Prvo možda treba reći da svaki općeniti zaključak o “mladima” valja donositi i primati s ozbiljnim rezervama, a pogotovo to vrijedi za one slučajeve kada moralna panika koja se diže oko njihova navodno ekscesnog ponašanja, služi ponajviše pranju savjesti za opće stanje društva.

Ovaj oprez ne proteže se samo na bujajući senzacionalizam komercijalnih medija kojima je nerijetko neki oblik “meke kriminalizacije” mladih dio rutinskih pa i sezonskih napisa. Kao dio inače posve rubnog zanimanja za društvenu problematiku, medijska tematizacija mladih obično se smješta u obzor očekivanja hipotetičnog “društvenog ukusa”, čime se zapravo direktno sudjeluje u proizvodnji vrijednosnih sudova o ovoj društvenoj kategoriji. Do jučer su to bili zabrinuti članci o njihovoj masovnoj konzumaciji turbofolk kulture, danas je, u duhu posvemašnje društvene i ekonomske “turistizacije”, na meti njihovo “divljanje” na razvikanim hrvatskim plažama. Kada se ovakav oblik moraliziranja oblikuje neovisno od činjenice da se znatan dio “kapaciteta” sustavno i namjenski popunjava upravo ovakvim “turističkim proizvodom”, onda je ono znatno više znak društvene hipokrizije i sve slabijeg suočavanja s posljedicama masovnog turizma, negoli nekog kvarenja hrvatske mladeži.

O ljetnom partijanju i njegovim pratećim posljedicama oko kojih se diže prašina, mora se stoga ponajprije govoriti kao o paradoksu hrvatske turističke privrede koja se u nesigurnosti vlastitih koncepcija, ponuda i “privlačenja turista” zapetljala u sukobu obiteljskog turizma i adrenalinskih, hedonističkih poimanja ljetnog provoda koje su već odavno adut svjetskog masovnog turizma. Drugim riječima i na primjer, zabava na Zrću ne smeta nikome dok je izolirana na udaljenoj plaži te relativno nevidljiva dnevnim turistima i obiteljskim ljudima u Novalji, i tada se prezentira kao poslovni uspjeh i hvatanje koraka sa svijetom. Ona pravi problem tek kada počinje dodirivati i kontaminirati zone mira i tišine, ugode turizma mora i sunca kao tradicionalne ponude ovoga podneblja. Mladi koji hrle u predviđene i namjenske zone provoda posve su drsko ravnodušni prema razvikanim ljepotama naše obale, kao i prateće smještajne i gastronomske ponude te su na taj način i simbolički neprijatelj prevladavajućeg modela prezentacije i politike jedne lukrativne privredne grane, uostalom jedne od rijetkih koja još uopće funkcionira.

Stoga je zanimljivo kako se moralna panika vezana uz izolirana mladenačka partijanja sve više proteže i na druge zone kontaminacije kulturnih i prirodnih ljepota pa se na brzinu donesenim lokalnim zakonima počinje (novčano) kažnjavati i neprikladno odijevanje, konzumacija hrane i pića te slični oblici ljudskog nagrđivanja prizora koji su u svojoj netaknutoj ljepoti ovjekovječeni u “estetici razglednica”, internetskih snimaka naših osamljenih plaža i dostojanstvene ljepote gradova s antičkim ostacima, srednjovjekovnim zidinama i renesansnim palačama.

Ovako idiličnoj slici harmonije bogomdane prirode i biranih tragova nestalih civilizacija kojom se svesrdno nudimo milijunskom tržištu - pri čemu smo od socijalističkog razdoblja, osim ponudom nedjeljnih misa za turiste, odmakli upravo podržavanjem elitnog i hedonističkog turizma - partijaneri ne smetaju samo razotkrivanjem njena ljudskog naličja, svojim prljanjem, omamljenošću, seksom, bukom i slično. Dodatno, oni svojim osvajanjem i “satelitskim” prebivanjem ograničenih, izoliranih i krajnje komercijaliziranih zona provoda razotkrivaju dubinske procese deteritorijalizacije, nomadske i prekarne egzistencije, pa time i tragove globalnog kapitalizma koji je svojim “lijepim periferijama” namijenio koncesijsku sudbinu kakva nam se ove godine razotkrila u cjelokipnom svojem poražavajućem učinku na “domorodačko stanovništvo”. Pa ako se sad, kad smo već kod domaćeg stanovništva, treba upitati o specifičnom statusu domaćeg partijanera kao jednog od predstavnika stanja današnje “hrvatske mladeži”, onda bismo mogli zaključiti da ih ništa posebno ne razlikuje niti izuzima unutar ovakvog okvira “loše zabave”, osim činjenice da ih je ondje sve manje ili nikako. Sve je veći postotak onih koji si to jednostavno ne mogu priuštiti, ni roditeljskom podrškom ni vlastitim prihodima. Budući da je ova godina označila i definitivni kraj eksploatacije jeftine radne snage domaćih sezonaca u uslužnim djelatnostima, te zakonima tržišta premjestila znatan dio mlade populacije europskog jugoistoka na nešto bolje plaćene poslove konobarenja i bauštele na sjevernijim europskim destinacijama, domaće partijanere sad nam je isključivo tražiti u skrivenim nautičkim oazama ljetnog provoda hrvatske zlatne mladeži.

Zaključno, kao da su, naime, prošla vremena kada se o mladima govorilo prije svega u terminima slobodnog vremena, masovne kulture, vrste muzike, odijevanja i drugih određenja stila života koji prakticiraju relativno neovisno od općih problema roditeljske kulture, pa i društva u cjelini. Kulturu mladih danas i ovdje ponajprije određuju socioekonomski, odnosno klasni pokazatelji, a ono za većinu znači posljedice roditeljske pauperizacije, nezaposlenosti ili prekarnog rada, svejedno u zemlji ili inozemstvu. Stoga se iole trezveno mišljenje o “našim mladima” danas mora reflektirati u cjelini zaključaka o stanju našeg društva, i onda kada se govori o “partijanju” jednako kada se govori o ksenofobiji, manjkavom i manipulativnom obrazovanju te beznađu pred koruptivnim i destruktivnim procesima kojima su izloženi.

Dr. sc. Ines Prica, znanstvena savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb