Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I EGALITARNI SINDROM (II.)
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I EGALITARNI SINDROM (II.)
INTERVJU: IVAN BURIĆ
Zašto je u Hrvatskoj teško, a, čini se, i gotovo nemoguće, provesti opsežne a tako nužne strukturne reforme, pitanje je koje svako malo postavljaju analitičari i kroničari hrvatske stvarnosti, osobito kad se nešto od najavljenih reformi preko noći izjalovi, zbog kojekakvih, opravdanih ili neopravdanih, razloga.
Gdje je zapravo problem i kako ga riješiti, je li on, problem, uopće rješiv kad se radi o Hrvatskoj, pitanje je jednako složeno kao i mogući odgovor. Pritom se nerijetko kao otegotni faktor, onaj koji priječi provođenje reformi, spominje bauk prošlosti usađen u socijalističkom mentalitetu, nedostatak vizije, a ako vizija i postoji, onda nedostatak hrabrosti da se nužni reformistički zahvati provedu efikasno i sustavno. Sve vlade posljednjih 25 i više godina, od osamostaljenja Republike Hrvatske, suočavale su se s tim problemom, a kad se nešto i pokušalo, i kad se to pokazalo obećavajućom promjenom nabolje, na noge su skočili populisti svih vrsta, naravno i oporba, uključujući i notorne sindikate, kao i kojekakve civilne udruge, koji su svi skupa po svom lošem starom demagoškom običaju galamili kako se, primjerice, reformama ograničavaju prava radnika, da se povlađuje “zlokobnom” neoliberalizmu, interesima inozemnih korporacija, interesima moćnika iz EU i koješta drugo, uključujući i teorije urote.
Jedna od iznova aktualiziranih “teorija i praksi” koja se ističe kao rak-rana što koči reforme u Hrvatskoj, a navodno je povezana sa “socijalističkim mentalitetom”, svakako je i tzv. egalitarni sindrom - prema nekim analitičarima, problematična prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam, čija je radikalna varijanta (“teorija jednakih trbuha”) glavna kočnica provođenju reformi, razvoju i napretku društva. O čemu se tu radi, pokušali smo odgovoriti u ovotjednoj temi Magazina.
Prvo, što je uopće egalitarizam? Termin vuče korijene iz Francuske. Liberté, égalité, fraternité (hrvatski - Sloboda, jednakost, bratstvo) krilatica je Francuske, službeno preuzeta tijekom Treće Republike. Te se riječi mogu vidjeti i na francuskoj eurokovanici. Uz to, egalitarizam je socijalnopolitičko shvaćanje koje teži ostvarenju potpune jednakosti među ljudima na temelju pravedne, jednake raspodjele dobara i društvenog utjecaja među članovima zajednice, koje je doživjelo neuspjeh. Popularno se može nazvati i uravnilovkom. Tema egalitarizma ponovno je aktualizirana prošle godine, kada je u travnju predstavljeno izdanje znanstvenog časopisa “Politička misao”, s istraživanjem kojem je nakana provjeriti i potvrditi tzv. teoriju egalitarnog sindroma, čiji je autor akademik Josip Županov (1923. - 2004.). TES otkriva sklonost društva izbjegavanju rizika, što je nespojivo s duhom kapitalizma, ali se savršeno uklapa u društva kojima dominira država, kaže jedan od autora istraživanja, sociolog Ivan Burić, profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Drugi autor je sociolog Aleksandar Štulhofer, profesor s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Egalitarni sindrom blokira individualnu inicijativu i rast ekonomskih nastojanja te tako negativno utječe i na gospodarski rast, dodaje Burić. TES je potvrđen istraživanjem u kojem je sudjelovalo 714 studenata s osam hrvatskih fakulteta. Istraživanje je potvrdilo pet od sedam tvrdnji na kojima počiva teorija, a uočeni su i neki nedostatci teorije, ističe se u radu. Teme koje je Županov otvarao od kraja šezdesetih godina i danas su vrlo aktualne. Društvena zbilja kojom se Županov bavio od šezdesetih do osamdesetih nije se puno promijenila od one u njegovim radovima iz devedesetih, kaže Burić.
