Četiristo sedamdeset godina nakon njegove smrti, Henrika VIII. i dalje je teško svrgnuti s trona najpoznatijih britanskih kraljeva svih vremena. Britanski glumac Damian Lewis, koji ga utjelovljuje u novoj seriji “Wolf Hall”, kaže da to ne znači da Henrika uistinu poznajemo - unatoč rasprostranjenim i nimalo netočnim navodima da je jeo previše zasićenih masnoća i odbacivao svoje supruge kao što tinejdžerice odbacuju jučerašnje modne stilove.

- Henrik VIII. bio je renesansna rock-zvijezda. Ali bio je i vrlo ostvaren, inteligentan čovjek. Volio je povijest, streličarstvo i ples. Bio je arhitekt. Govorio je nekoliko različitih jezika. Publici ćemo prikazati njegovu najbolju verziju do sada - ističe Lewis.

Ovo je dobro vrijeme za TV glumce - imamo nacionalne, kabelske, digitalne televizije...

- O, da. Mnogo se toga promijenilo u posljednjih deset godina. Ma, samo u posljednjih pet. Prvi sam koji ću priznati da od toga imam velike koristi. Kao glavni glumac sazrio sam dok se televizijski krajolik dramatično razvijao. Nisam znao da će “Domovina” biti “Domovina”. Prijavio sam se jer je scenarij bio nevjerojatan; poslali su mi scenarij i pročitao sam ga u jednom dahu. Znao sam da ću biti okružen nevjerojatnim ljudima, a dok tako razmišljate, velike su šanse da bi vaša serija mogla postati uspješna poput “Domovine”.

Nakon napuštanja takve serije sve su oči bile uprte u vas, što ćete snimati kasnije...

- Definitivno. Kad su čuli da sam dobio ulogu Henrika VIII., ljudi su govorili kako je to zanimljiv izbor i da me više neće prepoznavati samo kao Brodyja. No, nisam tako razmišljao o tome, slučajno se poklopilo. Godinu dana poslije “Wolf Halla” počeo sam snimati i “Milijarde”.

Osjećate li da u današnje vrijeme morate konstantno nešto raditi kako biste ostali relevantni?

- Ponekad. Mislim, ne želite postati hrčak na kotačiću. Ne želite trčati, trčati i trčati samo kako biste mogli stajati mirno. Naravno da je lijepo biti relevantan, igrati u nekom projektu o kojem će ljudi pričati. Lijepo je biti dio nečijeg razgovora, samo se pobrinite o tome da lijepo pričaju o vama.

Čini se da su u posljednje vrijeme TV uloge bogatije od filmskih. Slažete li se s tim?

- Ovisi o tome kakve filmove ili serije stvarate. Vjerujem da na televiziji ima više uloga za odrasle, a to je zato što bolnice, sudnice i kriminal bolje funkcioniraju s muškarcima i ženama nego s 24-godišnjacima. Čini se da Hollywood više ne želi tratiti vrijeme na stvaranje zvijezda. Mislim da je jedan od razloga zašto je scenarij na američkoj televiziji mnogo napredovao za razliku od vremena kad sam ja bio klinac taj što veći dio serija sad ima filmski štih. Naime, mnogi veliki filmski redatelji sad su na televiziji, kao i sami glumci s A-liste.

Recite nam nešto više o vašim obožavateljicama koje su se nazvale “Damianove zečice”.

- Slale su mi svoje intimno rublje! To je sad već stara priča, ali je zabavna. Za moj četrdeseti rođendan članice su mi odlučile poslati paket “Victoria's Secreta” u kojem je četrdeset ženskih gaćica. Da sve bude bizarnije, na svaki komad prikačile su ceduljicu sa svojim imenima, godištem i prebivalištem. Iste gaćice bile su mi razbacane po spavaćoj sobi – mislim, koliko često se to događa? Sjećam se da sam nakon dva dana pomislio da sam bolesni gad, da moram počistiti sobu. Stoga sam ih bacio u koš i iznio van da ljudi pokupe. Te večeri izišao sam negdje i vratio se kasno kući. Sjećam se da je kišilo, mjesec je obasjavao pločnik na vrlo slikovit način, i odjednom sam vidio nešto razbacano po cesti. Približio sam se i ugledao gaćice pobacane jedne iza drugih, i vodile su iza ugla. Umro sam od smijeha – izgledalo je kao djelo Ivice i Marice!

Ne mogu vjerovati da ste bacili sve gaćice!

- (smijeh) Nemojte im reći.