U šumama i šikarama ponekad nailazimo na drveće i grmlje čiji se plodovi mogu upotrebljivati kao sasvim ukusno voće, koje često sadržava više vitamina i drugih korisnih sastojaka nego plodovi kultiviranih voćaka. Ti su se plodovi šumskog ili divljeg voća nekad, dok još nije bilo toliko uzgojenih voćnih vrsta i odlika, mnogo više upotrebljavali za jelo, a nerijetko i u narodnoj medicini za liječenje mnogih bolesti. Stoga nije naodmet podsjetiti da i danas, pođemo li nekamo u šetnju ili na izlet, možemo naići na takvo samoniklo voće, ubrati ga i od njega napraviti različita ukusna i korisna jela i napitke.

Valja, međutim, znati da vam se neki od tih plodova u prvi mah neće učiniti baš jako ukusnima. Plodovi nekih šumskih voćaka kiseli su, gorkasti ili trpki i postaju ukusni i u svježem stanju dobri za jelo tek kad ih “oprže” zimski mrazovi, a neki su upotrebljivi tek kad su prerađeni u marmelade, sokove, alkoholna pića ili kad su osušeni.

Jedan od takvih plodova kasne jeseni je, primjerice, jarebika. To je grm ili do 15 metara visoko drvo perastih listova, donekle sličnih bagremovim. Ovo drvo guste krošnje toliko je lijepo i u proljeće, kad obilno cvate bijelim cvjetićima, a i u jesen, kad je bogato okićeno narančastocrvenim oko 1 cm širokim okruglastim plodovima skupljenim u štitac, da ga često sade i u parkovima i uz ceste kao drvorede. Plodovi jarebike imaju donekle oštar okus, pomalo su gorki, kiseli i opori jer sadržavaju podosta tanina, prerađeni gube svoju oporost i od njih se mogu pripremiti sokovi i vitaminski koncentrati, jer plodovi ove divlje voćke uz jabučnu i druge organske kiseline sadržavaju i podosta C-vitamina i bogat su izvor karotina, odnosno provitamina A.

Od njih se mogu napraviti i želei i vrlo ukusne marmelade, posebice ako ih se pomiješa s jabukama, kruškama, šipkom ili drugim voćem.

Osim mukinje jarebika ima još nekoliko srodnika čije su plodove ljudi od davnina koristili kao šumsko voće. To je, primjerice, oskoruša, čije široko i snažno stablo naraste i do 15 metara visine. Za stablo oskoruše karakteristično je da raste vrlo sporo, ali je zato dugovječno i doživi i više od 500 godina. Oskoruša raste u svim našim krajevima, od planina gotovo do mora. Plodovi su joj slični malim okruglastim kruškama, a postaju jestivi tek nakon prvih zimskih mrazova ili nakon dužeg stajanja, kad posmeđe i omekšaju te kad prestanu biti opori i nagorki i dobiju slatkast okus. Oskoruša sadržava mnogo invertnog šećera, u kojem je znatno više zastupljen voćni šećer - fruktoza, a glukoze ima nešto manje. U plodovima ima i podosta karotina, jabučne kiseline, tanina, sirovog vlakna i drugih korisnih tvari, a mogu se i sušiti, preraditi u marmeladu, od njih se može peći i rakija ili se sok dodaje u jabukovaču.

Dakako, u našim šumama još ponegdje možemo naći i divlju jabuku i divlju krušku, od kojih potječu sve naše današnje kultivirane sorte jabuka i krušaka. Divlja jabuka raste najčešće uz rubove bjelogoričnih šuma i na sunčanim obroncima planina. Voli vapneno, ocjedito tlo. Grančice su joj trnovite, a plodovi su joj okruglasti, oko 3 cm u promjeru, žućkastozelenkasti, a sa sunčane strane crveni. Trpki su i kiseli te sadržavaju podosta pektina. Dobri su za proizvodnju želea, marmelada i kompota, a od osušenih se može napraviti i ukusan voćni čaj. J.Kn.