Osijek
DARKO VARGA (17. TRAVNJA 1956., OSIJEK – 30. SRPNJA 2017., OSIJEK)

Otišao je velikan istočnohrvatske kulture
Objavljeno 3. kolovoza, 2017.

Čovjek nevjerojatno širokih interesa i znanja, kako vele svi koji su ga znali i kako također vele i Ljerka i Vesna - kao njegove i Željkine najbliže prijateljice, bio je čovjek od strasti, od iscrpnih znanja i ulaženja u novine i starine bez ostatka. Darko je čovjek od stalnih 150 posto bavljenja svakom osjetljivom pričom koja nas određuje kao Ljude, kao umnožak Čovjeka. Kada je Darko u pitanju, ovo pisanje imenice Čovjek velikim slovom konkretno je i prepuno i teško da ikada može biti preciznije i točnije, kolikogod bilo opće. Jer, Darko je dobro znao da je najmanje stotinjak godina svijet uronjen u sumrak čovječanstva i da tu treba puno svjetla. Darko se s punim puncatim srcem kretao umjetnošću, baš onom koja je to stanje stogodišnjeg neprestano ratno-poratnog sumraka ustrajno osvjetljavala i tamo je - u umjetnosti filma, glazbe, fotografije, u umjetnosti riječi - nalazio referencu za svaku istraživačku rečenicu…, jer njegov je gard bio oprjeka odsuću čovječnosti, oprjeka sumraku i lošini, s apsolutnim nepodnošenjem nepravde i gluposti.

Nije imao vremena za odmjerenost, samo je strašću srca znao slati svoje poglede i misli, a nije imao vremena, uza sve nagovaratelje, pa tako i bliskog Antuna Tucaka, koji mu je davao HAZU-ovskog vremena za tu skoro posve dovršenu knjigu o povijesti koja se na prijelazu prošlih stoljeća vozila u osječkom tramvaju, neka odgodi jurnjavu i ode na koronarografiju, no Darkov je refren uvijek bio – kada završi knjigu… Tucak međutim, iskreno pogođen, tvrdi: Darkova će knjiga izaći u ediciji Mursa aeternam, pa će knjigovna vječnost biti njegov zlatan i svjetleći potpis pod naše sumračno doba.

Njegov visokostručni rad u HEP-u, kao upravitelja pogona Prijenosa, njegov prethodeći studentski identitet KSET-ovca, njegovo vedro DJ-ovsko biće, njegovo filmsko autorstvo u ratnim okolnostima, dva mandata lokalnog upravljanja ratno-poratnim i rodnim Biljem… To su neke odrednice koje ni izbliza ne navode da bismo u njemu susreli i autora čiju bi stručnu i znanstvenu bibliografiju rado potpisalo i nekoliko višedisciplinarnih znanstvenika i time postiglo barem tri-četiri dignitetne katedre… Bio je u najboljem smislu povjesničar, istražitelj koji se burno i iskreno, veli kolega Danijel iz Arhiva, radovao svakom podatku…

Njegov film I rode se vraćaju, kojega 1995. radi sa Zoltanom Zsilinskim te Đurom Šovagovićem, remek-djelom je ratnog pisma kulture, medija i umjetnosti, pun strateške mudrosti, nefigurativnog patosa čistih podataka, ekološkog tihog genija, i samo taj film je već dostatan da se Darka Vargu primi kao velikana istočnohrvatske kulture. Knjiga Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih, iz 2015., o kulturi održivog prebivanja uz autentičnu kulturu hrane, poseban je Vargin hit, jak trag male i dragocjene ekopovijesti.

On je bio u ratu duboko u okupiranim poljima, bio je, nevjerojatno, ali točno, baš istovremeno, upravo s Ljerkom, u Londonu prosvjedovati protiv neprepoznavanja tragedije koja se početkom 90-ih ovdje zahtjevno kretala u nastajanje novog malog boljeg svijeta. Bio je humanitarac ogromnih gesta, uveo je informaciju o Kopačkom ritu u složene strukovne međunarodne uvide, upravo je i osnovao samo JP Kopački rit, nabavio je 1999. od kanadske vlade, uz snimateljsku asistenciju Marija Romulića, milijun dolara za razminiranje Baranje...

Godinama ga susrećem na svakom znanstvenom skupu na koji u istočnohrvatskom okružju odem, on je tu uvijek, i u Rumunjskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, uvijek je tu, s novom pričom, s novom zanesenom povjesnicom, a s uvjerenjem da je bolja budućnost odčitljiva u svim tim arhivskim pohranama ili, kako veli kustosica Muzeja Marina Vinaj, da je istina tu, u tim zalihama knjiga i dokumenata, samo čitajmo i ne dajmo se ičim razuvjeriti u njeno postojanje.

Trag Darkove predanosti primajmo pozorno, pribrano, s užitkom, strašću, s poštovanjem! Goran Rem