Posljednjih mjeseci velike obljetničarske analize u povodu svog pedesetog rođendana dobili su album “Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band” The Beatlesa, legendarni prvijenci Velvet Undergrounda, The Doorsa i Hendrixa, kao i deset godina mlađi punk-kultovi poput debija The Clasha, ili Sex Pistolsa.

Mi ćemo se ovom prilikom pozabaviti jednom drugom velikom godišnjicom, onom najvećeg postpunk-cugera Marka E. Smitha i njegovih The Fall. Naime, točno četiri desetljeća prošlo je otkad se ta banda manchesterskih boema i otpadnika prvi put popela na pozornicu i time ispisala uvodno poglavlje jedne od najčudnijih i najradikalnijih priča rock'n'roll povijesti. Sami sebi čestitali su novim, upravo objavljenim studijskim albumom “New Facts Emerge”, na kojem Smith i sada već zapanjujuće dugovječna ekipa (11 godina!) pratećih glazbenika zvuče raspižđeno, abrazivno i ekstremno kao na počecima.

The Fall je, kao i većinu britanskih tinejdžera sedamdesetih, na binu “poslao” punk, odnosno znameniti nastup Pistolsa u manchesterskom Lesser Free Trade Hallu, održan u lipnju 1976. godine. Mark je, prema vlastitom priznanju, te večeri otišao na svirku jer mu se svidjelo ime benda koji nastupa, a ono što je vidio “opalilo” ga je do te mjere da je Martina Bramaha, Unu Baines i Tonyja Friela, prijatelje s kojima je po cijele dane gutao tripove, slušao krautrock i pisao poeziju, preko noći natjerao da se prihvate instrumenata. Premda se 1976. najčešće navodi kao godina osnutka The Falla, u to su vrijeme bili tek skupina “wannabe” pjesnika, bez ikakvih planova i vizija čime bi se zapravo željeli baviti u životu. Uz pomoć nekolicine važnih igrača gradske glazbene scene, među ostalima članova i managementa Buzzcocksa, idućeg svibnja uspijevaju dogovoriti svoj debitantski nastup na kojem je Smith maltretirao i provocirao malobrojnu publiku, uključujući i frontmena Buzzcocksa Howarda Devota, kojem je bez ikakvog povoda nagurao prst u nos. Glazbeni kritičari, čak i oni s novopokrenute fanzinske scene, nisu znali što da misle o The Fallu - Mark je svoje čudne tekstove, inspirirane kratkim pričama na tragu SF-a, horor i krimimahera, poput H.P. Lovecrafta, J.G. Ballarda ili Raymonda Chandlera, izvodio nečim što bismo mogli opisati kao spoj punkerskog režanja, repanja i recitiranja, sa snažnim sjevernjačkim naglaskom najočitije iskazanim u dodavanju “aah” posljednjoj riječi svakog stiha.

No, već i poslije prvih nastupa postalo je jasno i kako je u pitanju nevjerojatno nadrkani tip s kojim je teško, gotovo nemoguće raditi, pa je do trenutka izlaska debitantske ploče “Live at the Witch Trials” kroz bend već prošlo desetak glazbenika, a iz izvorne postave preostao samo gitarist Bramah koji je i sam ubrzo “dignuo sidro”.

Hiperproduktivnost, usporediva jedino s onom Franka Zappe, ili u našim krajevima Branimira Štulića, također je od samih početaka bila zaštitni znak grupe - od 1979. do 1982. objavili su čak sedam studijskih albuma, uključujući i remek-djela “Live at the Witch Trials”, “Grotesque (After the Gramme)” i “Wonderful and Frightening World Of the Fall”. Među njihovim najranijim, uskoro i najvećim obožavateljima, bio je i legendarni radijski DJ John Peel, za kojeg su odradili rekordni broj sessiona. Prvi od njih dogovoren je nakon što je Peelu jedan od pomoćnika oduševljeno priopćio kako je gledao koncert vjerojatno najgoreg benda na svijetu! Do njegove smrti 2004. godine, snimili su više od 30 sessiona, kasnije objedinjenih na hvaljenom box-setu i skraćenoj, “single CD” verziji, koje je kritika smjestila pri sam vrh njihove diskografije.

Često mijenjajući glazbenike i pomlađujući The Fall, Smith je održao zvuk aktualnim i modernim sve do današnjih dana, a kroz godine njihov je izvorni spoj punka, rockabillyja, garaže, skifflea i krautrocka obogaćivan i utjecajima indieja, elektronike, industriala, noisea, pa čak i popa u vrijeme kada je gitaru svirala Amerikanka Brix Smith. Mark je svoju prezimenjakinju, uskoro i suprugu, upoznao poslije koncerta u Chicagu, a upravo njoj pripisuju se zasluge za, uvjetno rečeno, komercijalizaciju The Falla, potvrđenu čak i ulaskom na službene top-liste obradom stare pjesme Kinksa “Victoria”. Iako je sanjala da će upoznati britansku punk-zvijezdu i preseliti se na Otok, život s liderom Falla ipak nije bio ni približno nalik onome što je zamišljala. Smith, naime, nikad nije podnosio ostatak scene te još i danas većinu svog vremena provodi u šljakerskim pubovima, pri čemu njegovo društvo sa šanka ni ne sluti da ima bilo kakve veze s glazbom, a kamoli da je pred njima lider jednog od najcjenjenijih britanskih bendova. Nesretna Brix tako je, umjesto s Joeom Strummerom ili Johnom Lydonom, po cijele dane cugala s manchesterskim vodoinstalaterima, građevincima i zidarima.

