Želimo postići ono što su braća Sinković, a onda jednoga dana biti i brži od njih
Nastavljaju se dani ponosa i slave osječkih blizanaca Antona i Patrika Lončarića. Lijepo je slaviti, ali malo se odužilo, pa su osječki veslači koji su prošlog tjedna u Litvi osvojili naslov svjetskih juniorskih prvaka u svom dvojcu bez kormilara pomalo i umorni.
- Nismo naviknuti na sve ovo, u nedjelju prijepodne osvojili smo naslov u Litvi i od tada traje slavlje. Tamo je bilo veselo cijeli dan, pa noć, pa putovanje kući, a onda u utorak navečer slavlje u prostorijama našeg Iktusa - kaže Patrik te dodaje: - Imamo još nekoliko dana obveza prema novinarima i onda idemo na odmor.
Na zasluženi odmor. Desetak dana bez treninga, regata, priprema, natjecanja... Napravili su ono što su sanjali, okrunili se naslovom svjetskih prvaka i sad na Jadran idu uživati.
- Mislim da neće biti Jadran, možda Slovenija, najvjerojatnije Bled... - objašnjava Anton.
Zar nije Bled mjesto za regate?
- Ovaj put idemo bez čamca i vesla, samo se odmoriti i uživati.
Možda je razlog i jedna zgodna mlada slovenska veslačica koja je Antonu zapela za oko.
- Ništa od toga, a i istina je da se više ja njoj sviđam nego ona meni - dodaje pomalo sramežljivo Anton.
Anton je gazda u čamcu
Lončarići su prije šest godina sjeli u čamac, a u veslanje su ušli slučajno. Ili možda ne. Živjeti uz Promenadu (Šetalište kardinala Franje Šepera), gledati svaki dan Dravu, promatrati brodice i čamce, valjda je veslanje bilo sudbina.
- Otišli smo 2011. u VK Iktus i oprobali se u čamcu, ne dvojcu, nego samcu. Naša prva trenerica bila je Jasminka Kraljević-Čolić, a onda smo prije dvije godine počeli raditi s našim sadašnjim trenerom Krešimirom Ižakovićem, koji nas je i odveo do ovoga uspjeha.
Suradnja s Ižakovićem pokazuje se kao pun pogodak. Trener hvali svoje pulene, dečki bez pogovora slušaju svaku njegovu riječ.
- Ižaković je definitivno najbolji izbor za trenera. Vrlo je strog, ali i mora biti takav. Kad nešto glumimo, zna i podviknuti, naravno mi na tu viku samo šutimo i slušamo - objašnjava Patrik, koji je pet minuta stariji od brata. No to ne znači da je gazda, posebice ne u čamcu.
- Glavni je Anton jer je on štroker, ja promatram konkurenciju i brinem se na koji ćemo način veslati - kaže tehničar Patrik, na što Anton dodaje: “On je u čamcu - promatrač”.
Ponekad i do Tvrđe
Dva dana nakon najvećeg uspjeha u karijeri Lončarići su proslavili 17. rođendan. Blizanci će na jesen u treći razred Prve gimnazije, u kojoj imaju veliku potporu, od razrednika Domagoja Jukića do ostalih profesora. Nije lako uskladiti sve obveze, ali škola im nije problem i vrlo dobri su učenici. No ne žive poput većine tinejdžera. Njima je nepoznato “lumpovanje do jutra”, redoviti izlasci u Tvrđu, izležavanje pola dana...
- Znamo mi izići, pa nismo asocijalni. Odemo ponekad do Trvđe, naši izlasci nisu do jutra, ali odemo. Naravno da znamo i popiti koje pivo, dva-tri, ali ne treba pretjerivati. Naravno, kava u gradu je obavezna, a najbolji prijatelji su nam dečki iz reprezentacije, naš kolega iz Iktusa Ivan-Ante Grgić i njegova ekipa iz četverca Ispsa, Garma i Gojanović-Rakić. Otkad smo se upoznali, između nas je kliknulo i super se slažemo, tako da je na putovanjima uvijek zabavno. Nas šestorica stvarno smo luda ekipa koja kad radi, radi, ali se i jako puno zezamo. Na svakom putovanju bude neki cirkus kojem se možemo smijati.
Iako imaju samo 17 godina, blizanci Lončarić izgledaju kao pravi atlete, a i još će se razvijati. Zanimljivo, rođeni su kao nedonoščad. U proteklih 17 godina nejake bebe izrasle su u mladiće od 190 i nešto centimetara visine te oko 100 kg težine (Patrik 95 kg, Anton 100).
