Teta Liza su hmrli. Tim su se riječima Međimurske novine oprostile od poznate folklorne pjevačice Elizabete Toplek (djevojački Kuzmić), poznatije kao Teta Liza, koja je preminula u 93. godini.

Riječ je o jednostavnoj ženi iz puka koja je svojom živom, superirornom i autohtonom interpretacijom hrvatskih narodnih pjesama iz Međimurja zadivila svakog tko bi je slušao, bez obzira na to je li riječ o njezinim zemljacima ili zainteresiranim slušateljima izvan zavičajnog kruga kojima međimurski folklor nije nikada oskudijevao.

Zanimljiva je i uporaba arhaičnog gramatičkog oblika u trećem licu množine koji se rabi, primjerice, još u slovenskom i poljskom jeziku te u galicijskom narječju ukrajinskoga u svrhu izricanja poštovanja koji naši zapadni susjedi nazivaju onikanjem (za razliku od tikanja i vikanja). Najbolji primjer je naziv poznate međimurske pjesme “Mamica su štrukle pekli”, ili treće epizode legendarne televizijske nizanke “Gruntovčani” (“Babica su nakanili hmreti”). Drevni jezični izraz kojim se čakovečki list oprostio od Tete Lize tužni je podsjetnik na izumrli kajkavski jezik koji su Hrvati likvidirali 1861. u korist “jugoslovenskog jezika”. Slučaj je htio da je Sabor trojedne Kraljevine Dalmacije, Hervatske i Slavonije tu odluku donio istoga nadnevka (12. kolovoza) kada je umrla Teta Liza, samo 156 godina ranije. Što će nama kajkavski? Ili još jedan “slijepi putnik” iz hrvatske jezične povijesti, čakavski, koji je gotovo zbrisan sa zemlje, dovoljno je pogledati dijalektalnu kartu Hrvatske. Bez obzira na Valunsku i Bašćansku ploču, Istarski razvod i Vinodolski zakon, Marulića, Hektorovića, Lucića, Zoranića, Gj. Držića... Sustavno zanemarivanje ikavskog govora bunjevačkih Hrvata doveo je do toga da jedan dio tamošnjih Hrvata odbacuje učenje hrvatskog književnog jezika pa i sam hrvatski nacionalni identitet tvrdeći da to čini, između ostaloga, i zbog potiranja bunjevačke ikavice. Ikavski govor u Slavoniji, prema istome receptu, gotovo je u potpunosti likvidiran. Našem obrazovnom sustavu oko čije se reforme lome ideološka koplja naši regionalni jezici i govori nisu važni. Jezični unitaristi iz Zagreba kao da im poručuju: Neka crknu! Srećom, među nama postoje i takvi kulturni diverzanti i genijalni pisci poput Kristiana Novaka (“Črna mati zemla”), Marka Gregura (“Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”), i Eveline Rudan (“Breki i ćuki”).

Nećemo ovdje o identitetu i politici. Teta Liza je iza sebe ostavila tek nekoliko albuma. Hrvatske diskografske kuće i kulturna javnost, čast iznimkama, nisu bili zainteresirani zabilježiti taj glas, interpretaciju i talent. Ljude iz naših gradova, ali i sela, s iznimkom neobične i hvalevrijedne “sekte” folkloraša okupljenih u različitim KUD-ovima i tamburaškim orkestrima, uopće ne zanima hrvatski izvorni folklor. Čak i ona dva mala Šokca čiji smo snimak iz svatova mogli vidjeti na portalima pjevaju novokomponiranu tamburašku “kuruzu” (“Poznaju me selo i grad, ja sam lola prava slavonska”). Kada ste posljednji put nekoga uživo ili na televiziji čuli da izvodi neku folklornu pjesmu? Kulturni narodi se svojim folklorom ponose, ali ne i Hrvati koji se svoje baštine stide. Zbog toga smo Teti Lizi, vjerojatno posljednjoj pjevačici folklornih pjesama kojoj smo znali ime, još za života namijenili zaborav. Naime, što znači na hrvatskoj Wikipediji rečenica: “Spletom okolnosti, nikad nije dobila glazbenu naobrazbu, ali to ne umanjuje njezin značaj u korpusu hrvatske etnoglazbe”? U toj se rečenici skriva sav prijezir i nerazumijevanje koje imamo prema pučkoj glazbi i folklornoj umjetnosti.

Počivala u miru! Zajedno s pokojnim vibrafonistom Boškom Petrovićem s kojim je, u društvu Cinkuša, izvela jednu od najboljih pjesama snimljenih u nas u posljednjih dvadesetak godina “Sedi si kraj mene”, sa stihovima od kojih vas prolazi jeza: “Ah toči, naj dremati, naj šparati/ Če nebuš pil bude ti žal/ A zutra več morti pod zemljom buš spal”.