Matej pripovijeda kako su Isusovi učenici jednom zgodom noću bili u lađici na Genezaretskom jezeru, dok je Isus bio ostao na obali. Bio je protivan vjetar, tako da su lađicu šibali valovi. I onda, pred samu zoru, učenici ugledaju Isusa kako prema njima hodi po vodi. Oni su kriknuli, misleći da vide utvaru. Isus im veli: „Ja sam! Ne bojte se!“. Na to će Petar: „Gospodine, ako si ti, zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi!“. Isus mu reče: „Dođi!“. I stvarno, Petar siđe s lađe i počne hodati po vodi. Međutim, kad je vidio vjetar i valove, uplašio se i u tome trenutku počeo tonuti. Isus mu – još uvijek hodeći po jezeru – pruži ruku, uhvati ga i kaže: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“. Iako je vidio mnoga Isusova čudesa, Petar je posumnjao. Uplašio se. U tome smislu Petar nam je tako blizak, tako nalik nama običnim i nesigurnim ljudima. Kao da se i mi ponekad nalazimo s Petrom u nemirnoj lađi i onda, poput njega, čujemo ohrabrujući glas: „Dođi! Odvaži se!“. A potrebno je samo povjerovati. Povjerovati da mogu nešto dobro učiniti. Da mogu pripraviti ispit, da mogu pospremiti svoju sobu, da mogu suspregnuti svoje izljeve bijesa, da mogu paziti da ne prostačim… Ja stvarno mogu – samo ako to stvarno hoću! – biti i pristojan, i ljubazan, i marljiv, i dobrohotan, i susretljiv. Kada su u pitanju ljudski putovi, veli evanđelje „Bogu ništa nije nemoguće“. Primjer nam mogu biti toliki naizgled mali i obični ljudi koji su učinili velike stvari. Nije li nama toliko dragi sveti Leopold Mandić, doslovce bio malen čovjek – to jest nizak rastom – k tomu običan, jednostavan stranac u tuđoj zemlji, a ipak se pokazao veličanstvenim u ljubavi i susretljivosti prema tolikima s kojima se susretao. Veliki su ljudi upravo po tome veliki, jer su vjerovali u svoje ideale i u to da mogu ustrajati u svome životnom poslanju. Potrebno nam je koji put jednostavnosti i prostodušnosti, baš kako ljupko napisa Ivana Brlić-Mažuranić o šegrtu Hlapiću: „Što god šegrt može da zamisli, to može izvesti“. Zvuči bajkovito? Međutim, uspjeh i napredak naše civilizacije možemo zahvaliti upravo onim ljudima koji su imali viziju, a zatim i volje i ustrajnosti da je ostvare. A tu viziju – poboljšanja vlastitog karaktera, može i treba svatko od nas ostvariti.