Apostol Pavao bio je oduševljeni kršćanin, ali u isto vrijeme i židovski domoljub. Volio je svoj narod. On Židove naziva „svojim tijelom“. Silno je želio da upravo njegovi sunarodnjaci prihvate Isusa kao Krista i Spasitelja. Budući da mnogi od njih to nisu htjeli, Pavao se okreće poganima, to jest nežidovima, i njima s velikim uspjehom propovijeda evanđelje, tako da je apostol Pavao poznat kao apostol narodâ, dakle mnoštva etničkih skupina u ondašnjem Rimskom Carstvu. Međutim, Pavao je silno patio što njegovi sunarodnjaci nisu prihvatili Isusa. I onda dolazi do utješnog rješenja. On u svemu vidi tajanstveni plan Božji. U Poslanici Rimljanima on tumači kako je Bog očito namjerno dopustio da u početku Židovi odbace Isusa, da bi apostoli – silom prilika – počeli propovijedati poganima. Da nije tako bilo, tko zna bi li apostoli i dospjeli do pogana. Tako je, smatra Pavao, židovska tvrdokornost za pogane bila spasonosna. I onda, vjeruje Pavao, obraćenje pogana pobudit će u Židova ljubomoru, pa će se i oni obratiti. Na kraju on zaključuje: „Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih… Ta neopozivi su dari i poziv Božji!“ Evo. Pavao, kao gorljiv kršćanin lako je moga upasti u tjeskobu i očaj gledajući tvrdokornost svojih sunarodnjaka, koje je kao iskreni domoljub silno volio. Ali ne! On u tome vidi prst Božji i konačno spasenje upravo Židova, do kojih je Pavlu toliko bilo stalo.

Treba nam toga optimizma, poštovani čitatelji. I mi kao domoljubi možemo u ovome trenutku – s pravom! – vidjeti tolike nevolje koje se događaju našem narodu i našoj domovini. Međutim, kao kršćani, kao razboriti ljudi, ne bismo trebali biti katastrofičari. Naravno da uvijek možemo i trebamo s povjerenjem gledati u budućnost. Mislimo li da su ovo najgori i najteži dani u povijesti našega naroda i naše domovine? Je li bilo bolje u vrijeme Turaka? Ili u ono vrijeme kada su nas pokušavali odnarođivati i Mlečani, i Austrijanci, i Mađari? Razborit čovjek može i treba u svome životu u svakoj teškoći vidjeti i pronaći svjetlo na kraju tunela. Jednako je tako i za cijeli narod. To nisu pusta maštanja ili samozavaravanje. Upravo ljudi koji su imali takvu viziju, koji su vjerovali u sebe i u svoj narod spašavali su kroz stoljeća i našu samosvijest i našu opstojnost. Konačno, vjerujemo li u Boga, znamo da ništa nije izvan njegova pogleda i izvan njegova srca. Zato i za nas vrijede one riječi koje svećenik u misi veli: Gore srca!