Prije dolaska na HRT 2015. godine tridesetjednogodišnja Maja Tanasovski radila je u Informativnome programu televizije Z1. Nakon toga na javnoj je televiziji nekoliko mjeseci bila pomoćnica u režiji, okušavši se u zabavnoj emisiji “Život je lijep”. Početkom 2016. prelazi u produkcijsku kuću koja realizira istraživačku emisiju s ekonomskim temama Informer na Novoj TV. Bila je vodeća istraživačka novinarka i htjeli su je, kaže, zadržati za stalno, ali joj je želja bila raditi u Informativnome programu javnoga medijskog servisa, Hrvatske radiotelevizije. To je i ostvarila. Nama je, pak, ispunila želju i uvela nas među svoja četiri zida. Tamo upoznajemo njezinu kreativnu crtu, avanturistički i istraživački duh, a taj prostor čuva i brojne vesele priče s mnogobrojnih tuluma koje rado organizira za svoje kolege.

Kako ste ostvarili svoju želju da radite u Informativnome programu HRT-a?

- Nekoliko dana prije moga rođendana, koji je 22. travnja, srela u šetnji Zagrebom Ružu Ištuk, novinarku redakcije unutarnje politike, koja mi je u kratkome razgovoru kazala da bi mogli primati nove suradnike. Na svoj sam rođendan poslala e-poruku Goranu Rotimu, koji je tada bio šef redakcije. Bio mu je simpatičan način na koji sam se javila, a i smatrao je da imam potrebno iskustvo. Obavila sam razgovor s njim i s Katarinom Perišom Čakarun, v. d. rukovoditelja Informativnoga programa. Kazali su mi da dođem.

Radite za Zagrebačku panoramu, Hrvatsku uživo, Dnevnik, Vijesti na četvrtom programu. Brzo ste stasali u reporterku i novinarku koja često obrađuje ljudske priče zanemarene u našemu društvu poput onih o majkama ovisnicama i zatvorenicima?

- Tako je. Jedna od važnijih reportaža koju sam radila bila je o uvjetima u zatvoru. Radila sam bila reportažu o tužbi Europskomu sudu za ljudska prava jedne obitelji koja živi uz odlagalište otpada na Jakuševcu. Na terenu sam od njihove odvjetnice doznala i za tužbu devetorice zatvorenika istomu sudu. Žalili su se na uvjete u zatvoru, na neljudsko postupanje s njima. Zainteresirala sam se za tu priču. Došla sam do bivših zatvorenika koji su mi kazali da su ćelije pretrpane, da nemaju pravodobnu zdravstvenu zaštitu te za mučenja u gumenjari. Dobila sam i dozvolu za snimanje u Remetincu. Na ulasku su me provjeravali, pokazali su mi pod pratnjom pravosudne policije neke ćelije koje su izgledale kao da su tek oličene. Da mi nije pokazano realno stanje, potvrdio mi je i jedan zatvorenik, ali ne pred kamerama. Napravila sam ondje i stand up. Nakon dugo godina HTV-ova kamera bila je u istražnome zatvoru. Pokušala sam u reportaži istražiti je li bilo mučenja zatvorenika u takozvanoj gumenjari. Takve priče smatram pravim novinarstvom.

Koja priča stoji iza Vašega naslova princeze medija koji ste osvojili 2010. na natjecanju za Kraljicu Zagreba?

- Zaustavili su me na ulici i pitali želim li doći na casting i sudjelovati na natjecanju ljepote. Bila sam tada u tranzicijskome procesu iz muškobanjaste djevojčice u ženu. Htjela sam vježbati damsko držanje, hodanje u štiklama… Nedostajala mi je ta dimenzija. Uvijek sam bila buntovnica s viškom testosterona. Kao djevojčica nisam se igrala s barbikama, nego rata s dečkima. Dugo sam osjećala odbojnost prema djevojkama koje se samo sređuju, ali sam onda shvatila da ne mogu imati sliku o nečemu ako to i sama ne probam. Pristala sam na ponudu i zato što je moja majka cijeli život željela princezu. Dobila ju je. Postala sam princeza Zagreba, potom druga pratilja kraljice Hrvatske i princeza medija. Dobila sam i sponzorstvo za motoopremu, koju sam onda iskoristila za putovanje Afrikom. Interes za putopise s putovanja pokazao je i časopis Autoklub.

