Objavljeno 18. kolovoza, 2017.
Motivirana isključivo politikom stvaranja vlastite države i odbijanjem bilo kakvoga suživota s hrvatskim narodom na tlu Hrvatske, prije 27 godina, 17. kolovoza 1990., počela je pobuna dijela Srba u Hrvatskoj.
Toga su dana postavljene prve cestovne barikade na prometnicama oko Benkovca, koje su pobunjenici opravdali strahom od genocida nad Srbima.
- U temelju te politike bila je šovinistička i ekstremistička interpretacija prošlosti, a rezultirala je kriminaliziranom tvorevinom Republikom Srpskom Krajinom, koja je završila tragično za sebe i Hrvate koji su živjeli na tome području - kaže povjesničar Vjeran Pavlaković u časopisu Politička misao.
Službenici Stanice javne sigurnosti Benkovac napravili su nakon prvih barikada “službenu zabilješku”, u kojoj je jedan od sudionika, Dušan Raić (1940.) iz Benkovačkog Sela, objasnio kako su on i još nekoliko mještana natovarili traktore kamenom, ili su ih već imali natovarene, te ga istresli na cestu kod Kule Atlagića. “Idemo pregraditi cestu prema Karinu jer iz pravca Obrovca dolaze specijalci”, rekli su mještani, prema “zabilješci”, u kojoj je Raić izrazio kajanje što je “tako nešto učinio” i odlučnost da “sigurno više to nikada” neće učiniti.
Barikade su objasnili kao otpor hrvatskim specijalcima, u čijem su dolasku vidjeli najavu genocida nad Srbima i “ponovno punjenje jama”, jer je, prema njima, vlast Franje Tuđmana napustila antifašističku ostavštinu i “opredijelila se za ustaštvo i genocid nad Srbima”.
Počela je, dakle, tzv. balvan-revolucija, koja je prekidom prometnica i telekomunikacija narušila teritorijalni integritet tadašnje SR Hrvatske te je time nastalo dvovlašće na njezinu teritoriju.
Paravojne jedinice
Hrvatski su Srbi činili sve da mira ne bude, iz dana u dan sve je više balvana bilo na cestama, a barikade su postavljale neuniformirane osobe, tobože nenaoružani civili, koji su zapravo činili klasične paravojne jedinice. Srpski su teroristi za svoje antihrvatske akcije poslije dobili nagradu Republike Srbije - ta je zemlja donijela amandman Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju, donesenom 9. svibnja 1992., koji propisuje: “Osiguraniku, odnosno osobi, koji je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije sudjelovao u oružanim akcijama nakon 17. kolovoza 1990. vrijeme provedeno u tim akcijama, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, računa se u posebni staž, u dvostrukom trajanju (...) u posebni staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno na liječenju u medicinskoj rehabilitaciji zbog bolesti ili ozljeda zadobivenih u oružanim akcijama i zarobljeništvu (...) Sredstva za prava osigurava Republika Srbija.” Dana 18. svibnja 1992. pobunjenička srpska paradržava donosi amandman na svoj ustav, gdje stoji da je pripadnik njihove vojske “svaki građanin koji s oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja”.
Pobunjeni lideri paradržave hrvatskih Srba odabrali su oružano rješavanje legitimnih društveno-ekonomskih problema Srba u Hrvatskoj i nerazriješenih pitanja iz Drugog svjetskog rata, koja su svakako zaslužila pozornost u razdoblju kada je SFRJ bila suočena s iscrpljujućom ekonomskom krizom i tranzicijom prema demokraciji, kaže povjesničar Vjeran Pavlaković.
Pregaženi 1995.
No kultura pamćenja RSK posve se fokusirala na odabrane traumatične trenutke iz nedavne prošlosti, koja je isključivala suživot sa svim ostalim etničkim skupinama. Ona je potpuno okrenula leđa multinacionalnom i antifašističkom nasljeđu zajedničkog partizanskog otpora te se oslonila na četničko nasljeđe i njemu srodnu šovinističku ideologiju velike Srbije, kaže se u tekstu i dodaje da je rezultirat toga strašan krvavi rat protiv Hrvatske te konačni bijeg više od 150 tisuća hrvatskih Srba nakon sloma RSK.
Krajinski Srbi upotrebljavali su diskurs o obrani Jugoslavije od neofašizma i prisvajali partizanska spomen-obilježja “kako bi se mobilizirali protiv uskrslog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata i tražili pomoć od međunarodne zajednice”, ali su rehabilitirali fašističke kolaboratore u puno većoj mjeri nego što je to činila Hrvatska, navodi se u tekstu.
Vođe RSK svaki su hrvatski nacionalizam izjednačavali s ustašama, što je bilo u skladu s partizanskim narativima, koji su u cijelosti demonizirali nacističke kolaboratore. Međutim, nova paradržava nije htjela imati mnogo toga zajedničkog s diskreditiranom komunističkom prošlošću, ističe Pavlaković.
Drugo, pitanje hoće li RSK biti neovisna republika ili dio velike ujedinjene srpske države, ostalo je nerazjašnjeno do same 1995., kada ju je pregazila Hrvatska vojska.
Eduard SOUDIL/H
“Ustaška šahovnica”
Krajinski Srbi protivili su se hrvatskom grbu “šahovnici” i gledali na nju kao na isključivo ustaški simbol, iako ona potječe iz kasnog 15. stoljeća i bila je središnji dio službenog grba SR Hrvatske. Istina, HDZ se u početku koristio hrvatskom zastavom sa šahovnicom koja je počinjala bijelim poljem, što su Srbi smatrali “ustašoidnim” pokazateljem smjera u kojem ide hrvatska vlast te, 1990. godine. Istodobno, RSK je usvojila srpsku verziju trobojnice sa simbolima kojom se koristila i srpska kvislinška vlada Milana Nedića tijekom Drugog svjetskog rata.
TRANSFORMACIJA JAVNIH PROSTORA
Pavlaković objašnjava kako je u sklopu promjena u Hrvatskoj 90-ih oštećeno ili potpuno uništeno oko 3000 spomenika, kipova i spomen-ploča koji su obilježavali sjećanje na partizanski pokret i antifašizam. Ti spomenici u RSK nisu sustavno uništavani jer je prelazak s partizanskog na četnički narativ zbog veze s Miloševićevom Socijalističkom partijom trajao duže. Kao i u dijelovima Hrvatske koje je kontrolirao Zagreb, gradovi u RSK transformirali su svoje javne prostore nadijevajući nova imena ulicama i trgovima kao odraz novog identiteta i ideologije krajinskih separatista. Poseban primjer je Lovas, selo u istočnoj Slavoniji, koji je na obljetnicu stradanja hrvatskog stanovništva u minskom polju preimenovan u Dušanovo. Primjer još morbidnije memorijalizacije zločina koje su počinile srpske paravojne jedinice preimenovanje je lokalne osnovne škole u “10. oktobra 1991.”, datum kada su počinjeni napadi na civilno stanovništvo.