam mnogo starije osobe, ne zbog izgleda, jasno ti je, nego zbog ozbiljnosti i zrelosti, pa i glazbene.

- Lagala bih kad bih rekla da takav kompliment ne imponira, ali sam još uvijek beba, za mnogo toga. Ne volim igre na sigurno i provjereno, kalkulacije i slično, pa mislim da je veliki dio djeteta još uvijek u meni, ali ne žuri mi se (lažem, jako sam nestrpljiva, ali imam više glasova razuma oko sebe da me štopaju).

Izazov su ti suradnje.

- Volim glazbene suradnje i ne ograničavam se stilski, iako postoji smjer kojim bih voljela nastaviti. Prihvatila sam suradnju s Krankšvesterom. Bilo je jako zabavno iskustvo, jer su stvari nastajale na licu mjesta, u studiju i jedva čekam da iziđu.

Razgovarala: Narcisa VEKIĆ
JEDNOSTAVNI I MUZIKALNI LJUDI

Oformila si bend. Kakvu glazbu svirate? Prema kojem si ključu ekipu birala? Kakvi su vam planovi?

- Funk Off band, spoj jednostavnih, a muzikalnih ljudi. Oduvijek sam voljela gledati funk bendove čiji su koncerti nabijeni pozitivnom energijom, ljudi bi plesali kao da jutro ne postoji, glazbenici djelovali sigurno, a opušteno... S tom je mišlju nastao Funk Off. Na osječkoj In da sofi terasa Iktusa bila je prepuna iskrenih osmijeha i plesnih pokreta. Ne sjećam se da mi je ikada prije bio takav gušt pjevati i plesati. Plan je više se baciti na autorski rad, a manje na obrade. Tu će se vidjeti koliko smo glazbeno kompatibilni, iako ne sumnjam u to.

PONEKAD MI JE KRIVO ŠTO NISAM OSTVARILA NEKAKAV PLAN B, ALI KAD SE SJETIM KOLIKO SAM ISPUNJENA DOK RADIM UPRAVO OVAJ POSAO, NE STIGNEM RAZMIŠLJATI O NEČEM DRUGOM.