POLITIČKI KAPITALIZAM
Egalitarni sindrom, kako Županov kaže, ujednačava ljude prema dolje i njime se mogu protumačiti različiti oblici neuspjeha društvenog razvoja. Njegova najvažnija obilježja su shvaćanje da je zajedničko dobro ograničeno i da ga ugrožava svako poboljšanje položaja pojedinca, da se bogatstvo mora raspodjeljivati kako bi društvene razlike bile što manje te da raspodjela treba imati graničnu vrijednost iznad koje porast zarade nije dopustiv. Također, egalitarni sindrom ima negativan stav prema privatnom poduzetništvu, prema intelektualizmu i prema profesionalnom znanju uopće.
Profesor s Fakulteta političkih znanosti Zdravko Petak ističe da je Županov bio dio malobrojne skupine teoretičara koja je već početkom osamdesetih godina zaključila da postojeći politički sustav nije moguće popraviti, nego da ga treba posve mijenjati. Devedesetih Županov rabi termin “politički kapitalizam” da bi opisao društvo u kojem je menadžment poduzeća povezan s vrhovima vlasti, tržište lažirano, prevelika socijalna uloga države i prevelik udio javnog sektora u BDP-u. Također, Županov postavlja pitanje što će se dogoditi društvu ako ga u cijelosti prepustimo tržištu i ekonomiji, i odgovara da će se ono tada “rastvoriti”, kaže Burić i dodaje da Županovljeva teorija daje odgovore gdje se hrvatsko društvo danas nalazi glede različitih indeksa, poput indeksa globalne konkurentnosti ili inovativnosti, naime da smo, prema njima, nažalost, na začelju europskih zemalja.
I tako je jedna stara teorija u posljednje vrijeme postala vruća društvena tema. Jer tranzicija nas je izdala, ni s ulaskom u Europsku uniju nismo postali zemlja blagostanja. Riješili smo se i Jugoslavije i socijalizma, ali nam je BDP po stanovniku točno upola manji nego u Njemačkoj i Švedskoj.
Dominantan pogled na svijet, pokazala su istraživanja Burića i Štulhofera, i danas nam je u skladu s onim što je Županov opisivao: imamo prevelika očekivanja od države, dijelimo nesklonost inovacijama i poduzimanju poduzetničkog rizika, no podcjenjujemo znanje i stručnjake.
Vruću raspravu pokrenula je i Danijela Dolenec, docentica na Fakultetu političkih znanosti, koja je u prosincu 2014. u časopisu “Politička misao” objavila “Preispitivanje egalitarnog sindroma Josipa Županova”, rad u kojem, između ostaloga, velikom sociologu zamjera što je razvio tako ozbiljnu teoriju bez istraživanja koje bi ju potvrdilo.
No je li egalitarni sindrom negativno kulturno nasljeđe, kako je vjerovao Županov, ili samo posljedica prilagodbe nedjelotvornom društvenom sustavu? Istraživanje ne omogućava odgovor na to pitanje, rekao je Štulhofer. Nismo samo naslijedili antipoduzetničku klimu iz socijalizma. Pretvorbu i privatizaciju većina je doživjela negativno. Poduzeća se nisu dokopali najsposobniji, nego većinom oni s političkim vezama.
- Stara negativna slika poduzetnika obnovljena je u novom negativnom iskustvu. Umjesto “vidi ove koji se bogate na račun svih nas” sada imamo “vidi ove koji su se zahvaljujući političkim ili srodničkim vezama dokopali svega” - tumači Štulhofer te dodaje: “S velikim društvenim promjenama kakve smo imali devedesetih očekivali bismo da stari alati više neće biti korisni, da će biti odbačeni i zamijenjeni novima. Paradoksalno, naše istraživanje pokazuje da to nije tako. Kako je to moguće? Jedno je tumačenje da stari alati, poput oslanjanja na privatne kontakte, igranje na sigurno te očekivanje da će ti država riješiti puno toga, i dalje pomažu ljudima u svakodnevnom djelovanju.”