S putopiscem Davorom Rostuharom motorom ste proputovali Afriku. Kakve zanimljivosti nosite s tog kontinenta?

- Afrika me je oduvijek privlačila, jer je mistična. To je kontinent na kojemu i danas neka plemena žive kao nekad davno. Odupiru se modernomu vremenu. Naravno da ne žele biti gladni i da ne žele da im krov prokišnjava, ali drže se tradicije. Otputovala sam 2010. i prekinula studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tadašnji dekan Vlatko Cvrtila odobrio je moj pothvat i rekao da će me stanje koje ostavljam dočekati kad se vratim. Bila sam u Africi oko pola godine, a nakon obrane magistarskog rada, čija je tema bila upravo geopolitika Afrike, godinu dana. Htjela sam u svakoj zemlji istražiti neki aktualni problem, vidjeti kako se s njim nose lokalne organizacije, udruge i ljudi te pokazati pozitivnu stranu Afrike. Sudan je, primjerice, represivna zemlja u kojoj je 40 godina trajao građanski rat. Posljedice toga građanskog rata su djeca ulice koje u glavnome gradu ima više od pedeset tisuća. Ona su tijekom rata sa sela bježala u veće gradove, a tamo se onda zatekla u nekome drugom svijetu – ulice, prostitucije, droge… Napravila sam intervju s tim djevojčicama koje imaju strašna iskustva s ulice. Na ulici su živjeli u čoporu – djeca se brinu jedni o drugima, spavaju na ulici, mnogi od njih izgube živote.

- Uvijek sam bila kreativna. Voljela sam crtati. Mislila sam da ću završiti srednju školu primijenjene umjetnosti, ali sam završila u trinaestoj gimnaziji. Mislila sam i da ću nakon srednje škole završiti arheologiju i povijest umjetnosti, ali upisala sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Stan mi je prepun detalja s putovanja. Imam najviše maski. Svjetiljku lolitu kupila sam u Portu. Dizajnerski je rad, simbol portugalske fašničke tradicije. Za vrijeme maškara Portugalci izlaze na ulice s maskama u obliku ljudskih glava i raznih mitskih bića. Donijela sam s putovanja i krunu od bivoljih zuba. Nosi je pleme Nage, koje živi na sjeveru Burme. Imam i odjevni predmet tradicionalnih plemena iz Etiopije. Pripadnik afričkoga plemena Masai darovao mi je ogrlicu.

S obzirom na to da žene iz plemena Hadze ne idu u lov, kako ste Vi uspjeli doći do luka i strijele?

- Boravila sam kod njih oko dva tjedna. Htjela sam steći uvid u svako područje njihova života, pa tako i u lov. Razgovarala sam s poglavicom. Objasnila sam mu da su u mojemu svijetu žene i muškarci jednaki te da on neće prekršiti svoju tradiciju, jer nisam žena iz plemena Hadzabe, nego isto što i bijeli muškarac. Bilo bi, rekla sam, u redu da i ja mogu ići u lov. Moja mu se argumentacija učinila logičnom. Čini mi se da se i malo smekšao, jer mu je prvo dijete kći kojoj je dopustio da se igra s lukom i strijelom. Dopustio je da s njima idem u lov, smjela sam ih pratiti.

Pomaže li Vam to dobro snalaženje u različitim kulturama u uspostavi dobrih međuljudskih odnosa? Kakav odnos imate s kolegama?

- Mi, mlađi kolege, dobri smo jedni s drugima. Družimo se i izvan posla. Pokrenula sam tradiciju druženja u svojemu stanu u kojemu organiziram tulume. Nakon druženja uz dobru glazbu i kada je atmosfera opuštena, lakše se radi.

Tko vam je uzor među kolegama?

- Zoltan Kabok. Cilj mi je jednoga dana raditi u redakciji vanjske politike. Privlače me daleki i nepoznati krajevi. Proputovala sam ukupno 47 zemalja i ne mislim stati.