Suluda kreativnost grupe mogla se mjeriti samo s potpunim izostankom “žice” za biznis njezinog frontmena, zbog čega još od druge polovine osamdesetih na redovnoj bazi izlaze neslužbene kompilacije “hitova”, alternativnih verzija pjesama ili rariteta, kao i nebrojene koncertne snimke u najboljem slučaju osrednje kvalitete. Ta izdanja, kojih se kroz godine skupilo četrdesetak, bez ikakvog “inputa” i supervizije članova The Falla, objavljuju bivši izdavači ili trenutačni nasljednici njihovih kataloga, najčešće sa šturim, povremeno i pogrešnim podacima o izvođačima i pjesmama. Primjerice, 2002. na policama dućana pojavio se “Live in Zagreb”, tonski zapis nastupa održanog u Domu sportova nekoliko mjeseci prije početka Domovinskog rata, za koji se sve donedavno vjerovalo da je snimljen negdje u Njemačkoj!

I turneje The Falla nerijetko pripadaju u kategoriju vjerovali ili ne - znalo se događati da se na set-listi ne nađe ni jedna pjesma s aktualnog albuma, kao i da čitavu večer izvode potpuno nove, dotad neobjavljene stvari. Tijekom svirki na danas nepostojećim festivalima Rokaj Fest i Terraneo, imali smo prilike vidjeti Marka kako zajebava vlastiti bend petljajući po pojačalima i monitorima usred izvedbe, a slični ispadi trojicu dugovječnih i iznimno važnih članova (Craig Scanlon, Steve Hanley, Karl Burns), izludjeli su do te mjere da su se 1998. na koncertu u New Yorku pred očima šokirane publike potukli sa Smithom.

Na meti Smithove teške, alkoholom trajno oštećene naravi, nisu se nalazili samo oni s kojima je svirao, nego i kompletna britanska (nešto manje i američka) glazbena scena. Tako je prilikom jednog zajedničkog intervjua s Nickom Caveom i Shaneom McGowanom spomenuti tandem toliko podjebavao i vrijeđao da je lider Bad Seedsa zatražio da mu “nabiju brnjicu”, dok je u vrijeme Madchestera, kada je čitav svijet želio partijati u Manchesteru, svojim sugrađanima okupljenim oko slavnog kluba Hacienda i Factory Recordsa (New Order, Happy Mondays, Tony Wilson), posvetio pjesmu “Idiot Joy Showland”. Usprkos tome, od njih ćete čuti samo riječi divljenja za Marka i sve što je radio s The Fallom, no taj bizaran “love-hate” odnos možda najbolje demonstrira epizoda u kojoj ga je Badly Drawn Boy pijanog odvezao kući nakon što mu je ovaj, zamijenivši ga za taksista, ušao u auto! Manchesterski kantautor bio je toliko oduševljen Smithovim pojavljivanjem da mu je prešutio činjenicu kako on uopće ne vozi taksi.

S druge strane, u pitanju je tipičan “mamin sin”, koji se majci javljao i slao joj razglednice iz gotovo svih gradova u kojima je svirao, uključujući i Sjedinjene Države, Novi Zeland ili Japan.

Da se ovaj tekst ne svede na nabrajanje sumanutih anegdota, mitova i legendi iz karijere The Falla ili, još gore, pretvori u na propast osuđeni pokušaj psihološkog profiliranja Marka E. Smitha, vratit ćemo se samoj glazbi i svemu što je učinio za nju. Kao prvo, riječ je o ultimativnom kultnom bendu s rijetko odanim i fanatičnim sljedbeništvom. Tako su na njihovim internetskim stranicama, često i uz kratki opis, navedeni svi koncerti grupe od 1977. do danas, a i sam MES, kako ga vole nazivati u britanskom tisku, ponosno je isticao da “na The Fall dolaze ljudi koji ne slušaju ni jedan drugi bend, ili ih glazba nimalo ne zanima. U našoj publici pronaći ćete punkere, hipije, šljakere, yuppieje, čak i beskućnike ili prostitutke”. Istovremeno, prvi će se narugati vlastitom statusu “svete krave postpunka”, kao prilikom izlaska desetak godina stare kompilacije genijalnog naslova “50.000 Fans Can't Be Wrong”.

U trajnu vrijednost njegovog životnog projekta najlakše ćete se uvjeriti kada usporedite opus The Falla s onima njihovih još uvijek aktivnih punk i postpunk-suvremenika. Uz nekoliko časnih iznimaka tipa Paul Weller, većina nekadašnjih buntovnika pretvorila se u otužne cover bendove ili tribute samima sebi, za razliku od Marka i ekipe čije albume i dalje krećete preslušavati bez ikakve mogućnosti da predvidite kako će zvučati i koji će žanrovi na njima dominirati. U Zagrebu i Šibeniku, primjerice, uhvatili smo ih u varijanti prilično obojanoj elektronikom, zahvaljujući sada već bivšoj gospođi Smith Eleni Poulou, dok ih aktualni “New Facts Emerge” vraća korijenima spajajući garažni rock i rockabilly, uz povremene eksperimente poput vokala puštenog unatrag, ili gotovo devet minuta dugog krautrock raspašoja “Couples Vs Jobless Mid 30s”. Pjevanje je, istini za volju, lako zamijeniti za trabunjanje nekog manchesterskog pijanca, no “Fol de Rol”, naslovna pjesma, i posebno “Nine out of Ten”, gdje ga prati samo gitara Petera Greenwaya, dokazuju da i Smith i The Fall poslije četiri desetljeća na sceni itekako imaju što za reći i odsvirati.

Piše: Vedran HARČA