KOČNICA RAZVOJU
Županov je smatrao da je egalitaran pogled na svijet ostao dominantan i u samostalnoj Hrvatskoj. Istraživanje Burića i Štulhofera potvrdilo je raširenost takve perspektive. Jer ako pojedinac percipira, primjerice, državnu službu kao najsigurniju, iskoristit će sve mogućnosti da bi se dokopao državnog posla.
Premda alati koje egalitarni sindrom podrazumijeva mogu biti korisni za pojedinca ili neku skupinu, za društvo u cjelini su štetni. Na primjer, izbjegavanje rizika za pojedinca može biti korisno: troškovi su veliki, a pravna zaštita slaba, pa je bolje da se okrenem kakvom sigurnom poslu, kao što je državna služba. No, ako takva logika postane dominantna u društvu, posljedice će biti negativne. “Umjesto inovacije i rasta, imat ćemo tendenciju bujanja administracije. Jagma za sigurnošću političkim će elitama dati priliku da populističkim obećanjima osiguraju glasove”, tumači Štulhofer.
Sve u svemu, glavno polazište kritičara s lijeva je da preko Županova Burić i Štulhofer daju za pravo teoretičarima ekonomskog liberalizma. Ali egalitarni sindrom, kako ga koncipira Županov, nije istovjetan ideji socijalne jednakosti i socijalne pravde, tumači Burić. Bilo bi loše odbaciti ideju Županova s opravdanjem da je to liberalna ideja koja negira težnju za društvenom pravednošću i smanjivanjem društvenih nejednakosti, kaže Štulhofer.
U recentnoj javnoj raspravi egalitarizam ne samo što je etiketiran kao teorijski problem nego je i uspoređen s bolešću, pa je zato i nazvan sindromom, koji, kao takav, “sustavno i kontinuirano priječi modernizacijske pokušaje”, drži nas u vječnoj čekaonici civiliziranog svijeta, negativno utječe na ekonomski rast...
Bilo kako god, ako se slažete s time da velik dio promjena s kojima se hrvatsko društvo suočava ne nosi ništa dobro običnim ljudima, ili da bi porezi trebali biti progresivni, moguće je da - skupa s Thomasom Pikettyjem - i vi bolujete od egalitarnog sindroma.
Ako se, naime, složimo da smo oboljeli od egalitarnog sindroma, relativno lako napravimo skok do zaključka da je Hrvatska “mentalno najsocijalističkija zemlja u EU”, a zatim i do potrebe privatizacije zdravstva i sličnih projekata. Ipak, lošoj karmi TES-a usprkos, dobrih predznaka ima - ulazimo u razdoblje optimizma, država je normalnija, a ekonomija pokazuje oporavak. Još da počnu reforme...
Piše: Damir GREGOROVIĆ
STATISTIKA
Prednjače nerazvijene županije
U nerazvijenijim, siromašnijim područjima snažnija je egalitarna svijest. Na skali od 1 do 5, gdje 5 označava maksimalno postojanje egalitarnog sindroma, Hrvatska ima visok prosjek od 3,87: najizraženiji egalitarni sindrom imaju niskorazvijene županije (Brodsko-posavska, 4,60;, Ličko-senjska, 4,56; Bjelovarsko-bilogorska 4,38), a statistički se znatno razlikuju razvijenije županije, poznate po razvijenijem malom poduzetništvu (Istarska, 3,61; Varaždinska, 3,55; Međimurska 3,45).