- Nije lako s nama, podjednako nas je teško hraniti i oblačiti. Možemo puno pojesti, a kako smo krakati, teško nam je naći odgovarajuću garderobu, pa i tu imamo problema.
Uvijek zajedno
Koliko tijekom studenog ili prosinca slavonskih svinja “padne” u čast obitelji Lončarić... Treba pripraviti za sinove čvaraka, kobasice, kulenja...
- Ma svinjetina nije za nas, ali zato tamanimo bijelo meso. Mama svaki dan kuha tjesteninu, a za večeru je obavezno bijelo meso, najviše piletina.
Kod Lončarića je sve pomno isplanirano, od prehrane preko treninga do spavanja. No, kažu, samo tako se može uspjeti. Što je njihov recept za uspjeh?
- Jako puno volje i želje za radom. Samo uz red, rad i disciplinu možeš do velikih stvari. Tako nekako živimo cijeli život. Treninzi, natjecanja, učenje i škola. Nemamo vremena za gluposti - dodaje Anton i pokazuje ruke. Na njima vidljivi tragovi mnogih žuljeva. No njihov sport je takav, samo uz puno znoja i ruke pune krvavih žuljeva možeš na vrh. Oni su krenuli dobro, samo da u toj stazi i ostanu.
Nađu li dečki među mnogim obvezama vremena za djevojke?
- Ne baš. Ja sam imao djevojku, ali više nemam. Ne ide zajedno škola, veslanje i djevojka. Za sada je u fokusu veslanje i škola, a za curu ima vremena. Isto vrijedi i za Antona - pričao je Patrik.
Jesu li braća uvijek na istom valu, bude li između vas uopće nekih nesuglasica?
- Jako se puno svađamo, oko svega i svačega, naravno najviše oko gluposti. Ma znali smo se i potući, ali nikada baš gadno.
Svađaju se i vole iznad svega. Jednojajčani blizanci koji su jedan drugome brat, najveća podrška, najbolji prijatelji... Kod njih se rijetko čuje “ja”, gotovo uvijek “mi”.
Koliko je bilo najduže da ste bili razdovojeni?
- Mislim, samo jednom jedan dan. Anton je išao nešto u Zagreb, a ja sam ostao kod kuće. Da, samo taj jedan dan, koliko se sjećam - kaže Patrik.
Uvijek zajedno, kod kuće, u školi, na treningu, na vodi... I čvrsto uz njih roditelji, mama Angelina i tata Davor.
- Oni su najveća podrška. Kada je veslanje u pitanju, nikada nas nisu tjerali da nešto moramo, ali nam nikada nisu ništa ni branili. Trener Ižaković nam je važan, ali ništa ne bi bilo bez mame i tate. Također, uvijek smo veliku podršku imali u pokojnoj baki, pa djedi, našoj teti... Svi oni zajedno ugradili su dio sebe u ovo zlato - poručili su Lončarići.
Ivana LIOVIĆ
Krešimir Ižaković
trener braće Lončarić
Kad u ruke dobiješ ovakav materijal, onda stvarno moraš biti jako glup da to upropastiš. Dečki su sjajni, apsolutno najbolji veslači s kojima sam do sada radio
Anton Lončarić
osječki veslač
Naš se “dvojac bez” neće nikada raspasti, kao, recimo, slavni hrvatski četverac na pariće, jer mi smo braća koja previše ovise jedan o drugom
Patrik Lončarić
drugi dio dvojca
Sad do kraja godine slijedi odmor od dvojca, idemo u skifove pa ćemo vidjeti tko je brži, brat ili ja
Martin i Sinkovići
- Damir Martin je naša najveća podrška. On je vrh, on nam uvijek zna nešto dobro reći, naš motivator. Došao nas je ispratiti u Litvu, također nas je dočekao u ponedjeljak navečer na aerodromu u Zagrebu - pričala su braća Lončarić, koja su ovo ljeto na Perućkom jezeru trenirala s braćom Sinković. A i na SP-u su veslala u čamcu koji su im posudili Sinkovići.
- Oni su nešto posebno, svi imaju želju postići ono što su oni postigli. Naravno da to i mi želimo, a jednog dana voziti i brže od njih. Odradili smo nekoliko treninga sa Sinkovićima, to nam je dalo dodatno samopouzdanje i motiv, imponiralo nam je, ipak nema svatko priliku trenirati s ponajboljim veslačima svijeta - kažu Lončarići.