Doći do 2017. i “uprizorenja” “Vilijuna” u sklopu Osječkog ljeta kulture, a u predivnom dvorištu Muzeja likovnih umjetnosti moram se, ipak, vratiti u prošlost i prisjetiti se “Izgubljene vile” i početaka naših suradnji - riječi su Jasminke Mesarić, ravnateljice MLU-a i predsjednice HC UNIMA, bez koje danas nije moguće pisati o romanu “Vilijun” Jasne Horvat.

Dobra vila Dramskog studija, radoznala Lidija Helajz, kako kaže Jasminka Mesarić, jednog joj je dana došla i rekla da je upoznala Jasnu Horvat koja je napisala igrokaze “Izgubljena vila” i da bi ona te igrokaze uprizorila s polaznicima Dramskog studija (bilo je to 2002.).

- Tako je počela divna, inspirativna suradnja koja je nastavljena do danas - ističe ravnateljica MLU-a, kojoj je prirodno bilo nastaviti pratiti književni rad sjajne osječke autorice Jasne Horvat.

- Bila sam na svakoj promociji njezinih knjiga, uživala u druženjima i svim drugim prigodama koje nam je život donosio, odvojila posebno mjesto na polici samo za Jasnine knjige kako bih u svakom trenutku mogla posegnuti za nekom od njih. Jer Jasna se ne čita u "dahu", za nju trebaš biti raspoložen, radoznao, biti spreman za novo - ne krije oduševljenje Jasminka Mesarić, bez koje ne bi bilo ni “Vilijuna” na OLJK-u.

Za nju su sve Jasnine knjige posebne iz mnogo razloga, a jedan od njih je, dodaje, da je u svakoj prisutan dio hrvatske mitologije o kojoj, zapravo jako malo znamo, a beskrajno je zanimljiva i mogla bi postati jedan od naših brendova. “Vilijun” mi je posebno zanimljiv jer povezuje dvije kulture - hrvatsku i kinesku.

- Meni je dugi niz godina Kina jedna od najzanimljivijih zemalja. Dječje kazalište je 2004. bilo tri tjedna u Šangaju na dva različita festivala, a ja sam od tada imala prigodu biti u nekoliko navrata u Kini. Uvijek sam koristila priliku i upoznavala kineske kolege s bogatsvom i raznolikošću hrvatske kulture. Kao predsjednica HC UNIMA uspjela sam povezati hrvatsko i kinesko lutkarstvo i započeli smo predivnu suradnju u razmjeni gostovanja kazališta i umjetnika (boravak osječkog dizajnera Marka Jovanovca u Kini ove godine je plod ovih dobrih odnosa). Naša Umjetnička akademija je pred potpisivanjem Sporazuma o suradnji s jednom od srodnih visokoškolskih institucija iz Kine, i još mnogo toga - pojašnjava ravnateljica, kojoj je jedna od neostvarenih želja vidjeti “Vilijun” preveden na kineski, a prije toga uprizoren na nekom od gostovanja u Kini.

Ona bez koje ove priče ne bi bilo i u čijoj se razigranoj mašti sve pokrenulo, književnost vidi oblikom umjetnosti kojim se prenose najdublji osjećaji i doživljaji, ali i umjetnošću koja svojom estetikom izgrađuje supostojeći, paralelni svijet.

- Tako će “Vilijun” domaću publiku informirati o kulturnim vrijednostima Kine, a inozemnu publiku o kulturnim vrijednostima Hrvatske. Moji se junaci ponašaju gotovo kao i čitatelji: pozorno osluškuju jedni druge i pripovjedne dionice kojima se predstavljaju. I premda sam zagovornica kulturnih razmjena i upoznavanja, istodobno sam zagovornica očuvanja vlastitih kulturnih identiteta, a umjetnost je pravi način da se kulturno nasljeđe uvijek iznova oživljuje i opredmećuje. Hepening “Vilijun” ovogodišnji je proizvod velikoga broja studenata Umjetničke akademije u Osijeku, a iskustvo suradnje s ovim mladim glumačkim snagama primjer je kako Grad i njegove kulturne ustanove s riječi prelaze na djela. Muzej likovnih umjetnosti otvorio je svoja vrata i prostore, ponudio kadrovske i infrastrukturne resurse, Institut Andizet osigurao je organizacijsku platformu, OLJK sudjelovao u tehničkim zahtjevima izvedbe, a akademija ponudila izvrsnu režiju Roberta Raponje i glumu studenata. Ima li učinkovitijeg povezivanja teorije i prakse od stvaranja vlastitih kulturnih proizvoda te osiguravanja izlazaka na scenu onih koji se obrazuju za budući život na sceni? - pita se Jasna Horvat. Iz pozicije sveučilišne profesorice naglašava kako je hepening doživjela udruženom željom da se u Osijeku uz minimalna sredstva ostvari najviše.

Obje izvedbe hepeninga “Vilijun” (koje su se događale jedna iza druge, jer se na prvoj izvedbi tražio stolac više), pamtit će ne samo prema njihovoj jedinstvenosti, nego, kaže, i prema visini zahtjeva koje su svi uključeni postavili pred sebe.

- Spoj književnosti, izvedbenih umjetnosti i muzeja, za mene je otkriće i potvrda da se u Osijeku događaju inovacije. Prestižom vidim činjenicu da je književni tekst udružio aktivnost većeg broja ustanova. U takvoj suradnji svi smo primili i živjeli uloge onih drugih pa smo kroz hepening “Vilijun” ostvarili ne samo kolektivno čitanje književnoga teksta, nego i učenje jednih o drugima, ali i o gradu i sugrađanima - zaključuje Jasna Horvat.