Magazin
ZORAN ROŠKO, MINUS SAPIENS

Roman na ponos autoru!
Objavljeno 4. kolovoza, 2017.
Minus sapiens
OceanMore, 2017.

Bar u čitateljskoj vizuri autora ovoga teksta, novi roman Zorana Roška "Minus sapiens", da puno ne odugovlačimo s vrijednosnim sudom, najbolje je prozno štivo napisano u hrvatskoj književnosti i ne samo unatrag nekoliko godina! Još jednostavnije, Zoran Roško najzanimljiviji je suvremeni hrvatski prozaik.

Od prve pa do posljednje u "Minus sapiensu" otiskane rečenice ne ispuštate ga iz ruku, premda je riječ o štivu koje od čitatelja doista traži maksimalnu dozu koncentracije. Ako vam ona pa i na trenutak izmakne ili povremeno jednostavno zataji, sami ste si krivi - gubite na velemajstorskoj izvedbi štiva koje u sebe sabire nebrojivo drugih tekstova, ali i donosi nešto unikatnoga! Na prvu ruku čini se da je o knjizi "Minus sapiens" posve jednostavno (na)pisati posve suvisao, rutinski tekst. To bi, uglavnom, značilo ispaliti u sporome ritmu dvadesetak fraza ili šupljih stereotipa o postmodernoj hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj prozi, pa tako bez kraja i konca škrabati o intertekstualnosti, persiflaži, polidiskurzivnosti, intermedijalnosti, citatnosti kao elementarnoj čestici (svakoga) pisanja pa i ne bilo ono baš postmoderno/kritičarski ili esejistički "tumačeno djeci". Potom sve to lagano "ilustrirati" već na analizi osnovne naratološke (poglavito aktantske) razine - našalimo se malo, ponekad nam se čini da je glavni junak ove proze slavni i zagonetni njemački filmski redatelj Werner Herzog, još više jedan od njegovih najpoznatijih filmskih likova, suludi Fitzcarraldo koji je poveći brod prtio prašumom ne bi li ondje donio operu, a ponajviše sablast W. G Sebalda ili sam Sebald i konačno onaj najvažniji - otac suvremenoga europskoga duha (čitaj: eseja) Michel de Montaigne. Točnije napisano, "istinski" glavni junak ove knjige pokušava na putu kroz razne prostore i u razna vremena vratiti se u doba kada je Montaigne pisao svoj znameniti putopis "Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.". Kada se tome pridoda još pedesetak autora iz svih područja umjetnosti ili pak ukupnoga ljudskoga znanja, eto ti dobitne šifre - prepoznali smo izravno citirane ili pak citirane, ali neizbježne autore u Melting Potu Roškove naracije i spisateljskoga svjetonazora. Ali ponekad ono što je najočitije može i ponajviše zavarati! Mene kao čitatelja ove knjige za cijelu oktavu pozornosti podiglo je krajnje diskretno spominjanje Roberta Calassa i njegove veličanstvene knjige o posljednjem velikome mletačkome slikaru - "Tiepolova ružičasta", dok sam sasvim oduševljen i dotučen čitao "intermedijske " pasaže s jednim od doista ponajboljih filmova svih vremena - "Prošle godine u Marienbadu" Alaina Resnaisa iz 1961. godine. Inače, remek-djela filmske umjetnosti koje je više sličilo na melankolično snoviđenje nego za ono vrijeme uobičajeni klasično autorski moderni film. Kada sam u čitanju Roškove knjige pošao tragom njegova spominjanja osnovnoga otkrića Calassa u pogledu na Tiepolov opus (za razliku od ružičastih sakralnih i inih slika po kojima je uglavnom poznat) u žarištu njegova interesa je tajnoviti bakropisni mistični i zagonetni "herbarij" s temama primarnoga ljudskoga, arhetipskoga straha od nečega neiskazivo užasnoga što pristiže izvan okvira slike, morao sam pomisliti kako nam Roško nikako ne prodaje još jedan postmoderni pripovijedni cušpajz ili Da Vincijev ili nečiji drugi kod, nego knjigu koja, između svih svojih osnovnih tematsko-motivskih slojeva, izravno, zapravo, tematizira i koliko kozmološko-demijurški toliko i antropološki ustroj čovjeka kao davnoga Homo sapiensa, danas degeneriranoga u Minus sapiensa! Pronašao sam tako naime svoja vrata, bar pretpostavljam, svoj "ključ" čitanja ove knjige.

"Čovjek je oduvijek bio nešto neljudsko, pa ga i nadživjeti može samo njegova neljudskost." Nije li ovaj citat sličan kozmogonijskim "aforizmima" jednoga Ciorana? Zoran Roško nije jeftini fantast ni razočarani mistik i gnostik, dapače, temeljna obilježja njegova pisma su crni humor, groteska, ironija, mudra persiflaža, izrugivanje stereotipima svih vrsta i na mnogo mjesta ove knjige, doslovno "Hard Boiled" prepričavanje "pikarskih" zgoda glavnoga junaka svoje knjige koje se zbiva u, što je, čini mi se posebno važno, beskonačnome simultanitetu vremena i prostora o kojemu je profetski pisao Einstein. Općenito, izvrtanje onoga poznatoga, majstorska demontaža svih naših uvriježenih pa i "znanstveno-svetih" znanja i istina ono je književno umijeće koje Roška tako lako šalje u neke druge pripovijedne galaksije - izvan uobičajeno nostalgično-anegdotske ili (pseudo)angažirane, uglavnom autobiografske dremeži suvremene hrvatske proze.

ZORAN ROŠKO
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana