Pregovori o izlasku Velike Britanije iz članstva EU-a (Brexit), pokrenuti 19. lipnja ove godine, označili su datum nakon kojeg u Europi više ništa neće biti kao što je bilo.

Od tada počinje novo, otvoreno geostrateško preslagivanje i geopolitička borba za nadmoć u Europi. U proteklih mjesec i pol dana iza zavjese i pod svjetlima svjetske političke pozornice odigralo se nekoliko burnih događaja čiji je zajednički nazivnik - borba tko će u budućnosti imati nadmoć u Europi. Europska je unija područje na kojem živi više od 500 milijuna ljudi. To je najgušće naseljeno područje na Zemlji, s najvišim prosječnim životnim standardom po stanovniku. Onaj tko bude politički i gospodarski nadzirao područje EU-a postat će, uz Kinu, vladar svijeta u srednjem roku. Toga su svjesni američki predsjednik Donald Trump, ruski predsjednik Vladimir Putin i njemačka kancelarka Angela Merkel. Navedene osobe trenutno igraju uzbudljivu partiju geostrateškog pokera u borbi za nadmoć u Europi, koja bi mogla dovesti do distopijske podjele svijeta iz Orvelova romana “1984” na Oceaniju, Euroaziju i Eastaziju.

Svjetsku političku dominaciju SAD je postigao nakon Drugog svjetskog rata iskoristivši razjedinjenost europskog kontinenta tijekom Hladnog rata. S padom Berlinskog zida i proširenjem EU-a na tranzicijske zemlje povećana je potencijalna gospodarska i politička moć Europe, što izaziva sve jači osjećaj ugroženosti interesa SAD-a.

Uvođenje eurovalute postalo je najuspješniji politički projekt EU-a. Sa stvaranjem eurozone vodeću ulogu u EU preuzela je Njemačka. No dolazak Donalda Trumpa na čelo američke državne administracije krajem prošle godine izazvao je otvoreni raskol između SAD-a i vodstva EU-a. Otvoreni sukobi nepredvidljivog američkog predsjednika s vlastitom državnom administracijom stvaraju iskre koje se prenose i na europski kontinent. Američka državna administracija svjesna je kako zadržavanje postojeće hegemonije u svijetu nije moguće ako se ne zadrži ravnoteža moći u Europi u koju nitko drugi neće smjeti posumnjati. Moć svake države mjeri se po tome kolika je njezina vojna, gospodarska, tehnološka i politička moć. SAD je nakon Drugog svjetskog rata u svojim rukama držao sva četiri oblika nadmoći na zapadnoj polutki. Proširenjem EU-a povećao se njezin gospodarski i politički utjecaj u svijetu. Donald Trump je za svoju prvu geopolitičku igru ponudio smanjenje gospodarske i političke moći EU-a. Iza svega se krije pokušaj obuzdavanja utjecaja Njemačke, koja se, u suradnji s Francuskom, prometnula u lidera projekta europskog zajedništva.

Trump pritom neprekidno pokušava oživiti stare političke razmirice među članicama EU-a. Prva moguća pukotina među članicama EU-a bila je izlazak Velike Britanije iz europske obitelji. Trump je polagao nade u rezultate izbora u Nizozemskoj i Francuskoj, uvjeren kako bi razjareni europski nacionalisti mogli odnijeti pobjedu i zatražiti izlazak svojih zemalja iz EU-a. Europska komisija, pod dirigentskom palicom Njemačke, kao najvećeg uplatitelja netosredstava u europski proračun, pripremila se za izbore u Nizozemskoj i Francuskoj držeći kako je novac najbolje ljepilo za birače. Početkom 2016. europskoj je javnosti predstavljen tzv. Junckerov plan, težak 315 milijardi eura, za poboljšanje investicijskog i financijskog okruženja zajedničkog europskog tržišta do 2020. godine. Tijekom predstavljanja "Junckerova plana" poslana je jasna poruka biračima kako na novac mogu računati samo "dobri učenici", a svi koji se protive europskom zajedništvu mogu zaboraviti na svaku nadu. “Junckerov plan” bio je "novčani kreator" pobjeda liberalnih politika na izborima u Nizozemskoj i Francuskoj.

Za EU je osobito važna bila pobjeda Emmanuela Macrona u Francuskoj, kojom se učvrstila osovina Berlin-Pariz i dao poticaj ostalim članicama EU-a za jačanje unutarnjeg jedinstva. Sastanak 20 gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta (G-20), koji se održao 7. srpnja u Hamburgu, protekao je u sjeni susreta američkog i ruskog predsjednika. Američki predsjednik je otvoreno ignorirao njemačku kancelarku Angelu Merkel i iritirao europsku javnost upornim stavom o potrebi povećanja nacionalnih proračuna za plaćanje troškova NATO saveza.Trumpovo je ponašanje kod članica EU-a potaknulo osjećaj potrebe međusobnog zbijanja redova. Veliki prosvjedni skup organiziran u Hamburgu pokazao je što Nijemci misle o Trumpovoj politici i zašto je Angela Merkel veliki favorit rujanskih parlamentarnih izbora u Njemačkoj.

Donald Trump i dalje pokušava izazvati neprijateljstva unutar EU-a. Tako je nedavno počeo prijetiti uvođenjem novih oštrih sankcija Rusiji, koje će obuhvatiti putnički promet, financije, brodarstvo i rudarstvo. Te sankcije nisu izravna prijetnja Rusiji, nego pokušaj nanošenja štete kampanji Angele Merkel za izbore u rujnu, pri čemu se koristi najbolnije mjesto njemačkog gospodarstva - energetska ovisnost. Trump dobro zna koliki značenje za njemačko gospodarstvo ima povezanost s ruskim izvorima plina i nafte te koliko je značenje istočnog tržišta. Ako Angela Merkel prihvati uvođenje novih sankcija koje predlaže Trump, izgubit će popularnost, jer se neće moći pokazati kao moćni svjetski igrač, što žele čuti njemački birači, nego kao "umiljati poslušni američki psić". Prihvaćanje uvođenja sankcija značilo bi prekid gradnje naftovoda Sjeverni tok 2, kojim Njemačka u budućnosti planira imati trajan pristup ruskom plinu.

Jean Paul Juncker, predsjednik EK, znajući čiju politiku treba provoditi, odmah je pokrenuo europski mehanizam uključivši alarm zbog uvođenja novih sankcija Rusiji, istaknuvši kako će time biti najpogođenije europsko gospodarstvo. EU od SAD-a traži pisana jamstva da se navedene sankcije neće odnositi na tzv. prijateljske tvrtke, jer će u suprotnom članice EU-a pojedinačno pokušati pravno izbjeći primjenu sankcija na svom teritoriju. Upravo je pojam "prijateljska tvrtka" podvodna mina koju EK postavlja Trumpu znajući za njegove političke probleme. Definiranje popisa "prijateljskih tvrtki" bilo bi preveliko iskušenje za Trumpa, jer bi se ponovno moglo obnoviti pitanje navodne suradnje s ruskim agentima.

U nesređenim geopolitičkim odnosima zemlje EU-a počele su se jače okupljati oko osovine Berlin-Pariz, pokazujući privrženost ideji jedinstvene Europe. Pitanje je koliko je ta trenutna privrženost snažna i može li eurovaluta kao jedino čvrsto vezivo unutar EU-a izdržati moguće dublje potrese.