KULTURNA PRTLJAGA
“Država treba spriječiti bogaćenje”
U skladu s teorijom Josipa Županova, egalitarni sindrom izraženiji je kod nižeobrazovanih, jači na selu, nego u gradu. Dob nije bitna, što ide u prilog glavnoj tezi Županova. Riječ je o kulturnoj prtljazi, pisao je Županov, koju smo iz tradicionalnih seljačkih društava unijeli u socijalizam, a potom u nezavisnu Hrvatsku. Hrvati se većinom slažu s tvrdnjama da “država treba zakonski spriječiti da neki ljudi ili skupine budu uspješniji od drugih” (43 posto ispitanika potpuno se ili donekle slaže s tim) ili da “odnos između najveće i najmanje plaće ne bi trebao biti veći od 5 prema 1” (74 posto se slaže, potpuno ili donekle). Država bi trebala intervenirati kad god se neki pojedinci i grupe bogate brže od drugih, s tim se slaže 71 posto sudionika istraživanja.
DAVOR GJENERO
Hrvatski građani žive u tri posve razdvojena svijeta
Koliko je zapravo egalitarni sindrom, egalitarizam općenito, bio i ostao kočnica koja negativno djeluje na razvoj društva, koja, između ostalog, sustavno priječi pokušaje modernizacije?
- Kad je pisao o egalitarizmu šezdestih godina, nestor hrvatske sociologije Josip Županov, opisivao je milje samoupravnog socijalizma i vrlo precizno i inovativno objasnio granice njegova razvoja. Koliko god se hvalitelji prošlih vremena trudili taj sustav prikazati kao onaj koji je postizao bolje rezultate nego kapitalistički način proizvodnje, ne mogu objasniti permanentne krize tog sustava, i konačno njegov raspad.
Nizak stupanj obrazovanja radnika, ograničene radne vještine, ograničena sposobnost valorizacije tih vještina na tržištu, ali i nepostojanje stvarne obveze da se funkcioniranje poduzeća opravda ekonomskim rezultatima doveli su do stagnacije socijalističke ekonomije i nesposobnosti za društveni razvitak. Neki autori, poput Benjamina Warda (The Firm in Illyria - Marcet Sindicalism) ili Svetozara Pejovicha, dokazivali su da samoupravni model upravljanja poduzećem dovodi do njegova zaostajanja, da zaposleni, kad su upravljači, prioritet vide u trajnoj zaposlenosti, mogućnosti zapošljavanja članova obitelji i bliskih, a ne u profitu.
Županov nije bio impresioniran formalnim modelom upravljanja u gospodarstvu, nego je jasno razumio da je samoupravljanje tek pokriće za model političkog upravljanja poduzećem, a da je u nas bila na djelu koalicija između političke klase i najslabije plaćenog i najmanje obrazovanog radništva. Njihov se odnos svodio na razmjenu političkoga legitimiteta u zamjenu za osiguravanje socijalnog minimuma.
Županov je uvjerljivo objasnio nepostojanje bilo kakve sindikalne akcije u takvim uvjetima, ali i odsutnost bilo kakve socijalne dinamike u poduzećima u vrijeme ekonomskih kriza. U takvim uvjetima ovdašnji mentalitet daje potporu vodstvu tako dugo dok osigurava egzistencijalni minimum. Ovakav model, naravno, vodi prema izostanku bilo kakvih reformi i povećane produktivnosti rada, jer takve promjene uvijek prvo dovode u pitanje one koji se ne mogu nositi s izazovom slobodnog tržišta.
RADNIČKI KAPITALIZAM
Josip Županov koristio se terminom “politički kapitalizam” da bi opisao društvo u kojem je menadžment poduzeća povezan s vrhovima vlasti, tržište lažirano, prevelika socijalna uloga države, a prevelik udio javnog sektora u BDP-u. Koliko je to usporedivo s današnjim stanjem u RH?
- Mnogo toga što je profesor Županov opisivao kao karakteristike socijalističkog modela, pod utjecajem egaliternog sindroma, vrijedi danas za opis stanja u javnom sektoru i u poduzećima u državnom vlasništvu. Kad ne bi bilo egalitarnog sindroma i kad ne bi postojala ta svojevrsna koalicija između onih zaposlenih u javnom sektoru i državnim poduzećima s političkom klasom, ne bi funkcionirao ni model u kojem zaposleni političkoj klasi daju legitimitet u zamjenu za izostanak bilo kakvih reformi, koje bi dovele u pitanje sadašnju razinu zaposlenosti.
