Prošla je godina za mladoga Riječanina Ivana Doriana Molnara bila puna promjena. Prvo je napustio rodnu Rijeku i HRT te otišao na Novu TV u Zagreb, no u metropoli se ipak ubrzo odlučio “skrasiti” na javnoj televiziji. Odluka se pokazala i više nego ispravnom. U kratkome je razdoblju postao voditeljem HRT-ove emisije “Znanstveni krugovi”, voditeljem sportske emisije na “HRT – Radiju Sljeme”, a odnedavna i voditeljem svoje omiljene emisije iz djetinjstva – “Dobro jutro, Hrvatska”. Ubrzo je otkrio ljepote Zagreba, stekao nove prijatelje i kolege te si otvorio nove životne vidike. Toliko uživa u poslu na HRT-u da bi, kaže nam, ondje mogao ostati raditi zauvijek.

Pravo ste osvježenje, slažu se gledatelji, u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. U toj ste emisiji, mogli bismo reći, ispekli zanat u brojnim javljanjima uživo i reportažama. Kakav je osjećaj biti danas – nakon toliko godina truda i rada na sebi – u ulozi voditelja u emisiji uz koju ste odrasli?

- Za mene je to kao ostvarenje onih snova za koje mislite da nikad neće postati stvarnost. Kad se sjetim Davora Meštrovića i Blaženke Leib, koji su, recimo to tako, u mojim godinama počeli voditi tu emisiju, Mirka Fodora i Karmele Vukov Colić, pa Drage Celizića i Željke Fattorini, pomisao da ću jednoga dana sjediti u tome studiju i gledateljima zaželjeti dobro jutro, bila je nešto posebno.

Kome dugujete tu priliku? Tko je u Vama prepoznao voditeljski talent?

- Zaista je mnogo ljudi kojima dugujem da sam dobio prigodu počevši od različitih portala za koje sam radio – Sportnet.hr, Moja Rijeka, pa zatim Radija Sova na HRT – Radiju Rijeka. Prepoznali su me urednici Alen Čemeljić i Antonela Galić Pruša, dobio sam priliku i radio studentske teme, postao voditeljem. Nakon toga sam 2013. počeo na HRT – Radiju Rijeka s Koradom Vujnovićem i Robertom Ferlinom ponajviše na sportskim temama, a u ožujku 2015., nakon preporuke kolegice Ivane Bilen, počeo sam raditi kao reporter u svojoj omiljenoj emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Tadašnja urednica Andrijana Škorput dala mi je priliku i javljao sam se iz Rijeke i Primorsko-goranske županije. Sadašnja voditeljica projekta “Dobro jutro, Hrvatska” Ana Milić vidjela je u meni voditeljski potencijal i pružila mi priliku, zbog koje sam iznimno sretan.

Kako je uopće došlo do Vašega prijelaza s HRT-a na Novu TV, pa onda opet na HRT? Zašto ste se vratili matičnoj kući?

- Na Novu TV otišao sam iz Rijeke želeći se okušati u informativnome programu. I zaista je bilo sjajno, rad s odličnim kolegama koji su mi i dandanas prijatelji, naučio sam mnogo o radu u informativnim emisijama. No, moja je odluka bila povratak na HRT, a građenje karijere i rad na Prisavlju iznimno me vesele.

Je li bilo jednostavno napustiti rodni dom?

- Nije bilo lako otići iz Rijeke. Vjerujem da nikome odlazak od kuće ne pada lako, ali to je život.

Što Vam i tko ondje najviše nedostaje?

- Nedostaju mi brat, otac, prijatelji i ljudi koji me poznaju cijeli život. Naravno, i more. I jednostavno osjećaj da sam doma.

Kako Vam je u Zagrebu? Jeste li stekli nove prijatelje? Jeste li uvidjeli određene ljepote grada, prednosti života i rada u metropoli?

- U Zagrebu mi je sjajno. Nije se bilo lako naviknuti, ali stekao sam mnoge prijatelje i isto tako uvidio prednosti života i rada u glavnome hrvatskom gradu. Ovdje se sve događa i mogućnosti su veće. Iako ću uvijek biti promicatelj svoje Rijeke i Primorsko-goranske županije.

S kim se najviše družite na HRT-u? Koje su prednosti rada na javnoj televiziji?

- Družim se najviše s ekipom emisije “Dobro jutro, Hrvatska”. U toj redakciji svatko se osjeća kao kod kuće. To je poput jedne male skladne obitelji. Sjajno ozračje, lako se sve dogovorimo, nema stresa. Dobro, katkad i nešto zapne, ali to je sve dio posla. Za mene je rad na Prisavlju ono što me ispunjava i volio bih cijeli život biti dio Hrvatske radiotelevizije.

Mislite li uistinu da biste ondje mogli raditi cijeli život?

- Mislim, jer tu se vidim, a vidim i toliko mogućnosti i stvari koje mogu raditi kao ni na jednome drugom poslu do sada, a to je onda ono pravo.

Na kojim se sve položajima vidite u budućnosti? Primijetili smo da volite sport. Imate li ambiciju jednom raditi u Sportskome programu HRT-a?

- To je teško reći, volim jako sport i pratim ga odmalena, ali tko zna gdje će me put odvesti? Davat ću i dalje sve od sebe i jednostavno se prepustiti. Ni dosad nisam mislio da ću biti ovdje, pa me evo. Tu sam.

Uspjeli smo zamijetiti i da obožavate NK Rijeka koja je postala prvakom. Gdje ste bili u trenutku podizanja pehara i kako ste se tada osjećali?

- NK Rijeka je moja velika ljubav. Idem na utakmice od malih nogu. Bio sam na stadionu Rujevica nakon posljednjega zvižduka utakmice s Cibalijom kad su tisuće navijača utrčale na teren proslaviti prvi, povijesni naslov za naš klub. Javio sam se uživo u program Hrvatskoga radija s terena i to nikad neću zaboraviti.

I sami igrate. Doduše, ne nogomet (na žalost vaših obožavateljica, možda), nego šah (na sreću vaših moždanih vijuga :) ). Tko Vas je naučio toj igri? 

- Igram nogomet rekreativno, nekoć sam bio i član kluba, a šah od pete godine života. Zahvaljujući svojemu djedu Ivanu Molnaru koji je bio vrsni šahist. Na njegovoj ploči iz 1955. i dandanas igram. Na njezinim sam poljima i povukao prve poteze.

Zašto se, prema Vašemu mišljenju, šah rijetko prikazuje na našim televizijama. Je li korisnije gledati boks ili šah? Što nas jedno, a što drugo, prema Vašemu mišljenju, uči o životu?

- Boks i šah često se uspoređuju kao nešto potpuno suprotno, no mislim da svaki sport čovjeku donosi nešto. Jednako su korisni, prema mom mišljenju, jer sve ovisi o tome koliko ste predani sportu ili aktivnosti. Ako jeste, onda su koristi velike.

O životu i njegovu smislu volite pisati. Autor ste brojnih kratkih priča. Koju biste sada, ovdje, voljeli prenijeti našim čitateljima?

- Pa hajdemo ovako: ako uspijem ove godine izdati svoju zbirku priča, vi čitatelji onda uživajte i promišljajte :)

Svi su pravi pisci brojne retke svojih knjiga posvetili ljubavi. Pišete li i Vi na tu temu? Je li riječ o imaginarnoj ili stvarnoj ljubavi? 

- Mislim da svatko jednom u svom životu doživi ljubav, u bilo kojemu obliku. I da, ona se može prenijeti na papir, a o svojim pričama ne želim mnogo otkriti :)