Uzimajući sve u obzir, pa i radikalniju varijantu egalitarnog sindroma (“teorija jednakih trbuha”), neki tvrde da je Hrvatska “mentalno najsocijalističkija zemlja u EU”?
- Probleme slične onima u Hrvatskoj ima i Slovenija. Do ekonomske krize krajem prošlog desetljeća ondje je na djelu bio svojevrsni model radničkog kapitalizma, u kojem je politička klasa, posredovanjem “old boys” skupine menadžera, stare garde socijalističkih direktora koji su nastavili kontrolirati gospodarstvo kao menadžeri i uglavnom istovremeno bili većinski vlasnici ili najveći dioničari, nastavila kontrolirati važna poduzeća i istovremeno održavati čvrste veze s političkom elitom. Većina tih “old boysa” činila je strukturu organizacije Forum 21, koja je bila politička osnova djelovanja Milana Kučana. Tek je kolaps bankovnog sustava (izazvan time što su državne banke plasirale “loše kredite” u takva poduzeća, pa ih nisu mogle naplatiti) doveo do toga da se Slovenija morala obvezati unutar Europske monetarne unije na privatizaciju poduzeća i banaka. Tako dugo dok je funkcionirao stari model, u tim je firmama postojala koalicija politike, menadžmenta i radnika, odnosno klima nalik na onu u “samoupravnom socijalizmu”, a Slovenija je zastajala u razvoju za daleko uspješnijim državama srednje Europe, tek nešto manje od Hrvatske.
NAPADNE RAZLIKE
Jesmo li doista, kao društvo, oboljeli od egalitarnog sidnroma?
- Hrvatsku situaciju obilježava ipak nešto složenija slika. Naime, možemo govoriti o tome kako hrvatski građani žive u tri posve razdvojena svijeta, a međusobno imaju vrlo malo razumijevanja za položaj onih drugih. Jedan svijet čine oni koji su zaposleni u javnoj upravi, javnom sektoru ili poduzećima u državnom vlasništvu. Oni su i najbolje sindikalno zaštićeni, i “uspješno odolijevaju” ozbiljnim reformama. Sigurnost zaposlenosti i siguran egzistenicijalni minimum, bez rizika i neizvjesnosti što ga donosi tržište, temeljne su odlike života u “tom svijetu”. Posve drugi svijet čine zaposleni u realnom sektoru, koji je u Hrvatskoj doživio temeljitu reformu u odnosu prema socijalističkom razdoblju. Njihova prava bitno su slabije zaštićena nego u državnom i javom sektoru, utjecaj politike na taj sektor tek je posredan, jer velik dio hrvatskog realnog sektora ne živi od javnih nabava i kvazitržišnih odnosa, nego je izložen svjetskom tržištu, ovisi o izvozu i mora djelovati jednako efikasno i produktivno kao i konkurencija. Treći svjet je onaj u koji pripadaju gotovo svi mlađi i velik dio “slobodnih profesija”, koji žive u svijetu prekarijata, nestalnih i neizvjesnih poslova. Zanimljivo bi bilo provesti komparativno istraživanje o participaciji na političkim izborima pripadnika svake od tih triju kategorija. Čini se da su pripadnici prve kategorije najviše zainteresirani za izbore i da upravo s njihovim glasovima uspostavljena elita, u modelu indentičnome onome koji je šezdesetih godina opisivao profesor Županov, opstaje na vlasti. Zaposleni u realnom sektoru načelno su manje zainteresirani za izbore, a ako na njima sudjeluju, onda su obično zagovornici reformi (i ostaju u manjini), a treća skupina, prekarnih, radnika uglavnom živi u društvenoj rezignaciji i apstinira od izbornog procesa.(D.J.)
Davor Gjenero, politolog i nezavisni politički konzultant iz Zagreba